1. Vasilij Perov. Prvi kršćani u Kijevu (1880.)
Kršćanstvo koje je došlo iz Bizantskog Carstva širilo se u staroj Rusiji mnogo prije službenog krštenja zemlje, koje je inicirao kijevski knez Vladimir 988. godine. Prema nekim podacima, još krajem devetog stoljeća novu vjeru prihvatili su kijevski vladari Askold i Dir s plemićima i dijelom naroda. Pouzdano se zna o krštenju kneginje Olge koja je je Kijevskom Rusijom vladala sredinom desetog stoljeća.
2. Pavel Riženko. Kalka (1996.)
Prvi vojni sukob Rusije i Mongolskog Carstva dogodio je 31. svibnja 1223. godine na rijeci Kalki, na prostoru današnje istočne Ukrajine. Ujedinivši se s nomadima Kumanima, Rusi su pokušali zaustaviti osvajače na prilazima svom teritoriju, ali su pretrpjeli strašan poraz. Poginulo je dvanaest kneževa, a od cjelokupne vojske ostao je tek njezin deseti dio. Međutim, bez obzira na poraz, upad Mongola u Rusiju nije se dogodilo. Do njega je došlo četrnaest godina kasnije.
3. Mihail Avilov. Dvoboj Peresveta i Čelubeja na Kulikovom polju (1943.)
8. rujna 1380. godine moskovski knez Dmitrij Ivanovič do nogu je porazio vojsku mongolskog vojskovođe Mamaja u Bitci na Kulikovom polju, 270 kilometara južno od Moskve, čime je napravljen važan korak u oslobođenju Rusije od vladavine hanova. Legenda kaže da je sukobu prethodio dvojboj najsnažnijih ratnika s obje strane, monaha Peresveta i vojnika Čelubeja. Protivnici su jedan drugog na smrt izboli kopljima poslije čega je Mongol pao iz sedla, a konj boljara donio svog poginulog gospodara u redove ruske vojske.
4. Vasilij Surikov. Stenka Razin (1908.)
Krajem šezdesetih godina sedamnaestog stoljeća u Ruskoj državi izbio je veliki ustanak seljaka i kozaka koji su ustali protiv sve jačeg feudalnog ugnjetavanja. Na čelo takozvanog Seljačkog rata stao je kozački ataman Stepan Razin. Ustanici su uspješno djelovali na području sliva rijeke Volge i čak se spremali krenuti na Moskvu, ali su razbijeni pod zidinama Simbirska, današnjeg Uljanovska. Razin je uhvaćen u travnju 1671. godine i odmah prebačen u prijestolnicu. Poslije brutalnog mučenja na Crvenom trgu odsječeni su mu glava, ruke i noge.
5. Aleksandar Kocebu. Bitka kod Narve (1846.)
Početkom osamnaestog stoljeća Rusija, Saska, Poljsko-Litavska Unija i Danska-Norveška usprotivile su se hegemoniji Švedske na Baltičkom moru. Ipak, Sjeverni rat za saveznike u početku uopće nije nije bio lak. 30. studenog 1700. godine u bitci kod Narve mladi kralj Karlo Dvanaesti potukao je do nogu rusku vojsku. Pobjeda se sa Šveđanima ružno poigrala, jer su povjerovali da je s carem Petrom Velikim gotovo. A ustvari, poslije poraza kod Narve Petar je započeo modernizaciju i preoružanje svoje vojske što je na kraju dovelo do njegovog trijumfa u Poltavskoj bitci 1709. godine.
6. Vasilij Surikov. Menšikov u Berjozovu (1883.)
Bliski suradnik Petra Prvog Aleksandar Menšikov bio je jedan od najutjecajnijih državnika u Rusiji u prvoj polovici 18. stoljeća. Knez je poslije careve smrti 1725. godine praktički vodio zemlju, kada je na prijestolje došla njegova supruga Katarina Prva. Menšikov, međutim, nije još dugo poživio. Poslije caričine smrti, 1727. godine izgubio je bitku za vlast i bio prognan u Sibir gdje je poslije dvije godine završio život.
7. Vasilij Vereščagin. Napoleon i maršal Lauriston (Mir po svaku cijenu) (1900.)
Zauzimanje Moskve od strane Napoleonove Velike armije u Domovinskom ratu 1812. nije dovelo do kapitulacije Rusije čemu se francuski car toplo nadao. Tijekom gotovo tri tjedna Bonaparte se nalazio u gradu uzalud čekujući izaslanike cara Aleksandra Prvog s prijedlozima o sklapanju mira. Međutim, s dolaskom hladnih dana situacija je po njegovu vojsku postajala sve kritičnija. 3. listopada on je poslao grofa Jacquesa Alexandrea Loa de Aristona kod glavnog zapovjednika Mihaila Kutuzova u logor ruske vojske kod sela Tarutina s porukom: "Potreban mi je mir, neophodno mi je potreban, po svaku cijenu, spasite samo čast." Međutim, dogovor s Rusima zapravo nije bio moguć i Velika armija je 19. listopada napustila Moskvu.
8. Ilja Rjepin, Prijem oblasnih starješina kod cara Aleksandra III. u dvorištu Petrovskog dvorca u Moskvi (1885.)
Vladavina cara Aleksandra III. (1881.-1894.) bila je jedno od najmirnijih razdoblja u povijesti Rusije - carstvo nije vodilo niti jedan rat. Poznat pod nadimkom "Mirotvorac", car je sklopio vojno-politički savez s Francuskom, čime je postavljen temelj buduće Antante. S Englezima se trebalo pregovarati nešto duže, a suradnja je uspostavljena tek 1900-tih, za vrijeme Nikolaja II.
9. Ilja Rjepin. Demonstracije 17. listopada 1905. godine (1911.)
Poslije teškog poraza u ratu protiv Japana u carstvu je izbila Prva ruska revolucija 1905.-1907. Ne uspjevši uzaći na kraj s rastućim valom društvenog nezadovoljstva, vlasti su se povukle. Nikolaj II. je 17. listopada 1905. godine izdao manifest kojim je darovana sloboda savijesti, govora, okupljanja i udruživanja i proširena ovlaštenja Državne dume. Parlament je umjesto dotadašnjeg državnog organa koji se prvenstveno bavio razmatranjem zakonskih prijedloga, bez prava njihovog donošenja, postao zakonodavni organ. Ipak, ma koliko se car trudio uraditi sve što je bilo u njegovoj moći kako bi ukinuo ograničenja svoje vlasti, socijalne tenzije u ruskom društvu zadržale su se sve do Revolucije 1917. godine.
10. Mihail Hmeljko. Trijumf pobjedničke Domovine (1949.)
24. lipnja 1945. na Crvenom trgu održana je parada u spomen na pobjedu Sovjetskog Saveza nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu. Dvjesto njemačkih zastava i transparenta bačeno je pred Lenjinov mauzolej, na čijem su vrhu stajali vodstvo zemlje i najviši sovjetski vojni zapovjednici. Prema jednoj verziji, Staljinu je takvu ceremoniju predložio povjesničar Jevgenij Tarle, govoreći mu o rimskoj tradiciji bacanja zastava poraženog neprijatelja pred noge Cezara.