Pavel Meljnikov-Pečerski u svom romanu „Na planinama“ govori o životu stanovnika sela duž Volge u Nižegorodskoj oblasti i opisuje zanimanje koje je u 19. stoljeću bilo popularno u okrugu Sergač. Naime, najmanje tridesetak sela zarađivalo je za život od dresure medvjeda.
Franz Ris
Mještani su učili medvjede da izvode razne trikove i s njima išli po vašarima. Priča se da su ti medvjedi zabavljali goste i na svadbi Ivana Groznog i Marfe Sobakine.
Zarobljeni francuski vojnici, koji su se za vrijeme rata 1812. zatekli u Sergaču, svojim očima su vidjeli dresirane medvjede. U početku nisu vjerovali da je takvo nešto moguće. A sve je počelo od priče da će Napoleon uskoro poslati nove trupe, s kojima, kako su najavljivali Francuzi, Rusi neće moći izaći na kraj. Na to im je kapetan lokalne policije odgovorio: „Ako bude potrebno poslat ćemo na njih pukove medvjeda“. I sve ih je pozvao na smotru posebne medvjeđe bojne.
Legion Media
Meljnikov-Pečerski je ovaj događaj opisao sljedećim riječima: „Medvjedari su samo ljeti lutali po bijelom svijetu, a zimi su sjedili kod kuće. Kad im je stigla poruka od načelnika policije da tog i tog dana svi dovedu medvjede u grad, učinili su kako je rečeno. Doveli su u grad oko tisuću svojih ljubimaca i poredali ih u redove, a zatim su medvjedi po zapovijedi zabacivali štapove preko ramena i pokazivali ’kako mala djeca kradu grašak’. U jednom trenutku se načelnik okrenuo prema Francuzima i rekao: ’Ovo oni uvježbavaju rukovanje oružjem’.
Zaprepašteni Francuzi su kasnije pisali svojima kući: ’Vlastitim očima smo vidjeli medvjeđu bojnu’. Vjerojatno Francuzi od tada i nas zovu ’medvjedi’“.
Gospodin Mihajlo Potapič
Državni povijesni muzej
Dresirani medvjedi su bili prave zvijezde na vašarima i na raznim svetkovinama. Znali su hodati na zadnjim nogama i pokretima dočarati različite „slike“. Povjesničar i arheograf Dmitrij Rovinski je u zborniku „Ruske narodne slike“ opisao te medvjeđe komedije. Na primjer, kako se djevojka dotjeruje za izlazak: „Medvjed sjedne na zemlju, jednom šapom trlja lice, a drugu drži ispred njuške i tako pokazuje kako se djevojka gleda u ogledalu“.
Medvjedi su znali izvesti i po pedeset sličnih trikova. Na primjer, uzmu štap pa zategnu i gađaju, kao iz luka, pa onda kao mali dječaci kradu grašak i puze (gdje je suho puze na trbuhu, a gdje je mokro, na koljenima), a kad završe „krađu“ otkotrljaju se. Zatim pokažu „kako žena miluje i grli voljenog muža“. Na kraju uzmu šešir i obilaze okupljene promatrače i prikupljaju novac za svoj nastup.
Javno vlasništvo
Medvjedi iz Sergača bili su toliko popularni da je Katarina II. naredila da se „toptigin“ (kako su medvjede zvali zbog njihovog specifičnog hoda, rus. „toptat“ – gaziti, tabati) stavi na gradski grb. A dreseri iz Sergača su svojim ljubimcima dali počasnu titulu „sergački gospodin Mihajlo Potapič“.
Predstave s medvjedima su zabranjene 1866. godine, ali su i dalje kolale priče o super medvjedima, koji su svojim vještinama oduševljavali mnoge.