Redatelj Andrej Končalovski: Mislim da će Nijemci ovaj film gledati s užasom

Andrej Končalovski u Moskvi.

Andrej Končalovski u Moskvi.

Kirill Kallinikov/RIA Novosti
Film „Raj“ Andreja Končalovskog osvojio je nagradu za režiju na Venecijanskom filmskom festivalu, a našao se i u užem izboru za „Oscara“ u kategoriji za „najbolji strani film“.

Film „Raj“ ima dva glavna lika. On je časnik SS divizije Helmut koji je došao u koncentracijski logor obaviti istragu korupcionaške afere. Ona je ruska kneginja Olga, emigrantica, koja je stupila u redove francuskog Otpora i u logor dospjela zato što je u svojem stanu od Gestapa skrivala židovsku djecu.

Nekad prije rata Helmut i Olga doživjeli su romansu. Zato se sada likovi suočavaju s problemom izbora. On će na kocku staviti svoju karijeru i vjerovanja i pokušati odlučiti hoće li spasiti svoju ljubav iz mladosti od plinske komore. Olga će morati naći odgovor na pitanje što joj je važnije – spasiti svoje tijelo ili dušu.

Uskoro film „Raj“ dolazi u europska i američka kina. Prije premijere filma RBTH je porazgovarao s redateljem filma Andrejem Končalovskim.

Film se bavi temom holokausta. S jedne je strane ta tema za svjetsku kinematografiju neiscrpna, a s druge je mnogi smatraju konjunkturnom. Nije slučajno da su u posljednje dvije godine na "Oscarima" pobjeđivali filmovi iz istočne Europe posvećeni holokaustu. Jeste li već čuli takve kritike na svoj račun?

Nisam, iako sam spreman na razne kritike. Uostalom, što je to kritika? To je samo interpretacija onoga što je čovjek vidio na ekranu. Nekome se, kada gleda "Raj", može činiti da gleda film o holokaustu. Ja se tome neću protiviti. Možda u sustavu stvarnosti gledatelja koji će tako tvrditi ovaj film i jest film o holokaustu. Namjerno sam iz filma uklonio svaku jednoznačnost. I sada me zbog toga pitaju, primjerice, osuđuje li moja heroina ili je ironična kada se baca SS-ovcu za vrat i govori mu da je on predstavnik velikog naroda koji ima pravo činiti zločine? Nikad na to pitanje ne odgovaram izravno. Možda osuđuje. A možda je ironična. No hajde da se ne zapetljamo već na prvom pitanju, reći ću vam ovako: „Raj“ za mene, naravno, nije film o holokaustu. U njemu je prikazana tragedija židovskog naroda, no to nije glavna tema filma. Za mene je bilo mnogo važnije napraviti film o privlačnosti zla. Protagonist filma, časnik SS divizije, nevjerojatno je obrazovan i privlačan muškarac. No upravo u tome i jest čitav užas.

Director Andrei Konchalovsky win the Silver Lion for Best Direction for the movie 'Paradise' at the award ceremony at the 73rd Venice International Film Festival on September 10, 2016 in Venice, Italy. / Source: Geisler-Fotopress/Global Look PressGeisler-Fotopress/Global Look Press

Vaš časnik kao da je preslika glavnog heroja romana Jonathana Littela „Ljubazni“ („Les Bienveillantes“). To također nije slučajna paralela?

Ne, nije slučajna. Apsolutno ste u pravu – taj je roman jako utjecao na ideju „Raja“. Pročitao sam ga prije nekoliko godina i jako me potresao. Činilo mi se da je takav roman jednostavno nemoguć – on je apsolutno dokumentaran, pisan u prvom licu i pritom čitatelju nudi da sam sebe uroni u srce tame. Čak sam se bavio mišlju da ga probam ekranizirati. No nisam siguran da bi se roman „Ljubazni“ uopće mogao ekranizirati. To što ste u „Raju“ vidjeli Littelov roman za mene je dobra vijest.

 „Raj“ proživljava veliki međunarodni uspjeh – nagrade na festivalima, uži izbor za „Oscara“ i zajamčena pozornost publike. Je li vam važno hoće li vaš film na Zapadu ispravno shvatiti?

Paradise movie by Konchalovsky. / Source: Kinopoisk.RuFilm "Raj" Končalovskog. / Izvor: Kinopoisk.Ru

Za mene sve što se s „Rajem“ dogodilo u Veneciji i na „Oscarima“ ulazi u kategoriju ugodnih iznenađenja. Hvala Bogu da se sve tako posložilo – da u vrijeme kada je na Zapadu počelo nevjerojatno snažno odbijanje od Rusije tamo mogu pogledati film koji će im barem djelomično moći objasniti Rusiju i Ruse. Mislim da će sve dobro shvatiti.

I u Njemačkoj?

S Nijemcima je kompliciranije. Ja općenito smatram da je stanje njemačke nacije katastrofalno. Ne zbog migracija, ne zbog činjenice da su pod okupacijom Amerike. Okupacijom u doslovnom smislu - od Drugog svjetskog rata do danas se tamo nalazi 80 tisuća američkih vojnika. No stanje nacije je katastrofalno zbog toga što su joj u glavu utuvili krivnju. Jedna je stvar kada se osjećaj krivnje javlja spontano i kod generacije koja može i treba za to preuzeti odgovornost. No sasvim je drugo ljudima takve zemlje utuviti u glavu takav strah od političke nekorektnosti da se boje vlastite sjene.

Redatelj Andrej Končalovski za „Raj“ dobio Europsku medalju za toleranciju 2016.Medalju dodjeljuje Europsko vijeće za toleranciju i pomirenje (ECTR), a svečanost dodjele nagrada održana je 25. siječnja u Europskom parlamentu na večeri u sjećanje na žrtve holokausta u organizaciji Europskog židovskog kongresa (EJC).
To je strašno gledati. Oni nemaju kulture, ona je potpuno uništena. I nadam se da će se opet uzdići veliki njemački duh. To ne znači da taj duh treba dovesti do nacizma. Njemački duh – to su Hegel, Nietzsche, Schopenhauer. To je onaj dio njemačke kulture bez kojeg čak niti mi ne postojimo. Jer na nas su utjecali i Hegel, i Nietzsche, i Schopenhauer – utjecali su čak i na Vladimira Lenjina. Mislim da će Nijemci ovaj film gledati s užasom, stalo se osvrčući, i da će se bojati reći što misle o njemu. Razgovarao sam s njima, oni spuštaju pogled i crvene se. To je za njih jako teško. No nova generacija nije ni na koji način kriva! Njihovi djedovi su oni koji su upali u tu tragičnu, mutnu i strašnu rijeku nacizma. Ali djeca i unuci? Otuda je i počela sublimacija i pojava skinheadsa i drugih nasilnika.

Source: Kinopoisk.RuIzvor: Kinopoisk.Ru

Pritom u vašem filmu glavne uloge igraju njemački glumci.

Znate li što je najzanimljivije? Glumci koji žive u istočnom dijelu Njemačke, koji je bio sovjetski, rado igraju naciste. Svi oni koji su iz zapadnog dijela to kategorički odbijaju. To je vrlo zanimljiva stvar, očito ima neke veze s psihologijom. Oni se još uvijek boje – to im je tamo nametnuto. Zato su svi Nijemci koji su igrali glavne uloge iz Istočne Njemačke. A Himmlera igra ruski glumac Viktor Suhorukov.

S „Rajem“ ste se nakon duge pauze vratili u međunarodnu kinematografiju u punom smislu te riječi – napravili ste film na nekoliko jezika, snimanja su se odvijala u Njemačkoj i Francuskoj, na njemu je radila ekipa iz Europe. Je li na terenu dolazilo do sraza mentaliteta?

Glavna je zamršenost tog sraza bila u tome da ljudi koji rade u mojoj grupi ne razmišljaju o satima. To je moj zadatak. Oni ne razmišljaju o tome kada započeti i završiti s radom, emocionalno su uključeni u posao. A u Njemačkoj je sve „po crti“, ništa „po dijagonali“. Njima je bilo neobično kada bismo se mi zadržali dva sata duže da nešto snimimo. Bilo im je neobično kada smo snimali šest sati na dan umjesto dvanaest. Došli smo, snimili i završili. Mi smo otišli, a oni su ostali još šest sati – kako bi zaradili svoju plaću, iako više nisu imali što raditi. U tom se smislu ta dva mentaliteta ne poklapaju. Mi njih razumijemo, oni nas ne razumiju. Što se tiče umjetnika, tu nije bilo nikakvih problema – njihova predanost materijalu bila je onakva kakva bi trebala biti.

Source: Kinopoisk.RuIzvor: Kinopoisk.Ru

Je li na proces vašeg redateljskog preporoda utjecao neuspjeh „Orašara“, kojeg ste radili u Hollywoodu prije šest godina?

Sve je utjecalo, to također. Tada još nisam shvaćao da ruski redatelj nema što tražiti u Hollywoodu. Tamo ste potrebni samo kao zanatlija, a ako odjednom počnete pokazivati ambicije malo veće od prosjeka – počinju vam bacati klipove pod noge. Tako da se nemam nikakvu želju vratiti u Hollywood s njegovim utvrđenim hijerarhijama, gdje nam je dodijeljeno mjesto negdje na dnu piramide. Vi ste, usput, obratili pažnju na to kako je „Raj“ snimljen s formalnog aspekta?

Mislite li na to što u gotovo polovici vašeg filma protagonisti sjede i govore u kameru?

Tako je. Napisati scenarij u kojem ljudi pola filma samo gledaju u kameru u krupnom planu i govore – to je u određenom smislu potpuno ludilo. Da sam takav scenarij dao bilo kojem holivudskom studiju, rekli bi mi: „Jesi li poludio?“ Zbog toga mi je drago da sada živim u Rusiji, gdje takvo ludilo može proći. Mi sami, nažalost, često podcjenjujemo u kako slobodnoj zemlji živimo.

Više