Pet najpopularnijih životinja u ruskoj kulturi

Žaba

Žaba, uostalom kao i zmija, uvijek predstavlja svijet magije i najčešće se veže za vračare i mračne sile. Kreketanje žaba u staroj Rusiji služilo je da se prognozira vrijeme u proljeće, a osim toga žabe su korištene u raznim ljubavnim magijama.
U narodnoj tradiciji zla čarobnica Baba Jaga kuha u svom kotlu napitke od trava i žaba.

Jedna od najpopularnijih ruskih bajki je „Princeza žaba“. Vasilisa Prekrasna pod djelovanjem zlih čini pretvorila se u žabu. Ivan Carević čija ju je odapeta strijela slučajno pogodila, morao je se oženiti njome (po očevoj želji). Kasnije se ispostavilo da Vasilisa može zbaciti sa sebe postojeću kožu i postati prelijepa djevojka.

Međutim, poslije toga stalno se ponovno pretvara u žabu. Kako bi pomogao supruzi Ivan spaljuje kožu.... ali ispostavit će se da će time prekršiti čarobni „dogovor“. Kako bi vratio Vasilisu morat će krenuti na daleko putovanje i proći kroz brojna iskušenja.

Konj

Konj je bio jedna od najcjenjenijih životinja kod paganskih Slavena pa se skladno prelio u mnoge narodne bajke. On je i odani prijatelj i slobodoljubiva svojeglava životinja. Divlji konj je simbol same prirode. Kada poskakuje zemlja se trese i iz nozdrva mu izbija dim. Stoga, konjanik, obuzdavši ga postaje gotovo svemoćan. Bogatiri se u starim ruskim epovima uvijek pojavljuju na odanim konjima nevjerojatne snage i brzine.

U jednu od najpopularnijih priča spada bajka o čarobnom konju Sivku-Burku. On dolazi samo onome tko u njega vjeruje i pozove ga zatečen sam posred širokog polja. Osim toga da bi konj uopće pomogao mlad junak mora biti u stanju ući na njegovo desno uho, a izaći na lijevo... Sivko-Burko pomaže junaku da ispuni nemoguć zadatak koji je dobio od cara, da doskoči do visokog kata bojarske (plemićke) kuće koji nitko ne može dosegnuti i poljubi princezu.

Konj u bajkama vrlo često posjeduje magične sposobnosti, ima krila i može prenijeti junaka između svjetova, preko devet mora, iza devet gora, gdje običan smrtnik ne može stići. Konj pomaže Ivanu Careviću da oslobodi zaručnicu koju je zarobio zli Koščej Besmrtni.

Lisica

Svako rusko dijete od ranog jdetinjstva zna da je lisica najlukavija životinja. Zašto? Pa, zato što je jedino ona od svih šumskih životinja uspjela prevariti kruščića(na ruskom kolobok)! U bajci „Kolobok“ glavni junak mali okrugli kruh pobjegao je od bake i djeda koji su ga ispekli i otkotrljao se šumskom stazom. Usput je sreo zeca, vuka i medvjeda, svakom od njih otpjevao pjesmicu i tako svima umakao. Samo je lukava lisica koja je rekla da ne čuje dobro i zamolila ga da sjedne bliže, pojela kruščića.

Lisica, međutim, ne uspjeva prevariti samo slabašnog i priglupog kruščića. U mnogim ruskim narodnim bajkama ona predstavlja oličenje zle pameti - okrenut će oko malog prsta koga god poželi. Upravo iz vlastite koristi. Široko je poznata priča u kojoj lisica biva lukavija od zlog i snažnog vuka. U vezi s tim je i narodna poslovica: „lisica će sedam vukova nadmudriti“.

Ruskom čitaotelju je dobro poznata basna Ivana Krilova (koji je transponirao davnu Ezopovu priču) o vrani i lisici u kojoj ova druga laskanjem od vrane dobija sir.

Lisica ima razna imena kao što je kuma lija ili na ruskom Lisa Patrikejevna poput poštovane starije gospođe (po poznatom novgorodskom knezu Patrikejevu koji je manipulirao ljudima radi lakog bogaćenja). U narodu je široko prisutan izraz „lukava kao lisica“ i često je korišten za žene (zato je i lisica u ruskim bajkama uvijek ženskog roda).

Vuk

Vukovi su najrasprostranjeniji u šumama u Rusiji. Obično žive u čoporima i izgledaju kao vrlo opasne životinje. Osim toga mogu i svratiti u selo, ukrasti kokoš i udaviti ovcu. Tako se i u ruskim bajkama vuk pojavljuje kao negativni junak koji predstavlja opasnost. Pritom narodna predaja, kako bi izašla na kraj s takvim „zlom“ pripisuje mu apsurdne crte, kao što su glupost i naivnost. U bajkama lukava lisica vrlo često prevari strašnog vuka, pokazujući tako da pamet i dovitljivost caruju nad grubom silom.

Pritom postoji i sasvim drugačija slika „sivog vuka“. Tako, recimo u poznatoj „Bajci o Ivanu Careviću, žar ptici i sivom vuku“ vuk je odana životinja, on nosi Ivana Carevića na sebi još brže od konja, i u svemu mu pomaže i ispravlja njegove greške.

Medvjed

Mrki medvjed, jedna je od najpopularnijih životinja u ruskoj kulturi i potpuno je razumljivo što je „ruski medvjed“ personifikacija Rusije, prihvaćena širom svijeta (i popularni junak karikatura o Rusiji). Medvjed je široko prisutan i u ruskoj heraldici, ima ga na grbovima mnogih obitelji i ruskih gradova.

Ako se za lava kaže da je kralj životinja, medvjed je u Rusiji uvijek bio gospodar šume. Ove opasne životinje bojali su se i lovci koji su preživjeli bliski susret s njim i poslije cijelog života to prepričavali, iz godine u godinu dodajući nove detalje i pred strašnom životinjom se klanjali i duboko je poštovali i smatrali svetom. Čak nije bilo uobičajeno da se izgovara njeno ime, nego je nazivana „šepavom“ ili od milja „medom“. Postojalo je praznovjerje da takvo poštovanje uklanja opasnost. Medvjeđe pandže i koža korišteni su kao amajlija.

Mnogi narodi koji žive na prostoru suvremene Rusije njegovali su pravi kult medvjeda, a najviše rituala vezanih za medvjede imali su pagani - oni su podrazumijevali i različite lovačke rituale, posebne religiozne pjesme koje umiruju dušu ubijene životinje, ali i kletve medvjeda.

U ruskim narodnim bajkama razvijena je složena slika medvjeda. S jedne strane on je snažan zaštitnik slabih i gospodar šume koji pravično riješava sukobe među životinjama, a s druge, netko tko je dobar, ali malo ograničen, priglup, zdrav kao dren i nespretnjaković. Jedna od najpoznatijih bajki „Teremok“ govori o tome kako su životinje dolazile živjeti u praznu kuću, a medvjed, budući da nije mogao ući unutra sjeo je na terem i srušio ga. Istina, poslije su zajedno napravili novu kuću i počeli živjeti složno.

Medvjedi se sreću i u legendama o ruskim svetiteljima, obično vezano za ispoljavanje velike ljubavi. Sergije Radonješki nahranio je gladnog medvjeda i pripitomio ga. Medveda je iz ruke hranio i Serafim Serovski.

Suvremeni borci za zaštitu životinja sigurno ne bi blagonaklono gledali, ali medvjed na lancu (kao i dresirani medvjedi) bili su dio ruskih narodnih svetkovina sve do kraja 19. stoljeća. Osim toga ljudi prerušeni u kostime medvjeda redovno su pozivani na seoske svadbe, Smatra se da je takvo pripitomljavanje „gospodara tajgi“ predstavljalo simboličnu pobjedu nad paganstvom.