Aleksej Balabanov – posljednji majstor prohujale filmske epohe

Izvor: Anton Denisov/ RIA „Novosti“

Izvor: Anton Denisov/ RIA „Novosti“

18. svibnja 2013. napustio nas je kultni ruski redatelj Aleksej Balabanov, poznat po svojim filmovima Brat i Brat 2, koji su snimljeni krajem 90-ih te su postali manifesti jedne dramatične epohe.

Aleksej Balabanov se rodio 25. veljače u Sverdlovsku. Sudjelovao je u ratu u Afganistanu (to će iskustvo iskoristiti u svojim filmovima Rat i Kargo br. 200). Od 90-ih, nakon što je završio Višu školu za scenariste i redatelje, skrasio se u Sankt-Peterburgu.  

Početak stvaralačkog rada Alekseja Balabanova podudara se s krajem povijesti SSSR-a, no prvi njegov ozbiljni rad je film Sretni dani iz 1991. godine. Taj film koji je nastao na krhotinama Sovjetskog Saveza obilježio je jednu čitavu epohu ruske filmske umjetnosti.   

S jedne strane, filmove Balabanova moguće je postaviti u isti niz s filmovima zapadnih redatelja. Postoje neke formalne sličnosti s ranim filmovima Quentina Tarantina: kriminal, nasilje, jedva opravdana strast prema surovosti. Jedan od njegovih najskandaloznijih filmova O nakazama i ljudima, koji je izazvao nejednoznačne osjećaje čak kod najprogresivnijih i najemancipiranijih kinomana, može se usporediti s Lars Von Trierovim Idiotima i 120 dana Sodome Piera Paola Pasolinija.

S druge strane, Balabanov je isključivo ruski fenomen, koji se mogao pojaviti i ostvariti upravo u Rusiji devedesetih godina. Sam redatelj, koji nikad nije jurcao za slavom na stranim festivali, uvijek se vraćao svojoj ljubavi prema domovini i istinskom pravoslavlju. Svi njegovi filmovi snimljeni su upravo o Rusiji. ''Ne volim putovati na festivale. Tamo je dosadno. Nikog ne znam od ljudi iz vlasti. Ni s kim se ne družim. Živim u Sankt-Peterburgu, nigdje ne tulumarim. Jedino radim na svojim filmovima. A ako se to i nekom sviđa tamo gore, tim bolje. Što je tu loše?''    

Bez obzira na to što su gledaoci i kritičari Balabanova često proglašavali majstorom surovosti i crnog humora, bilo bi pogrešno reći da se njegovi filmovi temelje na žanru kriminalističke drame (usprkos općenitom klišeju). Tijekom svojeg života uspio je snimiti 14 igranih filmova: situacijsku dramu Brat i nastavak Brat 2, lirski i melankolični film Ne boli me, ispunjen zajedljivošću film Žmurke, Morfi – ekranizaciju Zapisa mladog liječnika Mihaila Bulgakova i Dvorac – ekranizaciju istoimenog Kafkinog romana.  

Brat (i kasnije Brat 2) je vizitkarta Balabanova, njegov najpoznatiji film, izvor mnogih citata. Što reći kad kandidat za predsjednika Rusije Mihail Prohorov na izborima 2012. godine koristi kao slogan svoje kampanje jednu frazu (''Istina je jedina snaga''), koju izgovara glavni junak Danila Barov? 

Danila, koji je demobiliziran iz vojske, vraća se u rodni grad. No ne zadovoljava ga dosadan život ruske provincije te odlazi u Sankt-Peterburg, gdje već nekoliko godina, sudeći po glasinama, uspješno napreduje njegov brat. To je osnovna fabula prvog dijela.

Sporno je pitanje je li Brat najbolji Balabanovljev film. Tajna uspjeha tog filma povezana je s činjenicom da je film napravljen u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Brat je zapravo prvi film koji je tematizirao ono o čemu se pisalo tih dana u javnim medijima te su u njemu prisutni dijalozi iz tadašnje svakodnevnice.

U svakom slučaju lik Danila Barova poprimio je s vremenom mitološke crte – pravog junaka-zaštitnika poniženih i uvrijeđenih, simbola istine i snage.

Kargo br. 200 je mješavina psihotrilera, trasha i surovog antiratnog filma. Kargo br. 200 je postao kvintesencija svega najgoreg iz sovjetskog perioda, a koje se sad pojavljuje u obliku živog tijela u filmu.

U posljednjim filmovima Balabanova nalazimo naglašeno jasnu težnju prema alegorijskom pripovijedanju. Naprimjer, redatelj je svoj posljednji završeni film Ja također želim okarakterizirao kao ''fantastični realizam u kojem je sve realno osim same priče''.

Balabanov je, završavajući film, znao da je već jako bolestan i zbog toga je njegov zadnji film ispunjen osjećajem nepovratnosti. Na samom kraju filma junak, kojeg igra sam redatelj, pada mrtav pokošen u snijeg. 

Kad nas je u veljači napustio redatelj Aleksej German, pojedini filmski kritičari kategorično su izjavili da je u ruskom filmu ostao samo jedan redatelj koji je dostojan pažnje – Aleksej Balabanov. Sad je nas je i on napustio. Balabanov, poput Germana, također nije stigao završiti svoju filmsku priču.