Mračni i skandalozni: Šest filmova ruskog redatelja Alekseja Balabanova koje trebate pogledati

Aleksej Balabanov/STV Film Co., 1997
Slabo poznat izvan Rusije, redatelj Aleksej Balabanov može se usporediti s argentinskim redateljem Gasparom Noéom ili austrijskim Mihaelom Hanekeom, pa čak i sa Quentinom Tarantinom, s tim što njegovi filmovi imaju svoj specifični mračni šarm. Ovo je njegovih šest najboljih ostvarenja koja vrijedi pogledati.

"Svi moji filmovi su o ljubavi", rekao je redatelj Aleksej Balabanov, komentirajući svoj uznemirujući film "Teret 200". To zvuči čudno, jer brojna ubojstva nisu najgora stvar koja se događa u ovom filmu. Ali to je na neki način istina. Balabanov je umro prije pet godina, ali njegovi filmovi su još uvijek predmet rasprave, jer se bave pitanjima na koje svaki gledatelj treba naći svoj odgovor.

Aleksej Balabanov

Brat (1997.)

Danila Bagrov, veteran iz Čečenskog rata, kojeg igra Sergej Bodrov Mlađi (1971. - 2002.), dolazi kući i shvaća da nema šanse da živi normalan život. Njegov brat Viktor radi kao plaćeni ubojica i jednog dana traži od njega da obavi njegov posao. Tako počinje rat među bandama. Nastavak ovog filma, "Brat 2", odigrava se u Americi, gdje Danila odlazi osvetiti svog ratnog druga.

Zaplet zvuči jednostavno, ali i "Brat" i "Brat 2" su bili ogromni hitovi i u Rusiji su stekli kultni status. Teško da se u Rusiji može naći netko tko nije gledao ove filmove barem jednom.

Kako je rekao Sergej Seljanov, Balabanovljev prijatelj i producent, "Balabanov je prikazao postsovjetskog ruskog građanina koji drži do sebe i ljudima se to svidjelo." Sam redatelj je, međutim, bio skeptičan i za ove filmove je rekao da su "smeće".

O nakazama i ljudima ("Pro urodov i ljudej", 1998.)

Balabanov je poslije "Brata" snimio vjerojatno svoj najneobičniji film. Johan, glavni junak filma, bavi se pornografijom u carskoj Rusiji, fotografirajući neobične ljude, "nakaze", uključujući i par sijamskih blizanaca. Priča se razvija na neočekivan način i za Johana i za njegov prljavi posao.

Film nije doživio komercijalni uspjeh, ali Balabanov i tako nije mnogo mario za novac. Mnogi, kao na primjer filmski kritičar Viktor Matizen, smatraju da je film odvratan: "čovjekomrzački i bez logike". Drugi su, međutim, uživali u inteligentnom zapletu s velikim brojem aluzija na Dostojevskog i remek-djela ruske kinematografije.

Rat ("Vojna", 2002.)

Rat u Čečeniji je bio traumatično iskustvo za postsovjetsku Rusiju i to je važna tema za Balabanova. U ovom filmu on je hrabro zaronio u nju. I sam film je snimljen na lokaciji u Čečeniji, dok je rat još trajao. "Rat" je priča o ruskom vojniku i engleskom paru koje je zarobio čečenski ratni vođa. On oslobađa vojnika i Engleza i nalaže im da skupe otkupninu za Englezovu ženu. Ovo je samo početak priče.

Rat je 2000-ih još bio u toku, kada je Balabanov snimao svoj film. Prave vojne trupe su čuvale lokaciju snimanja. Balabanov je priznao da je pravio surov film i da ništa nije morao izmišljati. Pravi Čečenski rat je bio dovoljno strašan: "Ono što vidite na ekranu zasnovano je na stvarnim događajima."

Igra skrivača ("Žmurki", 2005.)

Zamislite Tarantinov film (s gangsterima, dugim dijalozima i decilitrima krvi) koji se događa u ruskom provincijskom gradu 90-ih, u vrijeme poznato po svemoćnim organiziranim kriminalnim skupinama. Aleksej Panjin i Dmitrij Djužev igraju dvojicu nasilnih gangstera koji nailaze samo na probleme.

"Za one koji su preživjeli devedesete", glasi reklamni slogan za ovaj film. "'Igra skrivača' je smiješan, ciničan i anti-intelektualan film, ali predstavlja očiglednu društvenu satiru koja izaziva nervozan smijeh gledatelja", zapisao je kritičar Vasilij Korecki.

Teret 200 ("Gruz 200", 2007.)

Radnja se događa 1984. godine, sovjetske trupe su u Afganistanu, a mladi vojnici se vraćaju kući u sanducima od cinka, koji se u vojnom slengu nazivaju "teret 200". U međuvremenu se u izmišljenom sovjetskom gradu Lenjinski događaju strašne stvari. Psihopat otima kćer lokalnog šefa Komunističke partije.

"Teret 200" je film posvećen temi laganog propadanja SSSR-a, i šokirao je Rusiju. Neki glumci su odbili igrati kada su pročitali scenarij, a neki prodavači karata su odbijali prodavati ulaznice. Balabanov je samo slegnuo ramenima: "To nije politički film, nema nikakvu poruku. To su samo moji osjećaji o 1984. godini."

I ja, također ("Ja tože hoču", 2012.)

Negdje jugoistočno od Sankt-Peterburga na mističnom mjestu se prema legendi nalazi Zvonik Sreće koji donosi vječitu sreću. Gangster, glazbenik i još neki njihovi prijatelji kreću u potragu za ovim mjestom i svi ponavljaju: "I ja, također", kada čuju glavnog junaka koji kaže da teži za srećom. Ali ne stižu svi na odredište.

"Mislim da je ovo moj posljednji film", rekao je Balabanov odmah po njegovom prikazivanju. Manje od godinu dana kasnije Balabanov je umro od srčanog udara. "I j, također" je "istovremeno najbeznadniji Balabanovljev film i bajka", rekao je filmski kritičar Anton Dolin. To je neka vrsta auto-nekrologa velikog redatelja. U filmu se on pojavljuje na samom kraju u kratkom cameo-nastupu kojim se oprašta od gledališta.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće