Svjatoslav Rihter: Duh je poput vjetra – puše gdje i kako hoće

Svjatoslav Rihter nije bio samo talentirani izvođač, nego i samostalna stvaralačka figura. Izvodio je djela koja su bila zabranjena u SSSR-u, punio dvorane u Carnegie-Hallu, odbijao dobro plaćena gostovanja da bi nastupao u malenim ruskim gradovima. Ruski vjesnik prisjeća se života virtuoznog pijanista.

Izvor: Aleksandar Saakov/TASS

Svjatoslav Rihter rodio se 1915. u ukrajinskom gradu Žitomiru, u obitelji kompozitora njemačkog porijekla i ruske plemkinje.

Njegov prvi glazbeni učitelj bio je otac. Međutim, otac uskoro odustaje od ideje da svojeg sina obučava. Mladi Rihter odbija uvježbavati skale, izjavljujući da one nemaju nikakve veze s pravom muzikom.

Novogodišnji „Orašar“ - kako ga rade najveći majstori moskovskih scena
„Ruski vjesnik“ vam predstavlja pet kazališta u Moskvi u kojima možete vidjeti različite postave arhetipske ruske novogodišnje predstave, baleta „Orašar“, koji je Čajkovski napisao prema bajci njemačkog pisca E.T.A. Hoffmana.

Nakon što se oslobodio očevog autoriteta, maleni Rihter odlučuje pronaći svoj put u umjetnosti te se samostalno bavi glazbom. Već s deset godina igra nokturno Chopina, a s petnaest, zahvaljujući fenomenalnom pamćenju i vještini da svira bez prethodne pripreme, postaje glazbeni pratilac u Odessinoj filharmoniji. S 19 godina Rihter je glazbeno pratio čuveno Operno kazalište u Odessi.

U svojoj 22. Rihter se, koji je već dobio blagonaklonost publike, odlučuje glazbeno obrazovati te odlazi u Moskovsku filharmoniju, u klasu Heinricha Neuhausa. Ovako se taj glazbeni pedagog prisjeća svojeg učenika na prijamnom ispitu: ''Čovjek, koji nije imao nikakvo glazbeno obrazovanje, pokušao je upasti u konzervatorij! Zainteresirao nas je taj odvažan čovjek... Svirao je jako suzdržano, rekao bih čak naglašeno jednostavno i strogo. Njegova izvedba odmah me osvojila nekakvom začuđujućom pronicljivošću u glazbu. Šapnuo sam tad svojoj učenici: ''Mislim da se ovdje radi o genijalnom glazbeniku!''.

Rihter upisuje konzervatorij, no uči s poteškoćama. Tvrdoglavi karakter pijanista ne da mu da u potpunosti svlada akademski program. Kao što je u djetinjstvu odbijao učiti skale, smatrajući da one nisu dostojne da se nazivaju glazbom, tako sad odbija posjećivati lekcije iz povijesti komunizma, jer nemaju nikakve veze s glazbom. Neuhaus se morao uvijek iznova brinuti za svojeg talentiranog studenta. Nakon što su ga tri puta izbacili iz škole, Rihter ipak dobiva diplomu.

Početkom rata Rihtera su pogodile same nesreće. Oca strijeljaju zbog njemačkog porijekla, majka bježi u Njemačku. A sam glazbenik svira tijekom rata. U Lenjingradu svira Sedmu sonatu za fortepijano Prokofjeva, koji je tad bio u nemilosti.

Izvor: Getty Images/ Fotobank

Samovoljan genij nakon rata postaje iznimno popularan u Sovjetskom Savezu, njegovi koncerti u Istočnom bloku jako su posjećeni, ali nema dozvolu da gostuje na Zapadu. Kao razlog navodi se njegovo druženje s Prokofjevom i Pasternakom, kulturnim djelatnicima koji su pali u nemilost. Osobna sloboda pijanista uvijek je bila nešto veće od žeđi za slavom i materijalnim bogatstvom. Dakle, bez obzira na javnu osudu, Rihter i dalje igra muziku Prokofjeva.

Na Zapadu su aktivno počeli pričati o Rihteru 1958., nakon jednog slučaja na Prvom konkursu Čajkovskog u Moskvi. U skladu s tajnom naredbom rukovodstva države sve su sudije dodijelile nula bodova američkom pijanistu Vanu Cliburnu. No Rihter je bio toliko oduševljen sviranjem mladog izvođača da mu je, bez ikakvog razmišljanja, dodijelio najveću ocjenu.

Izvor: Youtube

Nakon dvije godine Rihter postaje toliko poznat u svijetu da ga više ne može zadržati ni sovjetska vlast. Rihter putuje 1960. u Finsku, potom u SAD, gdje održava čitavu seriju koncerata u Carnegie-Hallu. Govoreći o prvom njujorškom koncertu, u The New Yorku Timesu su primijetili da je koncertna dvorana bila puna deset minuta prije početka, a u dvorani da su sjedili ''svi glazbenici grada''. Claudia Cassidy, kritičarka Chicago Tribunea, poznata po svojoj oštrini, proglasila je Rihterov koncert ''životnim iskustvom kojeg će se uvijek sjećati''. 

Izuzetno uspješne koncerte pijanist je održao u Engleskoj, Francuskoj, Italiji, Japanu. Neprestano izlaze nove snimke. Rihter ne voli raditi u studiju, pa broj ploča ovisi o broju koncerata. U 1964., nakon što je dobio podršku glazbene kuće EMI, osniva godišnji ljetnji glazbeni festival nedaleko od francuskog grada Tours. 

Grafikon:
Pet remek-djela Petra Čajkovskog

Rihterova glazba jako je utjecala na njegove nove prijatelje, umjetnike. Marlene Dietrich napisat će u svojim uspomenama: ''Jedne večeri publika se okupila oko njega. Dok je svirao žena, koja je sjedila iza njegovih leđa, pala je na pod i umrla. Odnijeli su je iz dvorane. Taj slučaj me jako potresao te sam pomislila: 'Oh, koja zavidna sudbina – umrijeti dok Rihter svira!'''.

No, kao i svjetski slavan glazbenik, Rihter se i dalje bojažljivo odnosi prema vlastitoj slobodi. U posljednji tren mijenja koncertne programe, odbija pozive koji su mu obećavali dobru budućnost. Istovremeno pristaje na potpuno sulude projekta. U dobi od 80 godina, odlazi vlakom iz Moskve u Vladivostok, održavajući po putu koncerte u malenim gradovima.

U jednom od svojih kasnijih intervjua Rihter govori o novom koncertnom programu: ''Sviram odsad u tami da bih odvukao slušatelja od bilo kakvih nebitnih misli te mu dao mogućnost da se usredotoči na glazbu, a ne na izvođača''.

I zaista, na posljednjim koncertima Rihter sjedi za instrumentom, gotovo u potpunosti prekriven mrakom. Zraka svjetlosti hvata samo pojedine crte njegove figure, prisiljavajući slušatelje da u potpunosti prodre u glazbu, koju je Rihter nosio sa sobom čitavog svojeg života.

Svjatoslav Rihter umro je 1. kolovoza 1997. u Moskvi.