Staljinov portret kojeg su svi mrzili

Spoj umjetnosti i političkih interesa rijetko daje dobre rezultate. Picassu se jednom prilikom obratio pjesnik Louis Aragon s prijedlogom zbog kojeg je slikar kasnije dobrano požalio. Aragon je tada bio na čelu popularnog književnog časopisa "es Lettres Françaises" i Picassu nije bilo jednostavno odbiti prijedlog pjesnika koji je, baš poput Picassa, bio član Komunističke partije Francuske - da naslika portret samog Staljina.

15. ožujka 1953. godine, samo deset dana nakon smrti vođe Sovjetskog Saveza, u časopisu se pojavio portret Staljina s prepoznatljivim Picassovim potezima. Staljin je bio naslikan kao običan gruzijski momak s brkovima i ispupčenim očima.

Tri dana nakon publikacije Komunistička partija Francuske je izrazila nezadovoljstvo radom autora Guernice: "Tajništvo Komunističke partije Francuske kategorički ne odobrava objavljivanje portreta velikog Staljina."

Louis Aragon. Izvor: Wikipedia Commons.

Razgovarali smo s Rafaelom Ingladom, biografom Picassa

Kako bismo saznali više o ovom neobičnom slučaju, zaputili smo u rodno mjesto Picassa, Malagu, gdje živi njegov biograf Rafael Inglada.

Portret Staljina koji je Picasso naslikao nakon smrti sovjetskog diktatora (5. ožujka 1953.) bio je odgovor na zahtjeve toga što bi trebala biti umjetnost u moćnoj državi poput Rusije. Upravo je Picassov biograf i prijatelj Pierre Daix dan poslije pod Aragonovim imenom poslao u Malagu telegram s ponudom Picassu da nacrta portret za posebno izdanje Les Lettres Françaises.

3 ruska recepta koja vjerojatno ne želite probati

Picasso je završio sliku 8. ožujka u gradu Vallaurisu, a ona se u časopisu pojavila 12. ožujka. Picasso je htio napraviti crtež mladog Staljina (prema fotografiji iiz 1903., koju je u starim novinama pronašao njegov prijatelj Françoise Gilot). "Reklo bi se da su se Picasso i Gilot dobro nasmijali kad je portret bio završen, jer je nevjerojatno nalikovao na Françoiseovog oca, pišu Czernin i Müller. Ipak su ga poslali uredniku koji ga je stavio na naslovnicu pored članka Aragona i Joliot-Curie.

Ni cvijeće koje je Picasso poslao u Moskvu nije uspjelo smiriti ni članove Komunističke partije Francuske, ni kritičare i obožavatelje umjetnika. Ustvari, urednik novina L'Humanité je 18. svibnja na naslovnoj stranici lista objavio neodobravajuću izjavu:  "Bez dovođenja integriteta umjetnika u pitanje, čija je predanost radničkoj klasi svima dobro poznata, Tajništvo Komunističke partije Francuske žali zbog toga što je drug Aragon, član Središnjeg odbora i direktor Les Lettres françaises, koji se inače hrabro bori za razvoj umjetnosti realizma, dopustio objavljivanje ove slike."
 

Rafael Inglada. Izvor: Lola Duran, Valladolid.

Jednoglasna osuda
 

Politički ured i Odbor su smatrali da je to 'uvredljiva i vulgarna karikaturavelikog vođe' za koju su glavni krivci sam Aragoni uredništvo i da sve primjerke časopisa treba uništiti i tražit ijavnu ispriku od okrivljenika.

Louis Aragon nije imao izbora nego popustiti i javno se ispričati. U sljedećem broju časopisa Aragon je popljuvao Picassa i objavio razne negativne kritike.

Izvor: Wikipedia Commons.

Je Picasso bio uvjereni komunist?

Nema sumnje da je dugo izgnanstvo iz domovine Španjolske zbog neslaganja s režimom generala Franca u kombinaciji s brutalnim iskustvima tijekom nacističke okupacije Pariza dovelo do toga da je Pablo Picasso vidio komunizam kao ideal mira i ključ za svijet slobodan od fašizma.

To mu je donijelo više problema nego koristi. Na primjer, na nekim su izložbama prosvjedovale desničarske skupine, a SAD mu je zabranio ulazak u zemlju. Umjetnik je počeo putovati po svijetu, držati javna predavanja i donirati puno novaca u razne društvene svrhe - naprimjer, milijun franaka francuskim rudarima tijekom štrajka. Kasnije se pridružio prosvjedima protiv rata na Korejskom poluotoku, kojem je posvetio svoje djelo "Masakr u Koreji" (1951).

Masakr u Koreji. Izvor: Wikipedia Commons.

Picasso, koji je dobio Lenjinovu nagradu za mir među narodima 1962. godine, imao je složen odnos s Komunističkom partijom, jer nije odobrio represiju mađarske revolucije i Praškog proljeća, ali je ostao vjeran marksizmu do svoje smrti 1973. godine.