Nama Rusima je posljednja šansa da "Posljednje careve" razmatramo ozbiljno propala u onom trenutku kada je netko na internetu objavio ovaj screenshot iz Netflixove serije.
Gornji dio je screenshot iz serije "Posljednji carevi", a donji dio je dodan s komičnim komentarom: "Ništa se nije promijenilo u 114 godina!"
Adrian J. McDowall/Netflix, 2019.; Getty Images
Prvi se dojam može ostaviti samo jednom. Nikada se nikome ne pruža druga šansa. Tvrtka Netflix je željela da njezina tvrtka ostavi dojam dobro proučenog i povijesni vjerodostojnog prikaza. Ali ako je prvo što vam se nudi fotografija s natpisom "1905." i prikazom Crvenog trga s Lenjinovim mauzolejem (a Lenjin će umrijeti tek 20 godina kasnije!), onda vi samo možete poslati zračni poljubac povijesnoj vjerodostojnosti i mahnuti joj na rastanku . Netflix je fotografije vjerojatno kupio preko servisa Getty Images. Pa stvarno, zašto se mučiti kada na internetu ima na stotine fotografija!
Ako ste mislili da je ova početnička i krajnje uvredljiva greška najveće iznenađenje takve vrste u ovoj seriji, bit ćete jako iznenađeni, jer Netflix udara šamar za šamarom svakome tko je bar malo upoznat s ruskom poviješću.
Ovaj Mauzolej iz 1905. godine ima sve šanse da postane slavni amblem cijele serije, jer je to tek prva u nizu mnogih gluposti.
Najbolje namjere
Adrian J. McDowall/Netflix, 2019.
"Posljednji carevi" su vrlo ambiciozan projekt studija "Nutopia" koji teži razvitku "novog televizijskog žanra 'megadokumentarca' koji predstavlja kombinaciju epske scenografije i dinamične drame s elementima vrhunskog dokumentarca". Serija od šest epizoda obuhvaća čitav period vladavine cara Nikolaja I.I, posljednjeg cara Rusije, od njegove krunidbe 1894. do pogubljenja 1918. godine.
Jedan od najvažnijih trenutaka u povijesti Rusije i cijelog svijeta je ruska revolucija 1917. godine u kojoj je Rusko Carstvo svrgnuto zajedno s carem Nikolajem II. Da nije bilo ove revolucije, svijet bi bio sasvim drugačiji. Ne bi bilo globalnog komunističkog pokreta, ni "ruskog strašila" koje prijeti zapadnom svijetu. Adolf Hitler ne bi imao mogućnost manipulirati tim globalnim strahovima... Uostalom, jako je velik popis potencijalnih posljedica.
Drugim riječima, događaji koji su prethodili revoluciji 1917. godine imaju odlučujući značaj za razumijevanje suvremene povijesti u cjelini i izuzetno su složeni, tako da je njihovo prikazivanje u popularnom formatu uvijek ozbiljan izazov. "Posljednji carevi" su u tom izazovu doživjeli neuspjeh.
Mnoštvo pogrešaka
Počnimo od povijesnih nedosljednosti koje iritiraju pažljivog gledatelja. U seriji se raskrinkavaju pojedini popularni mitovi. Primjerice, legenda o Grigoriju Rasputinu, tajanstvenom miljeniku carske obitelji i glasinama o njegovoj vezi s caricom Aleksandrom. U raskrinkavanju tih legendi dopuštene su vrlo grube pogreške koje potpuno anuliraju sve napore usmjerene na stvaranje povijesno vjerodostojne serije. Tisuće takvih nedosljednosti sreću se doslovno na svakom koraku.
Takve pogreške ne može ignorirati čak ni amaterski povjesničar poput mene. Narator za Dumu kaže da je to "izabrana vlada", iako je parlament sasvim druga grana vlasti. Da su tvorci serije samo pretražili to na Googleu, lako bi pronašli da se i naš današnji parlament tako zove!
Još više iritira apsurdna greška kada narator za Anastasiju i Milicu, kćeri crnogorskog kralja koje su živjele na ruskom dvoru, kaže da su to "crne princeze". Takav nadimak nikada nije postojao. Po svemu sudeći, autori su pomislili da ruska riječ "černogorskij" znači isto što i "černij", tj. "crni". Pitam se jesu li se konzultirali barem s jednom osobom koja govori ruski (da i ne spominjemo povjesničare) kada su pravili ovaj "megadokumentarac". Da budem iskren, tako flagrantno zanemarivanje nekih elementarnih pojava je zapanjujuće.
S vremena na vrijeme se stječe dojam da se "Posljednji carevi" svode na nekakve krajnje nevjerojatne kombinacije u intimnim scenama, gdje Rasputin, primjerice, pokušava sablazniti premijerovu kćer, a velika kneginjica Marija (kći cara Nikolaja) se ljubi s boljševikom iz straže koja ih drži zarobljene. Vatreni revolucionar Ivan Kaljajev je opisan kao vrhunski intelektualac, no prije nego što će biti strijeljan psuje cara ("F*ck the Czar!"). Prije svega, on nije strijeljan nego obješen. Drugo, u leksikonu ruske inteligencije tog doba jednostavno nisu postojali slični grubi izrazi, ali koga je za to briga. Čak se i članovi carske obitelji na sve strane razbacuju engleskim izrazima "f*ck" i "sh*t". (Da budem iskren, i ja sam koristio slične riječi dok sam gledao ovu seriju).
Maksimalna aljkavost
Adrian J. McDowall/Netflix, 2019.
Na kraju je "Posljednje careve" upropastilo ono u čemu se trebala sastojati njihova najveća prednost, a to je format serije. Napravljen je pokušaj da se priča o vladavini cara Nikolaja, o njegovoj obitelji, Rasputinu i drugim važnim povijesnim ličnostima koje igraju glumci, iskombinira sa svjedočenjima karakterističnim za dokumentarce, gdje događaje objašnjava grupa zapadnih povjesničara na čelu sa Simonom Sebagom Montefioreom (autorom knjige "Romanovi: 1613.-1918."), i da se tako širokom auditoriju pruži sveobuhvatna sliku onoga što se događalo u Rusiji.
Cilj je bio da se jednim udarcem ubiju dvije muhe, tj. da se napravi priča slična "Igri prijestolja", puna simpatičnih likova, seksa i nasilja (šteta što u Ruskom Carstvu nije bilo zmajeva) i da to ujedno bude nešto ozbiljno i edukativno. I što smo dobili? Dobili smo scenu u kojoj car Nikolaj strasno vodi ljubav sa svojom ženom (ili Rasputin odvodi u postelju svaku žensku čim je pogleda), a između tih igranih scena Montefioreovi eksperti u dokumentarnim scenama pričaju o tome kako Rusija sve dublje tone u ekonomsku krizu. Ta dva svijeta jednostavno ne funkcioniraju zajedno, jer je radnja previše raskomadana i kaotična.
Pojednostavljeni stereotipi
Javna domena
Netflixova serija sadrži mnogo toga što "ni pas s maslom ne bi pojeo". To su krajnje stereotipni prikazi Rusije, njezinog naroda i uvjeta života. Seoski život je prikazan kao rajski Disneyland. Prijestonice su ukrašene dvorcima koji su zatrpani zlatom i nakitom. Loši ruski momci (uglavnom boljševici) mnogo piju. I sve u tom duhu. Nameće se jedna misao: "Pa dobro, ljudi, kad ćete smisliti nešto novo."
Pored toga, serija uopće ne može podnijeti teret koji je na nju natovaren pokušajem da se u samo šest epizoda objasni najtragičniji kraj europske carske obitelji. Važni likovi su pojednostavljeni kao u crtanom filmu: "demokrat - dobri savjetnik Romanova", "autokrat - loš savjetnik Romanova", "nemilosrdni revolucionar".
Presuda
Ako u "Posljednjim careva" ima nešto dobro, onda je to odnos autora ove serije prema njezinim junacima: car Nikolaj II. je prikazan kao dobronamjeran, ali slab čovjek, koji je katastrofalno nepodesan za upravljanje zemljom. Autori suosjećaju s njegovom obitelji, kao i s ljudima koji ne mogu više podnositi njihovu nekompetentnu vladavinu. Čak je i Jakov Jurovski, boljševik koji je organizirao pogubljenje carske obitelji, prikazan kao častan i principijelan čovjek. Najveća tragedija ruske revolucije i građanskog rata je u tome što su i na jednoj i na drugoj strani bili dobri ljudi, ali ih je doba u kojem su živjeli pretvorilo u nemilosrdne neprijatelje koji se međusobno brutalno ubijaju. Po mom mišljenju, "Posljednji carevi" uspješno to dočaravaju.
Pa ipak, moja ukupna ocjena je i dalje "vrlo loše". Mnogobrojne povijesne nedosljednosti, sveopća aljkavost, kao i pokušaj da se sažeto ispriča vrlo dugačka i složena priča - svi ti faktori su upropastili zaista dobru ideju. Nadajmo se da će ubuduće autori, strani ili ruski, na spomenutim pogreškama naučiti da ovom epskom i užasnom razdoblju ruske povijesti treba pristupiti s poštovanjem koje ono zaslužuje.