Kako su prikazani Rusi u kultnom filmu "Lovac na jelene"

Film "Lovac na jelene" (1978.) Michaela Cimina jedan je od metaforičnih hitova Novog Hollywooda, razdoblja u povijesti američke filmske industrije od kraja šezdesetih do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, kratkog perioda kada su redatelji imali prednost u odnosu na producente, a autorski filmovi bili gledani u kinima. Riječ je o jednom od prvih filmova o Vijetnamskog ratu. Cimino je srušio stereotipe o filmovima sa sličnom tematikom koji nisu u stanju zainteresirati široku publiku. Publika je bez obzira na njegovu dužinu (tri sata) hrlila u kina.

Upravo je za film "Lovac na jelene" kultni glumac Christopher Walken dobio svog jedinog Oscara, a Meryl Streep prvu nominaciju za nagradu Američke filmske akademije.

"Ruski rulet"

Otkud uopće ruska tematika u filmu? U prvobitnoj verziji pod nazivom "Čovjek koji se došao igrati" (The Man Who Came to Play) nije bilo ni Rusa, ni Vijetnamaca. Ova verzija govorila je o Amerikancima u Las Vegasu. Za zaokret je zaslužan redatelj Michael Cimino koji se pojavljuje i kao jedan od scenarista finalne verzije.

"Ruski rulet" postao je metafora američke vojne avanture u Vijetnamu, a nacionalnost junaka, vidno, sugerirala je sama smrtonosna igra.

"Lovac na jelene" je, između ostalog, film o "melting potu" američkog društva. Porijeklom iz Ruskog Carstva, odrasli na američkim vrijednostima, filmski junaci odlaze ratovati protiv komunista u Vijetnamu. Kako bi to akcentirao, redatelj u prvoj trećini filma detaljno prikazuje kako ruska dijaspora u Pennsylvaniji živi složno, zato tako upečatljivo na kraju zvuči pjesma "God Bless America" u njihovom izvođenju.

Istina, život i navike dijaspore Cimino je morao u velikoj mjeri izmisliti. I redatelj i glavni glumci samo su tjedan dana posvetili upoznavanju sa životom junaka njihovog budućeg filma, automobilom su prokrstarili po provinciji, i uspjeli se čak i naći na pravom ruskom svadbenom veselju. Samo što je do tog putovanja došlo na kraju pripremnog razdoblja kada je scenarij već uvelike bio napisan.

Cimino je Italo-Amerikanac i naravno, mogao bi daleko realističnije prikazati zajednicu američkih Talijana. Međutim, Francis Ford Coppola u to je vrijeme već snimio prvi i drugi dio "Kuma", gangsterske sage koja je postavila novu ljestvicu u prikazivanju Italo-Amerikanaca. Osim toga, "Lovac na jelene" dramaturški nalikuje prvom dijelu u kojem je pokrenuta tema američkog "meltinog pota" u kontekstu rata (istina, Drugog svjetskog rata), a veliku ulogu u radnji imaju obiteljski rituali. I Cimino i Coppola svoje filmove počinju dugim prikazom svadbenog veselja. Na kraju, za ulogu lovca na jelene Michaela Vronskog redatelj je odabrao Roberta De Nira, a upravo je on igrao kuma, mladog Vita Corleonea, u drugom dijelu Coppolinog ostvarenja.

Zahvaljujući ruskoj tematici Cimino se uspio maksimalno distancirati od filmskog hita i izbjeći suvišne usporedbe.

"Kaćuša na svadbenom veselju"

Ovdje u svemu vlada eklekticizam. Uzmimo imena glavnih junaka. Tako De Nirov junak prezime duguje Lavu Tolstoju i "Ani Karenjini" i prije je poljsko. Ukrajinsko-bjelorusko prezime Christophera Walkena, u filmu Nika Nikanora Chebotarevicha, izgovara se s očiglednom greškom, s "v" ČeVotarevič (Chevotarevich). Stanleyja (posljednja uloga glumca Johna Cazalea) prijatelji u maniri poljskog jezika oslovljavaju sa Stosh (Stoš). Junaci govore na mješavini slavenskih jezika i čašicu podižu uz već u holivuskom filmu tradicionalnu "rusku" zdravicu "Na zdrowie!".

Crkveno vjenčanje Stevena Pushkova (John Savage) i Angele (Rutanya Alda) snimano je u Crkvi svetog Teodosija i "Lemko Hallu" u Clevelandu, povijesnoj zgradi Rusina porijeklom iz Zapadne Ukrajine.

Posebno je zanimljiv i izbor glazbe. Tako se, recimo, ples koji podsjeća na tradicionalni kazačok pleše uz romansu Trojka Petra Bulahova, skladatelja iz vremena carske Rusije. A na kraju zabave svi zborski pjevaju Kaćušu, popularnu sovjetsku pjesmu koju emigranti u to vrijeme teško da su mogli znati napamet (radnja se odvija krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, odnosno junaci su djeca emigranata koji su u SAD došli odmah nakon Oktobarske revolucije). Izbor je ekstravagantan, premda u potpunosti odgovara radnji. Kaćuša tuguje za voljenim koji negdje na dalekim granicama... čuva zemlju. Tako je i ovdje, svadbeno slavlje je ujedno i oproštajno, a mladoženju s još dva prijatelja čeka skori odlazak u Vijetnam.

Inače, od glumaca koji igraju važnije uloge porijeklom iz bivšeg Ruskog Carstva bili su samo dvoje, iako ni oni u glavnim ulogama. To su Latvijka Rutanya Alda (Stevenova supruga) i George Dzundza (prijatelj glavnih junaka), sin Ukrajinca i Poljakinje koje su Nijemci za vrijeme Drugog svjetskog rata odveli u Njemačku na prisilni rad u tvornici.

Treba reći da svojevrsni eklekticizam u filmu izgleda realno. Recimo, na pravoslavnom vjenčanju svi, uključujući i svećenika, govore engleski, a na automobilu mladenaca obješene su konzerve, što je tipično američki običaj. Uopće uzevši, jasno je da Cimino nije inzistirao na povijesnoj nego umjetničkoj istini, snimajući prije alegoriju nego dramu, pa je zato spomenutoj umjetničkoj istini redovno i žrtvovao vjerodostojnost. I to nije slučaj samo u ruskim scenama.

Premijeru "Lovca na jelene" na Berlinskom filmskom festivalu pratio je skandal. Naime, sovjetska delegacija u znak protesta napustila je projekciju filma. Ali oni uopće nisu bili revoltirani okorjelim stereotipima u prikazivanju ruske dijaspore, nego demonizacijom Vijetnamaca komunista.

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji