Pet književnih djela o ruskoj revoluciji koja obavezno trebate pročitati

Kako su dramatične događaje 1917. opisali Pasternak, Bulgakov i drugi ruski pisci?

Za sve pisce od Bloka do Pasternaka revolucija je bila drama koja je dovela do sloma ruskog društva i tradicionalnog načina života. Promjene su najprije izazvale oduševljenje, a zatim razočaranje.

1. Aleksandar Blok. Poema "Dvanaestorica" ("Dvenadcat'")

Ilustracija uz poemu

Istančani liričar i romantičar Aleksandar Blok najvažniji je ruski pjesnik 20. stoljeća. On je najprije oduševljeno dočekao revoluciju vidjevši u njoj mogućnost za duhovnu obnovu društva i izgradnju novog života.

U poemi "Dvanaestorica" (1918.) Blok zamišlja revoluciju kao apokalipsu: u poluuništenom Petrogradu [naziv Sankt-Peterburga od 1914. do 1924.] vladao je kaos, ljudi su bili gladni i smrzavali se, svuda po gradu su bile pljačke i pucnjava. Blok, međutim, pozdravlja i opravdava rušenje starog svijeta i trijumf nove revolucionarne stihije.

Junaci poeme, dvanaestorica crvenoarmejaca, kao dvanaest "apostola" nove vjere, s lakoćom prinose ljudske živote kao žrtvu novoj eri. "Da ispalimo metak u Svetu Rusiju - / U kvrgavu / U drvenu, / U gegavu!", viču oni.

Ispred crvenoarmejaca "s bijelim vjenčićem" od ruža ide Isus Krist. Ova scena je tumačena na različite načine: ili Krist blagoslivlja revoluciju i ide na njezinom čelu, ili crvenoarmejci progone Krista uništavajući vjeru.

Blok se 1920.-1921. razočarao u revoluciju i prestao pisati stihove. Umro je od bolesti srca u vrlo dubokoj depresiji.

2. Maksim Gorki. "Pjesma o vjesniku bure" ("Pesnja o Burevestnike"), priče

Maksim Gorki (lijevo) i Vladimir Lenjin. Reprodukcija.

Maksim Gorki je bio pravi "pjesnik revolucije". On je bio oduševljen i prvom revolucijom 1905. godine, i svrgavanjem mornarhije. Potekao je iz naroda i bio je najvažniji pisac proletarijata. Riječi iz njegovih djela ušle su u leksikon revolucionara.

Priča "Starica Izergilj" (1894.) govori o hrabrom mladom ljepotanu Danku koji je iščupao srce iz grudi radi spasenja svoga naroda.

"Pjesma o sokolu" (1895.) je priča o zmiji koja se baca s litice za sokolom i padajući ne shvaća zašto ptice teže ka nebu, jer smatra da je sreća upravo u padanju. Revolucionari i mladež su bili oduševljeni ovom pjesmom i smatrali da je njezin utjecaj jači od svih parola. Fraza "Tko je rođen da puže, ne može letjeti" postala je aforizam. Čak je i Lenjin pismo Maksimu Gorkom započeo ovako: "Autoru Pjesme o sokolu", i u njemu potvrdio svoju uvjerenost da će pisac ostati vjeran idejama revolucije.

Stihovi "Pjesme o vjesniku bure" (1901.) postali su prava himna revolucije. Albatros je ovdje vjesnik revolucije koja se bliži: "Nek silnija bude bura!", viče on.

Međutim, kada je vidio kako ta "bura" izgleda u stvarnosti, Gorki se razočarao u revoluciju i došao do zaključka da je Listopadski prevrat bio preuranjen i opasan eksperiment. Kroniku revolucije 1917. i sve njezine užase on je kasnije opisao u ciklusu članaka "Nepravovremene misli".

Gorki je 1921. godine emigrirao u Europu, ali se 1932.-1933. vratio u Rusiju na poziv sovjetskih vlasti. Po povratku je podržao Staljinovu politiku i pristupio aktivnom književničkom ratu. Puno je opisivao postignuća sovjetskog uređenja i ništa nije govorio o represijama i teroru. Životni i stvaralački stavovi Maksima Gorkog puni su kontradiktornosti i o njima se još uvijek vodi rasprava.

3. Mihail Bulgakov. "Bijela garda" ("Belaja Gvardija")

Scena iz TV serije

Bulgakov nikada nije vjerovao u socijalizam. On je do kraja života bio monarhist. Nije prihvatio revoluciju, ali nije napustio zemlju. Mnoga njegova djela su bila prožeta odbojnošću prema novoj stvarnosti, a njihovo je tiskanje bilo zabranjeno.

Teške i složene dojmove o smutnom revolucionarnom dobu Bulgakov je iznio u svom prvom romanu "Bijela garda" (1924.), koji je u velikoj mjeri autobiografski. Autor opisuje svoj rodni grad Kijev zahvaćen Građanskim ratom 1918.-1919. Junaci romana su bijelogardijci iz obitelji intelektualaca. Oni su bili uvučeni u Revoluciju i Građanski rat, ali su se trudili sačuvati tradicionalni način života. Međutim, svijet oko njih se ruši, propada kršćanska kultura i uništava se ona intelektualna društvena sredina kojoj su pripadali i junaci, i sam autor. Jedino ljubav može zadržati taj svijet koji stoji na rubu provalije - ljubav prema narodu, obitelji, rodnoj kući i domovini.

4. Mihail Šolohov. "Tihi Don" ("Tihij Don")

Scena iz sovjetskog filma

Šolohov je jedini ruski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost uz službeno odobrenje sovjetskih vlasti. Nagrađen je 1965. godine za roman "Tihi Don" (1925.-1940). To je svojevrsni "Rat i mir" dvadesetog stoljeća.

Šolohov, koji je odrastao među kozacima, opisuje tragične posljedice Revolucije i Građanskog rata koje su osjetili donski kozaci u cjelini i svaka obitelj ponaosob, tj. svi koji su se našli u tom "žrvnju povijesti". Glavni junak romana je kozak Grigorij Melehov. On je volio svoje selo i maštao o mirnom životu i radu, ali je bio prisiljen otići u rat. Njegovo kolebanje između "bijelih" i "crvenih", između jedne i druge žene, odražava stanje čitavog naroda.

Šolohov je podržao sovjetsku vlast te je vjerovao u "svijetlu budućnost", ali je, kada je nestala i posljednja nada da će život postati bolji, zašutio, tj. prestao je pisati.

5. Boris Pasternak. "Doktor Živago"

Omar Sharif (desno) kao Jurij Živago u američkoj ekranizaciji knjige (1965.)

Pasternak je za roman "Doktor Živago" (1945.-1955.) dobio Nobelovu nagradu, ali je njegova knjiga u Sovjetskom Savezu 30 godina bila zabranjena. Na primjeru glavnog junaka, liječnika i pjesnika Jurija Živaga, Pasternak pokazuje kako se transformirao složeni i kontradiktorni odnos ruske inteligencije prema revoluciji.

Najprije je Živago, kao i mnogi, shvaćao veličinu promjena koje se događaju: "Kakva izvanredna kirurgija! Odstraniti sve stare smrdljive čireve". Međutim, Živago se zatim razočarao vidjevši da te promjene nisu dovele do one romantične revolucije koju je opjevao Blok, nego do krvave klaonice u kojoj je uništena zemlja. Osim toga, on prekorava sebe za prvobitno "neoprezno oduševljavanje" novom vlašću, zbog kojeg sada, kako mu se čini, on ispašta [kao i čitava inteligencija].

U vrijeme Građanskog rata Živago se trudi biti po strani od oružanih djelovanja, ali je, kada su ga "crveni" zarobili, radio za njih kao liječnik. Dvije godine kasnije on bježi i od "crvenih" i od "bijelih" i skriva se u napuštenoj kući u šumi, gdje piše stihove i pokušava osmisliti sve događaje.

Pasternak dolazi do zaključka da je revolucija tragedija za čovječanstvo i nasilje nad životom, nad prirodom i njezinim prirodnim zakonima.

Više