Mihailu Vrubelju, kao i njegovim vršnjacima iz drugih plemićkih obitelji, učitelji su držali satove iz raznih umjetnosti još od djetinjstva. Slikarstvo nije bilo jedini predmet. Ništa manje pažnje i napora nije posvećivano, recimo, glazbu. Mladi Mihail volio je književnost, a u njegovom će opusu značajno mjesto zauzeti slike-ilustracije inspirirane foklorom i mitologijom, Shakespeareom i romantičarima, Goetheom, Puškinom, Ljermontovom. Kao vrlo mlad obožavao je operu, a kasnije je napravio brojne skice za scenografije predstava.
Na svoj umjetnički talent pažnju je skrenuo kada je pasionirano pokušao naslikati Michelangelovu fresku "Strašni sud" čiju je kopiju vidio na izložbi. Otac je angažirao učitelja crtanja, ali stvar nije daleko odmakla.
Završio je Pravni fakultet na Peterburškom sveučilištu, radio kao repetitor i vodio raskalašeni boemski život. S 24 godine odlučio se upisati na Akademiju umjetnosti i profesionalno se opredijeliti za umjetnost. Prvi novac i priznanje dobio je za veliki restauratorski rad u Kirilovskoj crkvi u Kijevu.
Bio je impulzivan, egzaltiran čovjek, kao i njegova umjetnost. Čas je neumorno radio nošen opsesivnim zamislima, a čas padao u depresiju i mnogo pio. Društvo nije prihvaćalo njegovo stvaralaštvo, karakterizirajući ga kao dekadentno ili čak ružno. Psihičkim problemima pridružili su se i fizički. Vrubelj je s pedeset godina praktički bio prikovan za kolica. Dugo je ležao po bolnicima, i poslije manjih nagovještaja poboljšanja, kopnio sve više i više, sloveći za osobu sišlu s uma. Umro je 1910. godine, a njegov štovatelj, veliki ruski pjesnik Aleksandar Blok, nazvao ga je u oproštajnom govoru "glasnikom drugih svjetova". Pokušajmo se otisnuti u te Vrubeljove svjetove.
Zamisao i i lik Demona okupirali su Vrubelja nekoliko godina. Bio je to jedan od njegovih prvih radova u karakterističnom vrubeljovskom "kristalnom stilu". Potezi nanošenja boje naročitom špahlom više stvaraju utisak panoa u mozaiku, nego slike.
Na tehniku kojom je slika rađena utjecali su upravo mozaici iz kijevskih crkvi u kojima je umjetnik radio. Slika je inspirirana romantičnom poemom "Demon" Mihaila Ljermontova. Pali anđeo luta svijetom i nigdje ne uspijeva naći mir. Vrubelj demona nije doživljavao kao zlog, već stradalnog i pritom veličanstvenog. Za Ljermontovljevu poemu uradio je čitav ciklus ilustracija tehnikom akvarela.
Vrubelj se 1889. godine preselio u Moskvu, gdje se dogodilo sudbonosno poznanstvo s velikim industrijalcem, mecenom i ljubiteljem umjetnosti Savvom Mamontovim. Modernist i inovator Vrubelj još uvijek nije bio prihvaćen u društvu, ali Mamontov je imao istančani osjećaj za umjetnost i angažirao je umjetnika u uređenju svoje vile u Moskvi. Vrubelj je uskoro postao popularan i među drugim ljubiteljima umjetnosti. Tako je za kuću obitelji Dunker u Moskvi uradio nevjerojatni triptih "Parisov sud" koji naručitelji iz nekih razloga nisu prihvatili.
Savva Mamontov naručio je Vrubelju ogromno platno za paviljon na sveruskoj umjetničko-industrijskoj izložbi u Nižnjem Novgorodu. Međutim, slika nije dobila zeleno svjetlo od komisije Akademije umjetnosti, pa je izbio veliki skandal.
Kopiju slike Daleka princeza u mozaiku Savva Mamontov naručio je za pročelje hotela Metropol koji je početkom prošlog stoljeća izgradio u Moskvi, preko puta Boljšog teatra. Slika je godinama čuvana u fundusu Boljšog teatra, a 2007. godine prebačena je u Tretjakovsku galeriju. Kako se za ogromnu sliku nije moglo naći odgovarajuće mjesto, zgrada je rekonstruirana, a galerija je dobila novu salu posvećenu Vrubelju.
Vrubelj nije ostavio mnogo portreta suvremenika, ali je njegov dobrotvor Savva Mamontov bio jedan od njih. Na slici je uspješno dočarana dramatična životna situacija u kojoj se ovaj industrijalac našao. Ugledni mecena optužen je za pronevjeru. Neposredno po završetku portreta uhićen je, suđeno mu je i na kraju je bio oslobođen. Međutim, budući da je izgubio mnogo novca, bio je prisiljen prodati imovinu, između ostalog brojne slike poznatih umjetnika.
Na imanju Savve Mamontova, Abramcovu, formiran je umjetnički kružok. Vrubelj je tamo često odlazio i organizirao proizvodnju keramike. Prema svojim skicama, zajedno s pomoćnicima pravio je keramičke pločice za kamine, panoe od majolike, skulpture i druge elemente dekora, pretežno s bajkovitim i mitološkim motivima. Ovaj kamin nastao prema motivima narodnih pjesama dobio je Zlatnu medalju na Svjetskoj izložbi 1900. godine u Parizu. Kopija je izrađena za moskovsku kuću Bažanova, podignutu u stilu secesije.
Krajem 19. stoljeća vladala je prava moda "ruskog" stila, a Vrubelj je bio među onima koji su oživjeli nacionalni folklor, kako u keramici, tako i u slikarstvu. I premda je slika nastala pod utiskom priče francuskog pisca Anatolea Francea "Sveti satir", Vrubelj prebacuje starogrčkog mitskog junaka na rusko tlo. Njegov pan je prije slavenski šumski duh, zagrobni demon, pritajen na pozadini karakterističnog ruskog pejzaža.
Vrubelj je radio scenografiju za operu "Sadko" Nikolaja Rimskog Korsakova za privatno kazalište Savve Mamontova. Ova bajka iz ruskog folklora nadahnula je slikara na stvaranje ciklusa skulptura u majolici, junaka opere, Sadka, Morskog cara, princeze i fenomenalnog tanjura na kojem su prikazani svi oni i stanovnici podvodnog svijeta.
Slično panu, Princeza labudica još jedno je mitsko stvorenje koje kao da egzistira između svjetova. Ona je u isti mah i prelijepa djevojka i ptica, a slikar nastoji uhvatiti trenutak metamorfoze. U operi Nikolaja Rimskog Korsakova igrala ju je Vrubeljova supruga pjevačica Nadežda Zabela Vrubelj. Međutim, u ovom fascinantnom liku mnogi su prepoznali i udanu ženu u koju je Vrubelj bio nesretno zaljubljen prije ženidbe.
Poslije prvog izgubljenog "Demona koji sjedi", Vrubelj je naslikao još jednog, "Demona koji leti", moćno uzletjelog nad svijetom, i završio ciklus ovim tragično palim demonom. Njegova slomljena figura dočarana je na pozadini pejzaža Kavkaskih planina. Rad na slici doveo je do još jednog umjetnikovog sloma i Vrubelj je završio u bolnici. Napravio je brojne skice, ali i završeno platno mnogo puta prepravljao. Po riječima supruge Nadežde, ona je užasnuta svakodnevno primjećivala promjene na Demonu. Događalo se da je Demonovo lice bivalo strašno, a opet je bilo dana kada su ga krasile "duboka tuga i nova ljepota".
Poslije Ljermontovljevog "Demona" koji ga je toliko namučio, Vrubelj se ponovo okreće kompliciranom stvorenju. To je junak iz Puškinove pjesme "Prorok", strašni anđeo Serafim, ognjeni božji izaslanik. On u rukama drži mač kojim po Puškinu siječe grudi junaku i umjesto srca stavlja plameni žar kako bi mogao postati prorok i riječju paliti srca ljudi. Radeći sliku Vrubelj je već bio u vrlo lošem stanju, uveliko mučen halucinacijama. Kao i s "Demonom", bio je nezadovoljan Serafimovim crtama lica i u nedogled ih je prepravljao.
Vrubelja su prvo zanimali samo preljevi sedefa i upravo je to nastojao dočarati radeći s bojom. Morske princeze pojavile su se na slici "slučajno", Vrubelj ih je navodno "vidio" na jednoj od skica. One su tako dopunile sliku, pretvarajući školjku u čarobnu špilju.
Vrubelj je uradio mnogo portreta svoje supruge, poznate pjevačice Nadežde Zabele Vrubelj. Ovo je jedna od posljednjih koju zapravo nije dovršio. Na slici se vidi umorna žena raskomoćena na fotelji pored kamina.
Izložba radova Mihaila Vrubelja u Tretjakovskoj galeriji u Moskvi bit će otvorena do 8. ožujka 2022. godine.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
