1. Čitalo ga je i cijenilo sovjetsko "podzemlje"
British Library
George Orwell (rođ. Eric Blair) je kliknuo s ruskim čitateljima. Prvo, zato što su "1984." i "Životinjska farma" vukle jasne paralele sa sovjetskim društvom. I drugo, zato što su njegova djela dugi niz godina bila zabranjena unutar SSSR-a, što je značilo samo jedno - da ih vrijedi pročitati.
Orwellove knjige su se počele tiskati kao samizdati 1960-ih, a hrabri su se čitatelji uspijevali dokopati primjerka na jednu noć. Vjačeslav Nedošivin, autor nove Orwellove biografije (AST: Redakcija Jelene Šubine, 2019.), prisjeća se kako je proveo jednu takvu noć s kolegama iz novina Komsomoljska pravda.
"Jasno se sjećam kako su vrata redakcije bila zaključana, olovka je bila kirurški umetnuta u telefon nakon uklanjanja okretnog diska (što je navodno spriječavalo prisluškivanje), a razgovor je počeo prigušenim glasom. Bile su to stvari od kojih je srce jače lupalo, pogotovo kada ste saznali da su vaše novine samo maleni zupčanik u stroju razgranatog Ministarstva istine; da vam 'isključeni' telefon ne pruža zaštitu od KGB-a, nego od Velikog brata, koji 'vidi' sve na svijetu; da su Staljin, Hruščov i 'besmrtni' Brežnjev Napoleon i Snowball u 'Životinjskoj farmi', ili jednostavno svinje gladne moći (u tom mi je trenutku srce iskočilo iz grudi!)."
Nedošivin je bio toliko impresioniran da je napisao disertaciju na temu distopije, proveo prvu filološku analizu "1984." u SSSR-u i bio koautor prijevoda "Životinjske farme" na ruski jezik.
2. Sa SSSR-om i socijalizmom je imao odnos prožet ljubavlju i mržnjom
Getty Images
U Britaniji je vladala velika simpatija prema ruskoj revoluciji, a revolucionarne ideje su prožimale zemlju. Orwell se prisjeća školskog testa u kojem je morao nabrojati deset izvanrednih suvremenika - on je, kao i gotovo cijeli razred, među njima naveo Vladimira Lenjina.
Na koledžu Eton, gdje je Orwell studirao, bilo je moderno ponašati se "poput boljševika". Budući pisac je, poput većine načitanih engleskih tinejdžera, sebe smatrao socijalistom.
Odrasli je Orwell simpatizirao ljevičarski pokret. 1936. godine se otišao boriti u Španjolskom građanskom ratu u redovima ljevičarske Radničke partije marksističkog ujedinjenja (POUM). Tamo je ranjen, no nakon oporavka nije nastavio s borbom, jer je stranka bila zabranjena kao antistaljinistička, a zadržati saveznika poput Staljina na strani Internacionalnih brigada bilo je od ključnog značaja.
Kasnije, 1943.-1944., Orwell je napisao svoju čuvenu "Životinjsku farmu" - satiru o ruskoj revoluciji i staljinističkom režimu. U to se vrijeme ovo djelo smatralo suviše radikalnim čak i za britanske cenzore. S ratom u punom jeku činilo se neprimjerenim kritizirati ključnog saveznika, pa je djelo ostalo neobjavljeno do 1945. godine.
Arhiva KGB-a sadrži dosje o Orwellu u kojem je pisac opisan kao "autor najpodlijih knjiga o Sovjetskom Savezu." Njegovo je ime dugo vremena u Sovjetskom Savezu bilo tabu.
Sa svoje je strane Orwell želio osigurati da se simpatija prema SSSR-u ne proširi na cijelu Englesku. Poznato je da je dugi niz godina imao posebnu bilježnicu u koju je zapisivao imena ljudi za koje je sumnjao da su imali "zločinačke" inklinacije prema komunizmu i staljinističkom režimu. 1949. mu je ponuđen posao u kontrapropagandi, ali ga je odbio, odlučivši jednostavno dati svoj popis Britanskom ministarstvu vanjskih poslova (koji je kasnije objavljen). Imena su uključivala J.B. Priestleyja, Charlieja Chaplina, Georgea Bernarda Shawa i Johna Steinbecka - s napomenama o svakome od njih.
Neki smatraju da je Orwell dugo bio povezan s britanskim obavještajnim službama, koje su navodno čak platile da se njegovi romani tiskaju u inozemstvu, koristeći ih kao antisovjetsku propagandu.
3. Od siromaštva ga je spasio ruski emigrant, zaljubio se u rusku spisateljicu
The National Archives UK/Getty Images
Orwell je kao mladić otišao u Pariz u potrazi za inspiracijom. Te će se godine kasnije naći u autobiografskom djelu "Nitko i ništa u Parizu i Londonu" (1933.). Poput mnogih pisaca željnih sudjelovanja u "pokretnoj gozbi" (kako je Ernest Hemingway nazvao Pariz), na Orwella se obrušilo siromaštvo. Od gladi ga je spasio ruski emigrant koji je u Francusku pobjegao od boljševika. Orwellu je pronašao posao perača posuđa u restoranu koji su posjećivali raznoliki Rusi.
Orwellov društveni krug je uključivao njih nekoliko - na primjer, upoznao je ruskog umjetnika u emigraciji Borisa Anrepa, poznatog po mozaicima i ljubavnoj vezi s Annom Ahmatovom.
Druga je njegova ruska poznanica bila emigantica Lydia Jackson (rođ. Žiburtovič), koja je kasnije postala spisateljica pod pseudonimom Jelizaveta Fen. Ona je bila prijateljica Orwellove žene, a u jednom je trenutku njezin i Orwellov odnos prerastao u nešto više. Ne zna se koliko su daleko stvari odmakle. Lydia je odgovorila na njegove zagrljaje, pa čak i poljupce, no možda je to učinila iz čistog suosjećanja.
4. Dopisivao se sa sovjetskim časopisom "Međunarodna literatura"
Getty Images
U 1930-ima i 40-ima je, unatoč velikoj cenzuri, sovjetski časopis "Međunarodna literatura" ipak uspio objavljivati ulomke i osvrte na zapadnjačke romane (čak i Joyceova "Uliksa", koji je u mnogim zemljama, uključujući Englesku, bio zabranjen kao "nemoralan"). Poznato je da je glavni urednik Sergej Dinamov 1937. godine Orwellu napisao pismo sa zamolbom da mu pošalje primjerak knjige "Put do mola u Wiganu", koja mu se učinila zanimljivom te ju je želio recenzirati.
Nekoliko mjeseci kasnije je dobio odgovor. Orwell se ispričao što nije pisao prije - upravo se vratio iz Španjolske. Također je napisao da je preispitao neka stajališta izražena u knjizi. Priloživši primjerak kako je Dinamov zatražio, Orwell je ipak upozorio glavnog urednika da se u Španjolskoj borio na strani Radničke partije marksističkog ujedinjenja, koja se sada smatrala antisovjetskom: "To vam kažem jer je moguće da vaše novine neće zanimati doprinos člana Radničke partije marksističkog ujedinjenja, a ja vam se ne želim lažno predstavljati."
Od urednika se tražilo da pismo preda NKVD-u i Orwellu odgovori da je zahvalan za njegovu iskrenost, ali da je prisiljen prekinuti njihovu vezu.
5. Divio se Zamjatinovu distopijskom romanu "Mi" (koji je bio direktna inspiracija za "1984.")
Javna domena
Roman Jevgenija Zamjatina "Mi", napisan 1920., odmah je zabranjen u SSSR-u, a prvi je put objavljen na Zapadu tek 1927. Orwell ga je pročitao mnogo kasnije, napisavši recenziju knjige 1946. godine.
On roman opisuje kao "zasigurno neobičan, a zapanjujuće je da nijedan engleski izdavač nije bio dovoljno poduzetan da ga reizda". Orwell je bio impresioniran time što je Zamjatin knjigu napisao prije strahota staljinizma, napominjući da "nije mogao na umu imati Staljinovu diktaturu i da uvjeti u Rusiji 1923. nisu bili takvi da bi se itko bunio protiv njih. Čini se da Zamjatin nije ciljao na neku određenu zemlju, nego na ciljeve industrijske civilizacije."
Orwell je također povukao paralele između Zamjatinova romana i "Vrlog novog svijeta" Aldousa Huxleyja, razotkrivajući izvor mnogih Huxleyevih užasnih vizija. Orwell je priznao vlastiti književni dug Zamjatinu, a od tada su brojni učenjaci istaknuli sličnosti između njih dvojice.