Najstariji predak ruskog jezika je praindoeuropski jezik, preteča svih jezika velike indoeuropske porodice (romanskih, germanskih, slavenskih, baltičkih, keltskih, indoiranskih, grčkog, albanskog, armenskog i dr). Praindoeuropski su govorila mnogobrojna plemena i narodnosti pretpovijesne Euroazije, počevši od neolitika i ranog brončanog doba pa sve do 1. tisućljeća pr. Kr. Od tih davnih korijena je ruski jezik, zajedno s mnogim drugim jezicima te porodice, naslijedio flektivni sustav (promjenu riječi pomoću nastavaka), mnoge gramatičke kategorije (padeže, rod, broj imenskih riječi; lice, broj, vrijeme, rod i način glagola), red riječi u frazama i rečenicama, kao i drevni sloj leksike. Čovjek uopće ne mora biti lingvist kako bi sagledao očiglednu sličnost, npr., između ovih ruskih i engleskih riječi: matь (mother), brat (brother), sыn (son), dočь (daughter), moloko (milk), denь (day), nočь (night), solnce (sun), boroda (beard), solь (salt), jabloko (apple), volk (wolf), voda (water), snieg (snow), novij (new), holodnij (cold). Praindoeuropski naravno nije imao pismo. Znanstvenici se od 19. stoljeća aktivno bave rekonstrukcijom tog jezika i postigli su određeni uspjeh. Kako je približno zvučao praindoeiropski može se saznati iz blockbustera Ridleya Scotta „Prometej“ (2012), kada android David na tom jeziku komunicira s jednim od divovskih Tvoraca:
Jezik koji su govorili svi Slaveni
Naravno, ne treba misliti da je praindoeuropski bio monolitan i jedinstven. Naprotiv, bio je to konglomerat dijalekata koji su intenzivno evoluirali tokom nekoliko tisućljeća. U određenom trenutku je praslavenski dijalekt, predak svih slavenskih jezika, bio posebno blizak s pragermanskim i prabaltičkim dijalektom (i zato je današnji litvanski posebno blizak slavenskim jezicima), a zatim se odvojio i od njih. Praslavenski su govorila slavenska plemena i narodi na ogromnom teritoriju kojeg su nastanjivali u prvom tisućljuću pr. Kr., sve do ranog srednjeg vijeka (7.-8. st.), s tim što su otprilike do 12. st. slavenski jezici međusobno bili vrlo bliski i razumljivi svim Slavenima.
Iz praslavenske epohe ruski jezik je naslijedio, npr., glagolski oblik (kategoriju karakterističnu za sve slavenske jezike), kao i tisuće općeslavenskih riječi i korijena koji i danas zvuče vrlo slično u svim slavenskim jezicima: polje, selo, nebo, svijet, zvijezda, koniec, golova, ruka, pjos, konь, djerevo, pčela, medvedь, riba, stojatь, govoritь, belij, tjoplij i mnogi drugi primjeri. Praslavenski jezik također nije imao svoje pismo. Lingvisti se od 19. stoljeća bave njegovom rekonstrukcijom i već su uspjeli puno toga rekonstruirati, u čemu im je ogromnu pomoć pružio staroslavenski, prvi pismeni jezik Slavena.
Može li se steći dojamo tome kako je zvučao praslavenski? To je danas već izvodljivo. Međunarodna filmska ekipa pod rukovodstvom hrvatskog producenta, Marina Cvetka trenutno snima seriju „Dunav“ o događajima u jugoistočnoj Europi u 6. st., gdje će gledatelji moći uživati u praslavenskom, jer taj jezik govore junaci filma:
Staroruski – zajednički jezik povijesne Rusije
I najzad, kronološki najbliži predak ruskog jezika je staroruski – razgovorni i svjetovni pismeni jezik kojim su govorili preci Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa. Općeprihvaćeno je mišljenje da je on postojao od trenutka formiranja ruskog identiteta i prve ruske feudalne države Rjurikoviča u 10. dt., i praktički do podjele zemalja te države između Moskve, Novgoroda i Litve krajem 15. st. U zapadnim zemljama, koje su se našle pod vlašću Litve (teritorij današnje Bjelorusije, Ukrajine i dijela Ruske Federacije) „ruski jezik“ (to mu je bio naziv) nastavio je funkcionirati kao jedan od službenih jezika države do samog kraja 17. st., apsorbujući poljske pozajmljenice i specifiku lokalnih dijalekata. Pri tome su Moskva i Litva imale intenzivne kulturne kontakte, te se može reći da se kasni staroruski period na neki način nastavio do početka 18. st. jezične reforme Petra I.
Od tada se na čitavom teritoriju imperije počeo intenzivno razvijati ruski jezik, sada već u onom obliku koji je vrlo blizak današnjem, a na teritoriju suvremene Bjelorusije i Ukrajine su se u 19. st. pojavili ukrajinski i bjeloruski književni jezik, s tim što se upotreba baš tih „neruskih“ naziva tih jezika udomaćila među njihovim govornicima tek u 20. st.
Tokom staroruskog razdoblja konačno se formira gramatički i fonetski sustav ruskog jezika, i nastaje istočnoslavenski sloj leksike, tj. riječi koje skoro isto zvuče u ruskom, ukrajinskom i bjeloruskom jeziku: djadja („stric, ujak, tetak“), usы („brkovi“), lob („čelo“), sumka ( „torba“), bjelka („vjeverica“), koljaska („kolica“), kipjatitь („grijati do ključanja“), stučatь („kucati“) i dr.
Podrazumijeva se da je staroruski jezik već imao pismo. Sačuvane su tisuće pisanih spomenika, počevši od najranijeg razdoblja i to su poruke na brezovoj kori, zapisi na marginama knjiga, grafiti, fragmenti na staroruskom u ljetopisima i drugim tekstovima napisanim na crkvenoslavenskom.
Iako je već dobro proučen, staroruski jezik u suvremenoj umjetnosti uopće nije zastupljen. Može se, npr., čuti na kanalu poznatog ruskog lingvista, Mikitka sina Aleksejeva:
U sovjetskoj i ruskoj kinematografiji, u filmovima na povijesne teme, po tradiciji se koristi uvremeni ruski jezik s pojedinim staroruskim leksičkim umecima, kao na primer u poznatoj sovjetskoj komediji „Ivan Vasiljevič mijenja zanimanje“:
Suvremeni žitelji Rusije generalno razumijju ruski jezik u onoj formi koju je imao krajem 18. st. Npr., djela Ivana Krilova, Nikolaja Karamzina ili Denisa Fonvizina uče se u ruskim školama bez ikakve adaptacije. Za proteklih 200 i više godina ruski se znatno izmijenio, ali Rusi i dalje govore i pišu na jeziku Aleksandra Puškina i Fjodora Dostojevskog.