Povijest svijeta ovjekovječena na platnima ruskih slikara

Vasilij Vereščagin. "Raspeće na križu kod Rimljana", 1887.

U Rimskom Carstvu bilo je vrlo rasprostranjeno raspinjanje na križu. To se u Starom svijetu doživljavalo kao jedna od najmučnijih i najsramotnijih vrsta pogubljenja. Oko 6000 robova koji su se našli u rimskom zarobljeništvu poslije sloma Spartakovog ustanka 71. godine prije nove ere razapeto je na putu od CKapue do Rima. Prema kršćanskom učenju, na križu je razapet i Isus Krist, a zatim i Nnjegovi apostoli Andrija i Petar. Tako je križ postao simbol kršćanske vjere.

Konstantin Flavicki. "Kršćanski mučenici u Koloseju", 1862.

U prvim stoljećima nove ere kršćansi su podvrgavani velikim progonima od strane vlasti, i to je trajalo sve do 313. godine, kada su carevi Konstantin i Licinije donijeli Milanski edikt kojim je status kršćana legaliziran. Pored raspeća na križu najčešći način pogubljenja kršćana bilo je takozvano "bacanje zvijerima" (Damnatio ad bestias), kada su goloruki ljudi izvođeni na cirkusku arenu gdje su na njih puštani izgladnjeli lavovi.

Henryk Siemiradzki. "Svijećnjaci kršćanstva. Neronove baklje", 1882.

Temom progona na prve kršćane u Rimskom Carstvu bavio se rusko-poljski slikar Henryk Siemiradzki. Na njegovom je platnu prikazana scena obračuna cara Nerona s rimskom kršćanskom zajednicom 64. godine. Tada je u razornom požaru uništen veliki dio "Vječnog grada", a svu krivicu za to vladar je prebacio na kršćane.

Karl Brjulov. "Posljednji dan Pompeja", 1833.

U moćnoj erupciji Vezuva 79. godine okolne je gradove pokrio sloj užarene lave visok nekoliko metara. Karl Brjulov prikazao je posljednje trenutke života čuvenih Pompeja. Veći dio stanovnika uspio je napustiti grad prije katastrofe, ali su ipak tisuće ljudi zauvijek ostale na njegovim ulicama.

Vasilij Surikov. "Prvi ekumenski sabor u Nikeji", 1876.

Prvi Nikejski sabor, koji je 325. godine sazvao car Konstantin, imao je ogroman značaj za povijest kršćanstva. Na njemu je sastavljen i usvojen Simbol vjere u kojem se kaže da je Bog Sin nestvoren i jednosuštan Ocu. Pored toga, potvrđeno je konačno odvajanje od judaizma, za neradni je dan umjesto subote proglašena nedelja i osuđeno je arijanstvo, kao i druge hereze.

Karl Brjulov. "Napad Gajzerika na Rim", 1836.

Na zalasku Zapadnog Rimskog Carstva, 455. godine, "vječni grad" bez borbe je zauzelo istočnogermansko pleme Vandala pod vlašću kralja Gajzerika. Za dva tjedna pljačkanja oni su napunili brodove zlatom, srebrom, dragocjenostima, statuama, namještajem i stotinama zarobljenika koje su planirali prodati u ropstvo. Zbog toga se kasnije, u vrijeme Velike francuske revolucije, s imenom Vandala dovodilo u vezu besmisleno uništavanje kulturnih vrijednosti (premda su ih Vandali više izvozili, nego što su ih uništavali). Od tada se riječ "vandalizam" udomaćila u mnogim jezicima svijeta.

Karl Brjulov. "Smrt Inês de Castro", 1834.

Inês de Castro bila je miljenica sina portugalskog kralja Afonsa IV. od Portugala, infanta (nasljednika prijestolja) Pedra I. Portugalskog. Bila je s njim u intimnoj vezi još za života njegove zakonite supruge Constanze Manuel, i poslije njezine smrti. I pored očevog inzistiranja, udovac Pedro odbio je stupiti u novi brak, pa je Afonso IV., zabrinut za sudbinu dinastije, odlučio ukloniti smetnju. Legenda koju je ilustrirao Brjulov kaže da su Inês od sigurne smrti svojim molbama spasila njezina djeca, rođena u izvanbračnoj vezi s infantom. Na kraju joj je ipak odrubljena glava 7. siječnja 1355. godine. To je izazvalo veliki Pedrov gnjev, a zatim i građanski rat u Portugalu koji je trajao nekoliko godina.

Valerij Jakobi. "Deveti termidor", 1864.

Uslijed raskola u vladi Prve francuske republike 27. srpnja 1794. godine (9. termidora 2. godine po francuskom revolucionarnom kalendaru) uhićen je jedan od najmoćnijih ljudi u državi, inicijator "Velikog terora" Maximilien Robespierre. Na svojoj slici Valierij Jakobi prikazao je kako zavjerenici likuju i rugaju se ranjenom Robespierreu (pucnjem iz pištolja smrskana mu je vilica), dok njegovi suborci mračno sve to promatraju stojeći pored prozora. Sutradan su svi pogubljeni na giljotini, na Trgu Revolucije u Parizu.

Vasilij Vereščagin. "Pogubljenje topovskom paljbom u Britanskoj Indiji", 1884.

U Indiji je 1857. godine buknuo veliki ustanak protiv kolonijalne politike Velike Britanije. Prvi su se pobunili sipaji, plaćeni vojnici koji su vrbovani među mještanima. Oni su postali glavna udarna snaga ustanka. Za dijve godine sukoba britanske su trupe odnijele uvjerljivu pobjedu. Ustanici su brutalno pogubljeni i ta je egzekucija dobila naziv "đavolji vjetar". Osuđenici su vezani za otvor topovskih cijevi i raskomadani paljbom đuladima ili barutnim punjenjem.

Konstantin Makovski. "Bugarske mučenice", 1877.

Slika Konstantina Makovskog posvećena je tragičnim događajima nacionalnooslobodilačkog Travanjsko ustanka 1876. godine u Bugarskoj, koji je turska vojska surovo ugušila. Na platnu su prikazani odredi bašibozuka, regrutiranih prvenstveno u Albaniji. Slika je potresla rusko društvo, a car Aleksandar II. čak je i zaplakao pred njom. Turska zvjerstva na Balkanu bila su jedan od glavnih razloga zbog kojih je Rusija zaratila s Osmanskim Carstvom 1877. godine. Jedan od rezultata tog rata bilo je obnavljanje bugarske državnosti.