Recept su u Rusiju donijeli časnici ruske vojske poslije ratova protiv Napoleona. Po sastavu i tehnologiji pripreme napitak je sličan običnom punču, ali se pod utjecajem husara promijenio i dobio novo ime, mada je zadržao jačinu i „efekt dobrog raspoloženja“.
Ruski punč
Fond Muzeja vojne povijesti, topništva, inženjerije i veze, Sankt-Peterburg / Javno vlasništvo
„Žonka“ je neka vrsta punča. Francuski povjesničar Grimaud de la Reyniere, 1803. godine u svojoj knjizi „Gurmanski almanah“ ovako opisuje njegovo djelovanje: „Punč stvara veselost, zagrijava maštu i skoro nikada ne opija“. Posljednja tvrdnja se može opovrgnuti, što je u Rusiji i učinjeno.
Kadar iz filma „Husarska balada“, redatelj Eldar Rjazanov, 1962. Mosfiljm
U rukama ruskih časnika recept je izmijenjen, tako da fraza „skoro nikada ne opija“ više ne važi. Husari su se potrudili da i sama priprema napitka bude vrlo efektna: punili su vinom ogromno vjedro i preko njega stavljali dvije ukrštene sablje, a na njih „glavu šećera“ (tj. šećer u obliku konusne vekne) i polijevali je rumom. Zatim bi „glavu“ potpalili i uprženi šećer bi se slijevao u vino, poslije čega su ga gasili šampanjcem. Zbog tog „požara“ napitak je i dobio naziv „žonka“ (rus. „žžёnka“ od glagola „žeč“ – paliti).
Recept se, međutim, mogao mijenjati. Ponekad bi rum zamijenili konjakom, koristilo se i crno i bijelo vino, dodavalo se i voće. U terenskim uvjetima, „žonka“ je pripremana od onoga što se nađe pri ruci, uglavnom da bi se borci zimi ugrijali i dodatno ohrabrili pred bitku. Ali je zato u mirnodopskim uvjetima priprema napitka pretvorena u pravi ritual.
Kadar iz filma „Husarska balada“, redatelj Eldar Rjazanov, 1962. Mosfiljm
Bivši husar, grof Osten-Saken, prisjećao se časničkih običaja: „Terevenka je proticala u vojničkoj atmosferi: na podu tepih, a u sredini prostorije stoji nekakva posuda i u njoj gori šećer u rumu, kao logorska vatra na ognjištu. Svi sjede u krug u nekoliko redova s pištoljima u rukama, s tim što su im upaljači zalijepljeni pečatnim voskom. Kada se šećer rastopi, u posudu se natoči šampanjac, pištolji se napune gotovom ’žonkom’ i počinje pijanka“.
Kadar iz filma „Husarska balada“, redatelj Eldar Rjazanov, 1962. Mosfiljm
Za „žonku“ se govorilo da je „husarska“ zato što su u husarskim pukovima služili nasljednici bogatih i uglednih obitelji, svojevrsna „zlatna mladež“ 19. stoljeća. Rijetko tko si je mogao priuštiti tako skupu razonodu, a husari su mogli, jer je časnička zarada iznosila oko 395 rubalja godišnje i od tog novca su mogli plaćati stan, održavati konja, kupuovati skupe uniforme i hranu. Najjeftiniji šampanjac je koštao 2 rublje, a najjeftinije francusko vino 50 kopjejki. Pud (oko 16 kg) šećera koštao je oko 40 rubalja. Kad se sve to sabere, ispada da je piće bilo vrlo skupo, a ako se uzme u obzir način života husara i to da su oni u društvu tretirani kao opasni dečki i zavodnici, može se samo zamisliti koliko su godišnje trošili na takve zabave.
Napitak mladih književnika
Javno vlasništvo
Skupo žestoko piće se iz husarskih pukova proširilo i na književničke i studentske krugove. Aleksandar Puškin je bio veliki ljubitelj „žonke“. Piščev prijatelj, Ivan Liprandi zabilježio je u memoarima sljedeći slučaj: u društvu prijatelja su Puškin i pukovnici Orlov i Aleksejev otišli u sobu za bilijar da tamo popiju malo „žonke“. Popili su tri posude, što je, kako se i moglo očekivati, djelovalo na pisca. „Puškin se oraspoložio i počeo prilaziti bilijarskom stolu i ometati igru. Orlov mu reče da je kao školarac, a Aleksejev dodade da školarce treba naučiti pameti... Puškin se otrgnu od mene i pomiješa im kugle, a ne ostade im dužan ni na riječima. Završilo se tako što ih je obojicu izazvao na dvoboj, a mene pozvao kao sekundanta“. Zahvaljujući Liprandijevom posredovanju slučaj je zataškan: Orlov i Aleksejev su se ispričali Puškinu, pa je dvoboj otkazan.
Mihail Ljermontov je naučio praviti ovo piće još kao ročnik vojne škole i s ljubavlju je pisao o „žonki“, a Nikolaj Gogolj je osobno pripremao „žonku“ za svoje goste. „Žonka“ je ostala popularna tokom cijelog 19. stoljeća. U knjizi „Prošlost i misli“, objavljenoj 1870. godine, Aleksandar Hercen se prisjećao kako je na rođendanu svog prijatelja popio „koju više“: „Sutradan se probudih s glavoboljom i mučninom. I shvatih da je to od ’žonke’, od onog bućkuriša! Čvrsto odlučih da ubuduće ’žonku’ više nikada neću piti. To je otrov“.
Javno vlasništvo
Pred kraj 19. stoljeća popularnost „žonke“ je počela jenjavati: moda je prošla, a i sastav časničkih pukova se uvelike promijenio – već je rijetko tko mogao priuštiti tako skupo zadovoljstvo. U 20. stoljeću „žonka“ je korištena samo u svečanosti primanja novaka u husarske redove, a poslije Prvog svjetskog rata ovo piće je u potpunosti zaboravljeno.