Sibirski haski: Pet činjenica o "najruskijem" psu (FOTOGRAFIJE)

1. Drevni zaprežni pas autohtonih naroda Sjevera

Haski je zajednički naziv za nekoliko pasmina pasa za vuču koji su živjeli u arktičkoj regiji. Sibirski haski je pasmina koju su uzgojili Čukči na sjeveroistoku Sibira – na Čukotki i na obalama Ohotskog mora. (Ovi "primorski" Čukči čak su se tretirali kao uzgajivači pasa, za razliku od Čukča uzgajivača sobova koji su živjeli malo dalje od morskih obala).

Smatra se da je sibirski haski jedna od najstarijih pasmina pasa, a znanstvenici vjeruju da je živio još u prvom mileniju prije nove ere.

Autohtoni narodi Čukotke koji su se bavili lovom i ribolovom stoljećima su koristili zapregu s haskijima za prijevoz. I ne samo Čukči, već i Jukagiri, Kereci i Eskimi. Vjeruje se da je riječ "haski" zapravo izvitopereno "eski", što znači Eskimi.

Rusi su osvajali Čukotku i Daleki istok u 17. i 18. stoljeću, i već su tada cijenili mogućnosti ovih sibirskih pasa. Koristili su haskije kao svoj glavni transport (konji nisu bili prilagođeni za život u tako hladnim uvjetima) i angažirali su lokalne "kajure", iskusne goniče psećih zaprega.

2. Prelaze ogromne udaljenosti i ne mare za niske temperature

Gusta dlaka, kompaktna građa tijela, jaka i snažna leđa, i odlično zdravlje – to je sve što je ovim psima potrebno za život u teškim klimatskim uvjetima krajnjeg Sjevera. Oni ne samo da uspješno preživljavaju, nego imaju i jedinstvene fizičke sposobnosti koje im omogućavaju da bez zamaranja prevale ogromnu udaljenost, i da nakon kratkog predaha nastave put.

Ovi psi ne mare za niske temperature i mogu spavati na snijegu, a hrane im treba vrlo malo. Čukči su hranili haskije smrznutom ili sušenom ribom.

Oni koji žele ovakvog psa u stanu, u zatvorenom prostoru, trebaju biti svjesni ove njihove osobine. Morate dugo vremena provoditi s njim u šetnji jer on u genima ima potrebu da trči. Pored toga, suvremeni uzgajivači upozoravaju da haskiji toliko vole slobodu da su skloni bijegu. S druge strane, poslušni su i laki za dresuru.

S obzirom na to da su ovi psi uvijek bili u društvu ljudi, gotovo kao članovi obitelji, oni su vrlo društveni i vedre naravi.

Sibirski haskiji gotovo nikada ne laju, ali mogu zavijati, posebno kada su tužni. Uzgajivači savjetuju vlasnicima da ne drže samo jednog psa. Ako ih je dvoje, bit će im mnogo zabavnije (i manja je vjerojatnost da će demolirati stan i izgristi kauč).

3. Amerikanci ih priznali kao pasminu

Za vrijeme američke "Zlatne groznice" haskiji su iz Sibira dovedeni na Aljasku, čije je lokalno stanovništvo bilo u srodstvu sa starosjedilačkim narodima ruskog Dalekog istoka. Kasnije su se počeli često koristiti i za utrke. Vjeruje se da je suvremena uzgajivačka pasmina sibirskih haskija dobivena početkom 20. stoljeća, i da su od zaprežnih pasa stvoreni trkački psi, sposobni razviti veliku brzinu, a da pritom nisu izgubili svoje stare dobre osobine.

Američki kinološki klub je "sibirskog haskija" registrirao u SAD-u kao pasminu 1930. godine, a 1960. pod brojem 270 sibirski haski pojavio se i u klasifikaciji Međunarodne kinološke federacije (a Sjedinjene Države su ukazane kao zemlja porijekla).

Usput, boja haskija može biti različita, a najrasprostranjenija je crno-bijela i sivo-bijela. Ženke su teške do 23 kilograma, a mužjaci do 28 kilograma. Životni vijek im je od 12 do 15 godina.

4. Spasili su tisuće ljudi

U povijesti pasmine sibirskih haskija postoji neobičan slučaj kada su fizičke sposobnosti ovih pasa pomogle da se spasi veliki broj ljudi od epidemije difterije. Grad Nome, koji se nalazi daleko na Aljasci izoliran od vanjskog svijeta, u zimu 1925. godine prijavio je izbijanje difterije među indijanskom djecom.

Gradu je trebalo dostaviti serum protiv difterije, ali su jaka hladnoća i snježna mećava blokirale željeznički i svaki drugi transport. Tada je norveški gonič Leonard Seppala organizirao štafetnu ekspediciju do ovog grada. Trebalo je što prije savladati 1085 kilometara kroz strašnu mećavu i mraz, i dostaviti spasonosni serum.

Seppalova zaprega jurila je i danju i noću, jednom se čak našla na santi leda koja se odvojila od ostale ledene mase i slobodno plutala. Zaprega je bez predaha prešla 418 kilometara, nakon čega su psi doslovno popadali od umora. U štafeti, koja je ušla u povijest kao "velika utrka milosrđa", sudjelovalo je ukupno 20 goniča i 150 pasa. Nakon ove utrke posebno su se proslavili Togo i Balto, dva psa predvodnika zaprege. Na kraju je cjepivo isporučeno za samo pet dana i epidemija je uspješno zaustavljena.

5. Izvanredne sportske osobine

Zimske vožnje saonicama koje vuku haskiji postale su popularna atrakcija u Rusiji. Nekima je žao pasa koji su prisiljeni dugo vući zapregu, ali sami haskiji zbog toga uopće nisu nesretni. To je od davnina njihova namjena i njihov način života. Zaprega od devet ili više haskija vukla je sanjke s vlasnicima, teretom i ulovom.

Upravo je pomoću haskija norveški putnik i istraživač Roald Amundsen stigao do Sjevernog magnetnog pola i osvojio takozvani Sjeverozapadni prolaz. Za 30 dana je sa psećom zapregom prešao više od 1300 kilometara (jednog dana mu je rekord bio 65 km za deset sati).

Pored zabavne vožnje psećom zapregom postoje i sportske utrke psećih zaprega, poznate još od 19. stoljeća. Sportaši sudjeluju u višednevnim utrkama zaprega.

U posljednje vrijeme u Rusiji su postali popularni sportovi kao što su: skijoring (kada nekoliko pasa vuče skijaša), karting (kada psi za karting vuku male taljige), bikejoring (utrke biciklista sa psom) i canicross (kada pas na konoapu vuče vezanog trkača).

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji