Čovjek čiju glazbu u Rusiji prepoznaje svatko

Operni pjevač Jurij Marusin i Georgij Sviridov (1986.).

Operni pjevač Jurij Marusin i Georgij Sviridov (1986.).

Jurij Belinskij/TASS
16. prosinca se navršava 100 godina od rođenja Georgija Sviridova, jednog od najznačajnijih ruskih kompozitora 20. stoljeća. U njegovoj glazbi odrazile su se sve nevolje kroz koje je prošla Rusija u tom stoljeću.

Ime Georgija Sviridova nije mnogo poznato izvan Rusije. Međutim, u samoj Rusiji nema čovjeka koji ne poznaje njegove kompozicije. Čak i oni koje umjetnost nikada nije zanimala desetljećima su svake večeri slušali fleksibilni i energični ritam melodije „Vrijeme, ne zaustavljaj se!” („Vremja, vperjod!”) u špici novosti na Prvom kanalu Centralne televizije SSSR-a, a kasnije i ruske televizije. Svaki učenik zna otpjevati tragičnu Sviridovljevu „Romansu” iz igranog filma „Vijavica” („Metelj”). Ona se čak često izvodi i izvan koncerata klasične glazbe. Kompozitor je na svojoj koži osjetio sve peripetije koje su snašle Rusiju u 20. stoljeću i prenio ih na svoja djela. Zahvaljujući tome njegova muzika je postala bliska svakom stanovniku Rusije.

Izvor: YouTube.

Od provincije do glavnog grada

Georgij Sviridov je rođen za vrijeme Prvog svjetskog rata u provinciji Rusije, u jednom gradiću u Kurskoj oblasti. Njegovog oca, koji se dvije godine kasnije pridružio boljševicima u Oktobarskoj revoluciji, strijeljali su bjelogardejci 1919. godine. Georgijeva majka je ostala sama s dvoje djece. Nova vlast joj je kao udovici poginulog komunista ponudila pomoć, tj. dala joj da bira kravu ili konfiscirani „plemićki” klavir. Čudno zvuči, ali majka je izabrala klavir. Kako ističu kompozitorovi biografi, ona je već tada primijetila kod svog četvorogodišnjeg sina neobično zanimanje za glazbu.

Međutim, on tada nije naučio svirati klavir. Kao dječak je brzo zapostavio vježbanje na klaviru, ali je zato samostalno naučio svirati balalajku, narodni žičani instrument bez koga se nije mogao zamisliti nijedan praznik. Nastavnici glazbene škole, koju je pohađao kada se obitelj preselila u Kursk, brzo su prepoznali njegov talent za muziku i preporučili mu da se ozbiljnije lati učenja. U sedamnaestoj godini Sviridov odlazi u Lenjingrad i upisuje srednju glazbenu školu, poznatu po vrsnim nastavnicima. Tu školu su zajedno s njim pohađali Nikita Bogoslavski i Vasilij Solovjov-Sedoj, kasnije poznati kompozitori i tekstopisci. Tamo je i Sviridov počeo komponirati. Još kao srednjoškolac komponirao je ciklus romansi na Puškinove stihove, koji je stekao popularnost i ušao u repertoar velikih ruskih pjevača Sergeja Lemešova i Aleksandra Pirogova.

Presudno profesionalno školovanje tek ga je čekalo u Lenjingradskom konzervatoriju, gdje mu je predavao Dmitrij Šostakovič. On je Sviridovu i poslije konzervatorija desetljećima ostao prijatelj, učitelj i savjetnik.

Georgij Sviridov je sjajno završio konzervatorij, što je potvrdio Prvom simfonijom i koncertom za žičane instrumente. Upravo tada je počeo Drugi svjetski rat. Kompozitor je odmah mobiliran i primljen na vojnu akademiju. Ali samo nekoliko mjeseci kasnije morao se ispisati zbog lošeg zdravstvenog stanja. Došlo je do izražaja gladno djetinjstvo u doba građanskog rata i fizičko iscrpljivanje u prvoj mladosti, kada je budući kompozitor teškim radom morao nadoknaditi glazbeno obrazovanje koje nije dobio u djetinjstvu.

Izvor: YouTube.

Jedinstvo glazbe i riječi

Ratne godine su ipak bile vrlo teško razdoblje za Sviridova, budući da se pridružio Lenjingradskoj filharmoniji za vrijeme njene evakuacije u Novosibirsk. Tada je mnogo komponirao, između ostalog i muziku za kazališne predstave. U to vrijeme je on u velikoj mjeri usavršio svoj kompozitorski talent i sagledao njegovu važnost, što mu je pomoglo da tijekom 1950-ih doživi veliki uspon u svojoj profesionalnoj karijeri. Tih godina je u svom opusu već imao simfonijske i instrumentalne kompozicije, kao i gazbu za filmove i kazališne predstave. Međutim, najupečatljivija Sviridovljeva djela bila su ona u kojima je kompozitor svoju muziku ujedinio s poetskom riječju. Pored provjerenog i pouzdanog Puškina za koautore je izabrao još i Aleksandra Bloka i Sergeja Jesenjina. U sovjetskom razdoblju obojica su imali status „poluzabranjenih”, ili „poludopuštenih” pjesnika. Ali njihovo umjeće da izraze ruski duh bilo je uvjerljivo, i to su osjećali i sam kompozitor i njegovi slušaoci. Za „Patetički oratorij” na stihove Vladimira Majakovskog Sviridov je 1960. godine dobio Lenjinovu nagradu, jedno od najvećih priznanja u SSSR-u. Osim toga, dobio je i dvije Državne nagrade SSSR-a za cikluse „Kurske pjesme” i „Puškinov vjenac”. Proglašen je i za Heroja socijalističkog rada, što je zvanje koje se krajnje rijetko dodjeljivalo umjetnicima. Ipak, najveće priznanje je vjerojatno bila činjenica da su se za pravo da prvi izvedu njegova djela borili čuveni vokali poput Dmitrija Hvorostovskog i Elene Obrascove. Sviridovljeve kompozicije i danas se neprekidno izvode u ruskim koncertnim dvoranama.

Više