Smrt poznatih ličnosti u Rusiji često služi kao povod za ispredanje svakojakih legendi. Tako jedna od njih kaže da car Aleksandar I. nije umro mlad, nego je dočekao starost kao pustinjak u sibirskom samostanu. Poznati ruski pisac Nikolaj Gogolj tobože je sahranjen živ, jer nije umro nego je pao u letargiju, a kći cara Nikolaja II. Anastasija preživjela je strijeljanje carske obitelji...
Puškinova smrt također je dočekala "drugo, ispravljeno i dopunjeno izdanje". Zvuči paradoksalno, ali i danas, nakon nepunih 200 godina od pjesnikove smrti, još uvijek niču nove legende. Recimo, već se desetak godina na ruskom internetu širi hipoteza da Aleksandar Puškin nije ubijen u dvoboju, nego se preselio u Francusku i nastavio pisati pod imenom Alexandra Dumasa (njegovi su romani još uvijek vrlo popularni u Rusiji, i nema tog Rusa koji nije čitao "Tri mušketira").
Iznenada se, naime, ispostavilo da u Puškinovoj i Dumasovoj biografiji ima mnogo podudarnosti. Evo, možete se uvjeriti i sami.
Posljednji dvoboj i tajni Puškinov pogreb
U Peterburgu se 1836. godine pronio glas da je Puškinova žena Natalija Gončarova u ljubavnoj vezi s Francuzom Georges-Charlesom d'Anthèsom. Impulzivni Puškin nije mogao podnijeti takvu uvredu i izazvao je d'Anthèsa na dvoboj, u kojem je smrtno ranjen te je nakon dva dana podlegao ranama. Pogreb je obavljen daleko od očiju javnosti.
Tretjakovska galerija/Javna domena//Muzej likovnih umjetnosti u Hustonu/Javna domena
Smrt najvećeg ruskog pjesnika mnogi su doživjeli kao tragediju. Peterburžani su smatrali da krivicu snose vlast i visoko društvo. Tisuće ljudi okupljale su se ispred pjesnikove kuće i izražavale svoje nezadovoljstvo. U želji da se izbjegnu mogući neredi, car je odlučio da se pogreb obavi daleko od očiju javnosti. Ljudima je rečeno da će se oprošaj od pjesnika obaviti u katedrali svetog Izaka u Sankt-Peterburgu, ali je kovčeg u pratnji žandara tijekom noći transportiran daleko u Pskovsku guberniju. Tamo je Puškin pokopan vrlo tiho, u samostanu blizu obiteljskog imanja Mihajlovsko. Na pogrebu su, ne računajući žandare, prisustvovali samo jedan njegov prijatelj i par sluga.
Takva smrt i takav pogreb okolnost su koja pruža velike mogućnosti za fantaziju i konstrukcije. Pored toga, u posljednjim godinama života Puškin se često žalio na osjećaj bezizlaznosti. Zvanje na dvoru bilo mu je ponižavajuće, imao je obvezu da posjećuje balove, bio je u kompliciranim odnosima sacarem Nikolajem I. i u ogromnim dugovima, a žena nije htjela ostaviti prijestolnički život i prijeći s njim na selo. Iz te slijepe ulice on je, navodno, vidio samo dva izlaza: ili da umre ili da nestane. Pored toga, Puškin nikada u životu nije bio u inozemstvu, a žarko je želio vidjeti Europu. Jedna od konspiroloških verzija kaže da je osobno ruski car poslao Puškina u Pariz, i to u svojstvu špijuna pod imenom Alexandra Dumasa, i navodno mu je zauzvrat otplatio 70 000 rubalja duga (što je ogroman novac za ono vrijeme).
Je li Puškin mogao postati Dumas?
Sveruski muzej "A. S. Puškina", Sankt-Peterburg//Muzej Versajske palače/Javna domena
Puškin je savršeno govorio francuski i svoje je prve stihove pisao upravo na tom jeziku. Drugim riječima, teoretski gledano, on bi mogao pisati i romane na francuskom. Pored toga, svi poznati romani Alexandra Dumasa po kojima se pročuo kao pisac ("Tri mušketira", "Dvadeset godina nakon", "Grof Monte Cristo" i trilogija o Henriku IV., poznata kao "Romanse Valois") napisani su sredinom 1840-ih, tj. nakon Puškinove "smrti".
Postoji još jedna neobična podudarnost. Pod imenom Alexandra Dumasa 1840. godine izašao je roman "Majstor mačevanja". Radnja se odvija u Rusiji, i ispostavlja se da autor dobro poznaje sanktpeterburške toponime i tadašnje ruske realije.
Roman govori o tome kako autor dolazi u posjed bilježaka majstora mačevanja koji je držao satove u Rusiji. Mnogi njegovi učenici kasnije su postali dekabristi, tj. sudionice pobune aristokrata 1825. godine u Sankt-Peterburgu. Bunt je ugušen, a dekabristi su protjerani u Sibir.
Tema dekabrista bila je vrlo bliska Puškinu, jer su mnogi od njih bili njegovi prijatelji, a on se osobno nije pridružio zavjeri samo zato što je u to vrijeme i sam bio u progonstvu. I pored tijesnih veza s dekabristima, Puškin na ruskom jeziku nije napisao nijedno prozno djelo na tu temu.
Zanimljivo je i to što je Alexandre Dumas tijekom 1860-ih bio na proputovanju kroz Rusiju. Kratko je boravio u prijestolnici, a zatim se uputio na Kavkaz (gdje je odlazio i Puškin), i sastao se s ljudima koji su mu poslužili kao prototipi romana "Majstor mačevanja". Dumas je pokazivao veliko zanimanje za rusku književnost. Preveo je, između ostalog, Puškinovu odu "Sloboda", zbog koje je pjesnik bio u progonstvu, kao i stihove Mihaila Ljermontova i njegov roman "Junak našeg doba". Kažu da Dumas nije znao ruski i da mu je pomagao pisac Dmitrij Grigorovič (čija je majka bila Francuskinja).
Što su imali zajedničko Puškin i Dumas?
Nekim čudom Dumas i Puškin imaju mnogo toga zajedničkog. Na primjer, obojica potječu iz Afrike. Puškinov pradjed bio je Etiopljanin Ibrahim Hanibal, suradnik Petra I., a Dumasova baka bila je tamnoputa robinja s Haitija. "On je bio nalik na moćnu stihiju jer je u njemu kiptjela afrička krv" – tako je Alexandra Dumasa opisao njegov biograf André Maurois. Nešto slično su i o Puškinu uvijek govorili njegovi suvremenici.
Pored toga, oni su bili gotovo vršnjaci. Puškin je rođen 1799., a Dumas 1802. godine. Obojici je teško padala disciplina, kao i bilo kakva ograničenja, obojica su bili strastveni i impulzivni, i nevjerojatno su ih privlačile žene. I jedan i drugi bili su u nemilosti svoga vladara, i u progonstvu. Uostalom, pogledajte njihove portrete, očigledno je i da su nalikovali jedan na drugoga!
Javna domena//Javna domena
I rukopis im je bio sličan, toliko da to već postaje sumnjivo...
Javna domena
U korist konspirološke teorije govori i ova zanimljiva činjenica: u romanu "Grof Monte Cristo" glavni se junak zove Edmond Dantès (a Puškinov se ubojica zvao Georges-Charles d'Anthès). Dantès je kod Dumasa inscenirao vlastitu smrt i promijenio svoj identitet – predstavljao se kao grof Monte Cristo. Zar to nije Puškinov slučaj?
I u Puškinovom "Evgeniju Onjeginu" opisani su dvoboj i pogibija pjesnika Lenskog zbog ljubomore. Suviše se sve to podudara s biografijom samog autora.
Osim toga, oba su pisca bila vrlo plodna, obojica su voljela povijest, i romantizam u književnosti, obojica su pisala djela različitih žanrova – drame, romane i stihove.
Kad se sve to uzme u obzir, uz malo mašte se možda može i povjerovati da je Puškin zapravo bio Dumas... Ali onda nije jasno kako su se krajem 1820-ih i početkom 1930-ih (dakle, prije Puškinove smrti) na pozornice pariških kazališta postavljale drame Alexandra Dumasa "Henrik III. i njegov dvor", "Antony", "Napoleon Bonaparte ili Trideset godina povijesti Francuske" i ostala djela. I kako to da tijekom Dumasovog proputovanja kroz Rusiju nitko nije u njemu prepoznao Puškina?