Početkom studenog ruskim kinima je počelo prikazivanje filma "Podoljski kadeti". I odmah je zasjenio većinu novijih filmskih ostvarenja posvećenih sovjetsko-njemačkom sukobu u Drugom svjetskom ratu. Ruska publika je visoko ocjenila film, a uskoro se očekuju premijere u Europi i SAD-u.
Film je zasnovan na događajima s početka listopada 1941., koje je maršal Georgij Žukov okarakterizirao kao najopasnije razdoblje bitke za Moskvu. Tih dana sovjetske trupe koje su branile jugozapadne prilaze prijestolnici nisu imale nijednu jedinicu sposobnu da se odupre neprijatelju.
Trebalo je sprječiti neometano prebacivanje trupa njemačke vojske "Centar" u ovom pravcu prema Moskvi, a također dobiti na vremenu kako bi se učvrstili obrambeni položaji neposredno ispred ulaza u grad i kako bi pristigle rezervne jedinice iz udaljenih djelova zemlje. U tu svrhu je u susret Nijemcima poslato 3500 kadeta dvaju Podoljskih vojnih akademija – pješačke i topničke. Ti dragocjeni kadrovi su po završetku školovanja trebali postati časnici, ali u ovim kritičnim okolnostima su se morali boriti kao obični vojnici.
Zapovjedništvo je računalo da će kadeti bar pet dana zadržati napredovanje neprijatelja u Kaluškoj oblasti (150 km od Moskve). Kadeti su izgubili 2500 ljudi, ali su izdržali cijelih dvanaest dana, toliko potrebnih Crvenoj armiji.
"Podoljski kadeti" zauzimaju posebno mjesto među filmovima o ratnom sukobu između SSSR-a i Trećeg Reicha, poznatom u Rusiji pod nazivom Veliki domovinski rat, a na Zapadu kao Istočni front. U ovom filmu nema nikakvih klišeja vezanih za sovjetski razdoblje, na koje su zapadni gledatelji toliko navikli.
Američka i europska kinematografija rijetko daju vjerodostojnu sliku konfrontacije Crvene armije i Wermachta. Dovoljno je sjetiti se scene iz "Neprijatelja pred vratima", kada sovjetsko pješaštvo juriša na njemačke položaje kao stado ovaca s jednom puškom na trojicu, a u leđa ih rafalnom paljbom "potiču" kazneni odredi vlastite vojske.
Stvarnost je, međutim, bila sasvim drukčija. Crvena armija je imala sasvim dovoljno oružja, a kazneni odredi su hvatali dezertere u pozadini, a ponekad su se i sami upuštali u borbu s neprijateljem.
Doduše i pojedini ruske filmaši ne zaostaju za svojim zapadnim kolegama kada je riječ o blaćenju Crvene armije. Naprotiv, događa se i da ih zasjene. U suvremenim ruskim filmovima o Drugom svjetskom ratu možemo vidjeti sovjetske vojnike u vidu nedisciplinirane gomile koja ne gori od želje da ratuje za domovinu, generale koji se nikada ne trijezne, a svoje vojnike bez imalo sažaljenja šalju nepripremljene u smrt. Najomiljeniji likovi pojedinih ruskih redatelja su zloglasni "politruk" (politički rukovoditelj) i časnik Narodnog komesarijata za unutarnje poslove (NKVD) koji rukama krvavim do lakata sa zadovoljstvom strijelja obične vojnike i s razlogom i bez razloga.
Činjenica je da u ratu može biti i događaja koji vojniku ili časniku ne služe na čast, ali ako se takve epizode uzdignu na razinu apsolutnog, onda gledatelj u cjelini stiče izopačenu predstavu i o ratu, i o ulozi vojske u njemu. U "Podoljskim kadetima" nema tih modernih klišeja. Film je snimljen na osnovu dokumenata Ministarstva obrane Ruske Federacije, njemačkih arhiva i sačuvanih sjećanja sudionika opisanih događaja.
Kadeti u ovom filmu nisu nesavjesno stado koje zapovjednici i komesari šalju u klaonicu. To su obični dečki, mnogi još nemaju ni osamnaest godina. Oni jedva čekaju da se sukobe s neprijateljem, ali osjećaju i strah. Trude se pobijediti taj strah kako ne bi izdali prijatelje i svoje najbliže i netko to postiže s većim, a netko s manjim uspjehom.
Generali nisu prikazani kao pijana stoka, kao kod drugih suvremenih ruskih redatelja. Ovdje je general pravi "gospodin", kako se izrazio vojni povjesničar, Aleksej Isajev, vojnicima je on kao otac, čvrst i odlučan čovjek koji zna preuzeti odgovornost. On po naredbi odozgo šalje vojsku u oganj, ali ako mu se pruži i najmanja mogućnost da spasi život svojim vojnicima, on je neće propustiti.
Pojavljuje se u filmu i politruk, ali on ne drži pištolj uperen vojniku u slijepočnicu, nego sudjeluje u borbenim djelovanjima kao i drugi, pa čak i usrdnije i žešće nego drugi. I zaista, glavni zadatak političkih rukovoditelja u ratu nije bio da strijeljaju što više ljudi u svom narodu, nego da nadahnu vojnike za borbu protiv neprijatelja. Nije slučajno što su njih Nijemci uvijek prve likvidirali kad im se pruži takva mogućnost.
"Podoljski kadeti" su snimani upravo na terenu gdje su vođene borbe, u Kaluškoj oblasti. Tu su prema sačuvanim dokumentima vrlo pažljivo rekonstruirani svi detalji: rijeka, most, kuće, utvrđeni položaji, uniforma i oružje.
Kompjuterska grafika čini samo 10 % svih efekata u filmu. Iz muzeja su za potrebe snimanja dovezeni i restaurirani originalni njemački oklopni transporteri i tenkovi T-4, T-2 i T-38, sovjetski protutenkovski topovi kalibra 45 mm i legendarni tenkovi T-34.
"Vjerodostojnost je važnija od svega", kaže Igor Ugoljnikov, jedan od autora scenarija i producent: "Konzultanti su sve vrijeme bili prisutni na snimanju i čak su provjeravali koji broj se lijepi na tenk i koji je broj divizije. Htjeli smo postići maksimalnu preciznost, da film bude što bliži stvarnosti".
Vojni povjesničari u cjelini pozitivno ocjenjuju film, ali skreću pažnju da mnogo toga nije prikazano. Npr., nisu prikazana korištena zenitna oruđa, haubice i minobacači, kao ni borci 312. streljačke divizije koji su s krila pokrivali kadete. Ali "ono što je prikazano, prikazano je na visokoj razini. U cjelini je film dobro napravljen... Nema sumnje da je suvremena ruska kinematografija napravila veliki korak naprijed", smatra Aleksej Isajev.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
