5 važnih ruskih knjiga o gulagu i Staljinovim čistkama

1. Aleksandar Solženjicin – Jedan dan Ivana Denisoviča

Bilo kakav razgovor o gulagu bio bi nezamisliv bez Solženjicina, jer je upravo on u SSSR-u bio prvi koji je tu temu predstavio javnosti. Riskantno objavljivanje njegovog kratkog romana Jedan dan Ivana Denisoviča u književnom časopisu Novi svijet 1962. postalo je senzacija. Prije toga se o temi Staljinovih logora nije govorilo u javnosti, iako su - naravno - dotakli gotovo svaku obitelj u zemlji.

U Jednom danu Ivana Denisoviča glavni se junak, seljak, prisjeća kako je krenuo u borbu protiv Nijemaca, bio zarobljen, zatim pobjegao i odmah potom poslan u logor. Tako je staljinistički režim postupao sa svima koji su pali u njemačko zarobljeništvo: smatrali su ih špijunima ili dezerterima. Knjiga također nudi živopisne opise teškoća svakodnevnog života u radnim logorima.

Oni koji žele dublje proučiti tu temu i dobiti širu sliku razmjera Staljinovih logora trebali bi pročitati Solženjicinov magnum opus Arhipelag Gulag, koji je i on sam nazvao eksperimentom u umjetničkom istraživanju. 

2. Varlam Šalamov– Kolimske priče

Šalamov je predvidio pojavljivanje velikog broja memoara i publicističkih djela o ovom strašnom razdoblju sovjetske povijesti. Vjerovao je da će autentičnost postati glavna snaga buduće književnosti. Na suh i jezgrovit način, kao da je redatelj dokumentarnih filmova, Šalamov piše o iscrpljujućem radu zatvorenika, užasnoj i oskudnoj hrani, premlaćivanju i strašnoj hladnoći Kolime. Iza ovih svakodnevnih opservacija krije se pisčeva kontemplacija o ljudskim bićima i vrijednosti života. Njegov mračni stil pisanja prodire duboko u svijest čitatelja i ovaj bi se dokument o gulagu mogao pokazati dirljivijim od bilo kojeg umjetničkog djela.

"Iscrpljujući rad nam je zadao nepopravljive rane, a naš će život u starosti biti život boli i beskrajne i raznolike tjelesne i duševne boli."

3. Jevfrosinija Kersnovska - Koliko vrijedi ljudsko biće?

Žene autorice koje su prošle kroz logore manje su poznate. Jedna od zapaženijih je Jevfrosinija Kersnovska, koja je svoje memoare popratila crtežima - jednostavnim slikama u dječjem stilu, koje su baš iz tog razloga još više zastrašujuće.

Kersnovska je posjedovala nevjerojatnu snagu, fizičku i mentalnu, te je tražila da joj se daju muški zadaci - radila je čak i u rudniku. Njezina je priča zadivljujuća: uspjela je pobjeći i preživjela je u tajgi kad joj je jedina hrana bio smrznuti komad konjskog mesa. Ona bez uljepšavanja opisuje najstrašnije stvari koje su se događale u gulagu, nizak položaj koji su zauzimale žene zatvorenice i ono što su mnoge od njih bile spremne učiniti da bi preživjele.

Naslov njezine knjige odražava njezine pokušaje da razumije pod kojim uvjetima osoba može izgubiti svoju suštinsku ljudskost.

Sada se izložbe autoričinih crteža iz logora održavaju u cijelom svijetu. 

4. Zahar Prilepin - Samostan

I današnji se pisci okreću temi gulaga. Primjerice, jedan od vodećih ruskih autora, Zahar Prilepin, poslao je svog junaka u logor na Soloveckim otocima - već spomenuti arhipelag Gulag.

Ovaj je veliki roman zasnovan na temeljitim arhivskim istraživanjima. Autor je mnogo puta posjetio Solovecke otoke i prekapao po tamošnjim arhivima. On nudi izuzetno precizan prikaz vođe logora, kao i čitave strukture logora - od zatvorskih ćelija napravljenih od bivših samostanskih ćelija i drvenih kreveta u crkvama do kaznenih ćelija u udaljenim samostanima.

Prilepin također prikazuje različite skupine zatvorenika - političke zatvorenike i obične kriminalce koji su u tim logorima živjeli rame uz rame.

5. Guzel Jahina - Zulejha otvara oči

Ovo je još jedan suvremeni roman na našem popisu, debitantski roman spisateljice Guzel Jahine koji je u Rusiji postao bestseler, a već je preveden na 10 jezika (uključujući hrvatski). Roman ne govori toliko o samom gulagu, koliko o represijama u Staljinovo doba, posebice o oduzimanju imovine tatarskim seljacima i njihovoj deportaciji u Sibir.

Junakinja knjige se zajedno s grupom zatvorenika zatječe usred tajge pod pratnjom jednog časnika. Sami moraju iskopati sklonište, pronalaziti hranu i obraniti se od hladnoće. No, začudo, Zulejha se u tim okolnostima osjeća slobodnije nego što je to bila dok su je ugnjetavali suprug i svekrva.

Ovaj roman je fikcija, no Jahina je proučila arhivsku građu o deportacijama u Sibir u Staljinovo doba. Osim toga, njezina je baka bila među onima kojima su 1930-ih sve oduzeli, pa se autorica u prikazu svakodnevice svojih likova oslanjala na sjećanja svoje bake.