Legende o Knjižnici

Staro-vaganjkovsko brdo u Moskvi možda je jedino mjesto odakle se Kremlj može vidjeti odozgo. Na tom mjestu je do 1564. stajala kuća jednog „opričnika“ (člana plemićke garde) cara Ivana IV. Groznog, a zatim rezidencija samoga cara: „Oprični dvor“. Smatra se da je ovdje, duboko pod zemljom, mogla biti smještena čuvena knjižnica Ivana Groznog „Liberija“. Prema legendi, ona je najprije pripadala bizantskim carevima, a poslije pada Carigrada zbirka knjiga odnijeta je u Rim, da bi zatim bila donijeta u Moskvu kao miraz princeze Sofije Paleolog, nevjeste moskovskog kneza Ivana III. Kasnije je „Liberiju“ naslijedio njihov unuk Ivan IV. Grozni.

Može se samo nagađati kako se knjižnica našla na ovom mjestu. Prema jednoj legendi, Ivan Grozni je podzemnim tunelom odlazio iz Kremlja posjetiti majku, koja je živjela na Staro-vaganjkovskom brdu. I danas postoji neki otvor poput bunara koji je možda i vodio u taj tunel. Valerij Manžos, šef odjela za korištenje arhitektonskog ansambla „Dom Paškova“, priča: „Nije jasna namjena tog bunara. Ima milijun verzija, ali nigdje nije opisano zašto je sagrađen. Nije određena ni njegova starost: možda je star dvije tisuće godina, a možda samo par stoljeća.“ Izgubljena knjižnica i danas raspaljuje maštu pisaca i novinara. Ne zna se da li je to danak legendi ili obična podudarnost, ali danas, nekoliko stoljeća poslije Ivana Groznog, upravo na ovom brdu nalazi se zgrada najveće ruske javne knjižnice.

Krajem 18. stoljeća ovdje je u stilu klasicizma sagrađena vila za Petra Paškova, elitnog oficira Semjonovskog puka. To je jedno od najljepših i najupečatljivijih zdanja u Moskvi, pa i u cijeloj Rusiji. Zgradu je projektirao Vasilij Baženov, koji je u Sankt Peterburgu sagradio Mihailovski zamak za Pavla I, a također dvorac i vrt Caricino u Moskvi za Ekaterinu II. Za razliku od drugih moskovskih vila, „Dom Paškova“ je do današnjeg dana praktički sačuvao svoj prvobitni izgled.

Ove godine se navršilo 150 godina otkako je u „Dom Paškova“ smještena zbirka knjižnice Rumjancevskog muzeja. Grof Nikolaj Rumjancev, čije je ime knjižnica dugo nosila, bio je prvi vlasnik jedinstvene zbirke knjiga, rukopisa, moneta, etnografskih i drugih zbirki. Suvremenici su ga zvali „Kolumbo ruskih starina“. On nije samo kupovao raritete, nego se i sam bavio istraživanjem povijesti i kulture. Sve svoje riznice ostavio je „na korist Domovini i plemenitoj prosvjećenosti“ – te riječi još uvijek krase pročelje „Doma Paškova“. Poslije smrti ovogа mecene 1826, zbirka je u skladu s njegovim oporukom predana u vlasništvo države, a kasnije je car Aleksandar II. odlučio prenijeti muzej iz Peterburga (gdje se u početku nalazio) u Moskvu.

Jedan od čitatelja Rumjancevske javne knjižnice tijekom 40 godina bio je i poznati ruski pisac Lav Tolstoj. U njegovu čast, na odjelu za rukopise do 1939. postojao je „Tolstojev kabinet“, gdje su se čuvali piščevi originalni rukopisi, koje je muzeju svojevremeno predala njegova supruga Sofja Andrejevna Tolstoj.

Poslije Oktobarske revolucije 1917. godine Carski Moskovski i Rumjancevski muzej prestao je s djelovanjem. Naziv knjižnice i odjela za rukopise je promijenjen. Sada je ta ustanova dobila Lenjinovo ime i status državne knjižnice. Koristeći tu privilegiju, „Lenjinka“ je u svoje arhive dopremila sve zbirke knjiga koje nisu imale vlasnika ili su bile nacionalizirane. Tako se njen fond četverostruko uvećao. Pored toga, bilo je dozvoljeno da se u Lenjinki čuvaju rukopisi i knjige koje je zabranila sovjetska cenzura. Možda samo zahvaljujući tome u godinama represija i ideoloških čistki nisu uništene izuzetno dragocjene knjige progonjenih talenata: znanstvenika-emigranata, pisaca-filozofa, kulturnjaka i članova najrazličitijih književnih kružoka i udruženja, kojih je tih 20-ih godina prošlog stoljeća bilo izuzetno mnogo.

U 20. stoljeću zbog drastičnog nedostatka prostora počela je izgradnja nove zgrade knjižnice. Pred početak rata zgrada nije bila dovršena, ali su se knjižničari plašili požara u drvenom „Domu Paškova“ pa su hitno počeli seliti knjižnicu u nedovršenu betonsku zgradu. U to vrijeme nije bilo moguće osigurati potrebnu tehniku, tako da su radnici knjižnice svakoga dana ručno prenosili preko 600 sanduka knjiga.

U vrijeme rata je za posjetitelje „Doma Paškova“ bila otvorena čitaonica. Ovako se knjižničarka Zoja Kolčina prisjećala tog vremena: „Knjižnica je bila topla, osvijetljena i vrlo ugodna za boravak. Na dugim stolovima svijetlili su zeleni abažuri na lampama. Mehanizam prijema naloga i izdavanja knjiga bio je primitivan, ali i to nam je puno značilo. Knjige i časopisi iz glavnog skladišta prenošeni su u sanduku od furnira, koji je na kotačićima klizio kroz zrak po konopcu sve do stare zgrade, gdje je literatura preuzimana i prosljeđivana dalje.“

Krajem prošlog stoljeća „Dom Paškova“ ozbiljno je oštećen. Ispod njega izgrađena je stanica metroa „Borovicka“, temelj stare zgrade nije izdržao i počeo je tonuti, tako da su noseće grede napuknule. Moskovske vlasti započele su restauraciju, ali nije bilo novca, tako da su radovi obustavljeni. „Prije restauracije pod zemljom je bio tunel s prugom kojom su knjige iz 'Doma Paškova' prevožene do glavne zgrade knjižnice. Moskovljani koji žive u blizini pričaju da su ovdje prije desetak godina mladi praktikanti pušili u tunelu, sjedeći u vagonetima. Sada su i pruga i vagoneti sklonjeni, ali je tunel ostao“, priča Valerij Manžos.

Srećom, našli su se ljudi koji imaju novca i volje da pomognu, tako da je „Dom Paškova“ 2007. ipak obnovljen. Sada se u prostorijama ove zgrade nalazi i muzej rijetkih knjiga, kao i zbirke nota i karata. Julija Višnjakova iz znanstveno-istraživačkog odjela rijetkih knjiga priča: „Mi čuvamo knjige koje imaju veliku vrijednost, takozvane književne spomenike, na primjer djela Albrechta Dürera ili Aleksandra Puškina izdana za njihovog života. Imamo i izdanje čuvenih Krilovljevih basni iz 1855.“ Ta knjiga je tiskana srebrnim slovima. Najdragocjeniji biser ove riznice su „elzeviri“, knjige koje je krajem 16. stoljeća izdavala nizozemska tiskara, vlasništvo obitelji Elzevir. To su knjige minijaturnog formata, zgodne za putovanje.

Skladište rukopisa je najstarije, najprostranije i jedno od najnedostupnijih mjesta u „Domu Paškova“. „Teško je ući i u sam odjel rukopisa, a pogotovo na mjesto gdje se oni čuvaju. Četiri knjižničara rade na digitalizaciji rukopisa, trenutno je u proceduri fond Moskovske duhovne akademije“, kaže Manžos. „Ukupna površina podzemnih prostorija ispod ‘Doma Paškova’ iznosi 4 tisuće četvornih metara. U ‘podzemlju’ se pored skladišta nalaze i tri sobe za čuvare, gdje oni borave, jer režim temperature i vlage koji je povoljan za rukopise, nije povoljan za ljude.“

U čitavoj Lenjinovoj knjižnici nalazi se preko 40 milijuna unesenih jedinica literature, od čega je samo manji dio digitaliziran, ali taj proces se odvija neprestano i planirano je da do 2015. bude završen. Svi materijali, koji postoje u elektroničkom obliku, dostupni su na internetu. To, međutim, ne znači da će knjižnica opustjeti i da će knjige samo skupljati prašinu na policama. Elektroničke knjige za sada teško mogu zamijeniti romantiku tiskanih izdanja.