Josif Brodski: Zašto je ruskom pjesniku oduzeto sovjetsko državljanstvo

Ruski pjesnik Josif Brodski 4. lipnja 1972. godine zauvijek je napustio svoju domovinu. Bio je prisiljen otići, ostavljajući u Lenjingradu roditelje koji ga više nikad neće vidjeti, ljubav svog života, sina i prijatelje.

Američki izdavač koji je bio oduševljen njegovim stvaralaštvom isposlovao mu je mjesto predavača na Sveučilištu u Michiganu. Zatim je 1977. godine dobio američko državljanstvo, a 1987. Nobelovu nagradu za književnost.

Čime je Brodski toliko napakostio sovjetskim funkcionarima da su ga natjerali da napusti zemlju i ostavi sve što je volio?

Čovjek kojeg nema

Premda bi se to očekivalo, Brodski uopće nije bio borac protiv sovjetskog režima, disident ili rusofob. I nakon mnogo godina provedenih u Americi osjećao je samo ljubav i poštovanje prema svojoj Rusiji.

Put Brodskog je, po mišljenju mnogih, bio put otuđenja. Kako je zapisao Sergej Dovlatov, poznati pisac i Josifov prijatelj: "On nije živio u proleterskoj državi, nego u samostanu vlastitog duha. Nije se borio protiv režima. Nije ga ni primjećivao." Nijemo neprotivljenje nije bilo principijelan i svjesno izgrađen stav koji je pjesnik izabrao, za Brodskog je ovaj način mišljenja i osjećanja bio urođen. On se prisjećao da mu je, kad je imao 10-11 godina, u glavu došla misao koja bi mogla opisati čitav njegov daljnji životni put: "...Marxova tvrdnja da 'Postojanje predodređuje svijest' istinita je samo dok svijest ne ovlada umijećem otuđenja; dalje svijest živi samostalno i može kako regulirati, tako i ignorirati postojanje." Za sovjetsko uređenje svijest Brodskog bila je suviše samostalna.

S 15 godina Josif je napustio školu i zaposlio se u tvornici. Kasnije je govorio da jednostavno nije mogao podnijeti neke kolege u razredu, nastavnike i svuda prisutne portrete Lenjina, Staljina i odvratnu boju zidova. Pjesnika je užasavalo ono na što je svuda nailazio: ne samo u školi, nego i na svakom drugom mjestu, sve jednako obezličeno i obesmišljeno. Kasnije pjesnik neće mnogo žaliti što nije završio školu i što se nije upisao na fakultet. Važnije je bilo to što je, prema njegovim priznanju, napuštanje škole bilo prvi slobodan čin u njegovom životu.

Unutrašnja sloboda Brodskog, toliko strana sovjetskom uređenju, odrazila se i u poetskom jeziku: Josif nikada u svojim djelima nije kritizirao sovjetsku vlast, ali je vlast osjećala da je on kritizira. U razgovoru s novinarem Solomonom Volkovom Brodski je ovako objasnio taj fenomen: "Utjecaj pjesnika prostire se izvan granica njegovog, takozvanog, svjetovnog opsega. Pjesnik mijenja društvo na posredan način. On mijenja njegov jezik, dikciju, utječe na stupanj samosvijesti društva. Kako do toga dolazi? Ljudi čitaju pjesnika, i, ako je pjesnikovo djelo završeno na smislen način, ono što je on stvorio počinje se više ili manje taložiti u ljudskoj svijesti." Jezik koji je vlast koristila Brodski je smatrao "zagađenim žargonom marksističkih traktata", "neruskim". Otuda je potekao konflikt između vlasti i književnosti, pri čemu je prva bila ispunjena sumnjama i predrasudama prema nepoznatom, nerazumljivom poetskom jeziku.

Antidruštveni parazitski način života

Naravno, dužnosnici su situaciju vidjeli na sasvim drugačiji način. U listu "Večernji Lenjingrad" 1963. godine objavljen je članak "Okoloknjiževni trut", u kojem je autor žestoko iskritizirao Brodskog: "...njegovi stihovi predstavljaju smjesu dekadencije, modernizma i najobičnijih besmislica" i optužio ga da ne voli Domovinu i da "kuje plan izdaje". Članak završava pozivom da se Brodski kazni zbog parazitizma, koji se tada tretirao kao prekršaj.

Tekst zakona je pojam parazitizma opisivao krajnje neodređeno. Članak zakona mogao se primijeniti na svakog čovjeka koji je neugodan sovjetskoj vlasti. Ovu su mogućnost vlasti iskoristile. Brodski je osuđen i proveo je godinu i pol dana (od pet dosuđenih) na prisilnom radu u selu Norenskaja u Arhangeljskoj oblasti.

Zahvaljujući snažnoj reakciji javnosti na pokušaj vlasti da kazni neugodnog pjesnika, oslobođen je. Podržavali su ga ljudi kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Krajem 1964. godine, zahvaljujući francuskim i engleskim medijima, za proces nad pjesnikom saznao je čitav svijet. Samo što se Brodski nakon prisilnog rada nije imao gdje vratiti. Bilo je praktički nemoguće uklopiti ga u sovjetski sustav. On se, kao i prije uhićenja, posvetio prevođenju, pisanju stihova za djecu, ponekad je dobivao novac za čitanje poezije u zainteresiranim krugovima.

Zato su u inozemstvu tiskana pjesnikova izdanja. U New Yorku je 1970. objavljena knjiga "Stanica u pustinji". U njoj se nalazilo 70 pjesama, nekoliko poema i prijevoda. Sud i kampanja podrške pjesniku učinili su ga poznatim u inozemstvu. Zato je počeo primati pozive iz raznih zemalja: Izraela, Italije, Čehoslovačke, Engleske.

Progonstvo

Kao Židov, Brodski je imao pravo na repatrijaciju. Istovremeno vlasti apsolutno nisu znale što da rade s ovim čudnim čovjekom: nemaju ga zbog čega zatvoriti, u Savez pisaca ne mogu ga primiti, kao ni objaviti njegove stihove. U strogo sistemskoj zemlji Brodski je bio čovjek izvan sistema. Jednostavno se nije uklapao u sovjetski život, jer je postojao sam za sebe, bez vanjske točke oslonca. Takvog čovjeka sistem je tretirao kao štetnog i opasnog.

Brodski je 1972. godine pozvan u odjeljenje za izdavanje viza, gdje mu je predočeno da bi bilo bolje da iskoristi poziv u inozemstvo i napusti zemlju. Brodski je ovu epizodu opisao ovako: "S ljubaznog policijskog 'vi' prešao je na 'ti'. Evo što ću ti reći, Brodski. Sada ćeš popuniti ovaj formular, napisat ćeš molbu, a mi ćemo donijeti odluku. A ako odbijem? – pitao sam. Pukovnik je uzvratio: onda će za tebe nastupiti čupavi dani." Brodski je pristao. Od poziva u vizno odjeljenje do pjesnikovog odlaska za Beč prošla su samo tri tjedna.

Propaganda je sve emigrante predstavljala kao izdajnike, dok je povratak u zemlju za njih bio gotovo nemoguć. Brodski je otišao zauvijek i nije se mogao čak ni vidjeti s roditeljima. Oni su 12 puta podnosili molbu da odu vidjeti sina, ali svaki su put odbijeni.

Nakon njihove smrti i raspada SSSR-a Brodski se više nije želio vratiti. " Iz nekoliko se razloga suzdržavam da to učinim", zapisao je on. "Kao prvo, ne možeš dvaput zagaziti u istu rijeku. Kao drugo: s obzirom na to da sad imam ovu aureolu, plašim se da bih postao predmet različitih nadanja i pozitivnih osjećaja. A biti predmet pozitivnih osjećaja mnogo je teže nego biti predmet mržnje. Kao treće: ne bih se želio naći u situaciji čovjeka koji živi u boljim uvjetima od većine."

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji