Lomonosov – vrelo ruske znanosti
Izvor: Natalija Mihajlenko
Postoji čak legenda da je bio izvanbračni sin Petra. Zapravo, Petar je bio na Bijelom moru, gdje se rodio Lomonosov, radio je tamo na brodogradilištu. Teoretski moglo se dogoditi apsolutno sve.
U biografiji Lomonosva ima dosta tog što je prekriveno velom tajne. Njegov otac bio je imućni čovjek. Imao je svoj posjed, brod, a sin je otišao kolima u Moskvu i živio tamo vrlo siromašno. Lokalni dužnosnik mu je objasnio da „mora naučiti latinski u Moskvi ako želi steći obrazovanje“.
Tako je došao u Moskvu. Upisao se u Grčko-latinsku akademiju. Potom su ga iz akademije poslali u inozemstvo gdje je studirao europsku znanost.
U Njemačkoj je Lomonosov napravio skandal. Kad mu nisu dali stipendiju, pobjegao je u znak protesta sa sveučilišta i skitao se čitavu godinu dana po Europi. Tamo je doživio mnoge avanture. Pokušali su ga vrbovati u prusku vojsku, strpali su ga u utvrdu odakle je pobjegao kao grof Monte-Cristo. U njemačkoj se s Nijemicom oženio na protestantski način, iako je, naravio, bio pravoslavac. Čitav život skrivao je tu činjenicu. U Rusiji ga ne bi razumjeli.
Lomonosov uopće nije ličio na akademskog znanstvenika. To je bio čovjek čvrstog duha, s velikim sampouzdanjem. Kad su ga jednom pokušali opljačkati, Lomosov je dvojicu lopova udario čelom tako jako da su oni odmah pali na zemlju u nesvjestici. Treći je krenuo bježati. Lomonosov ga je stigao i upitao: „Što ste htjeli napraviti sa mnom? - Svući vas. - Ah, to! U redu, onda ću vas ja sad svući! Skidaj sve!“. Lopov se skinuo. Lomosov je uzeo njegovu odjeću, došao do rijeke i bacio je u vodu. Scena kao iz nekog američkog akcijskog filma...
Lomonosov je imao čvrst karakter, temperament luđački. Govorio je: „Ne samo da ne želim biti glupan za stolom ugledne gospode, nego ni pred samim Gospodinom Bogom“.
Sljedeći skandal napravio je u Peterburgu, u Akademiji znanosti. U izvještaju je pisalo: „Psovao je profesore pomno odabranim riječima, nazivao ih lopovima i riječima koje bi bilo sramotno napisati, iza njihovih leđa rukama pokazivao vrlo nepristojne stvari“.
Nije ih uzalud nazivao lopovima. Tad je lopovluk cvjetao u Akademiji. Lomonosova je još ljutilo što su svi profesori bili Nijemci. Posebno osjetljivo reagirao je na povjesničara Müllera. Müller je smatrao da je povijest objektivna znanost. Piši onako kao što je i bilo. A Lomonosov je govorio da se čovjek prije nego što se počne baviti poviješću mora zakleti da će pisati samo o onome što doprinosi slavi Domovine. Odnosno da se neće baviti mračnim stranama, te da ruski povjesničar mora biti Rus.
Zanimalo ga je doslovno sve. S povijesti je lako prelazio na fiziku i astronomiju. Otkrio je zakon očuvanja mase, poznat kao zakon Lomonosova i Lavoisiera: nikakve se promjene ne mogu opaziti u ukupnoj masi svih tvari koje sudjeluju u kemijskoj reakciji. Napravio je teleskop i kroz njega promatrao planetu Veneru. Doduše, sve to tad nije naišlo na podršku niti su ta otkrića bila tražena. U Europi nisu znali za otkrića Lomonosova, morala su se iznova „otkriti“. Ali za Rusiju Lomonosov je značio više nego Newton ili Einstein. To je jedini čovjek u čijoj se osobi ujedinila čitava znanost. I književnost. Pisao je ode, tragedije. One nisu najelegantnije, ponekad su čak nezgrapne. No zato je Lomonosov prvi čovjek koji je počeo pisati na ruskom jeziku, dakle, ne više na crkveno-slavenskom. Zapravo njegovim odama počela je u Rusiji svjetovna književnost. Prije toga postojala je samo duhovna.
Općenito govoreći, Lomonosov je gledao na svoje stihove s praktičnog gledišta. Nije ga zanimala čista umjetnost, umjetnost kao takva. U svakoj odi jedna te ista ideja: Rusiji je potrebna znanost, obrazovanje, napredak. To se sad čini kao banalno, no tad to uopće nije bilo tako očito. Na znanstvenike je gledao kao na dangube koji žive na grbači države. Zbog toga je jedva uspio progurati projekt Moskovskog sveučilišta. Raspravljao je, svađao se, dokazivao, molio. A sad zamislite, molim vas lijepo, što bi bilo da nije bilo sveučilišta. Rusija bi bila sasvim druga država.
To je bio opsjednut čovjek. Dok je pisao, zaboravljao je na hranu, tjednima je pio samo vodu zvačući pritom kruh. Bilo mu je stalo do svega. Na koje god područje uperiš prst, odmah se otkriva da je prvi bio Lomonosov. Smislio je i vremensku prognozu, slao je brodove u Ledeni ocean, čak se bavio demografijom. Predložio je čitav niz mjera koje su trebali povećati rast stanovništva. U tom smislu, predlagao je da se ukine zakon kojim se zabranjuje da četvrti put stupiš u brak. Pozivao je što više stranaca, kako bi se danas reklo, gastarbajtera. Borio se protiv alkohola i pijanstva. Želio je smanjiti vojni rok, jer zbog vojske mnogi bježe u inozemstvo.
Za tadašnju vlast svi ti prijedlozi bili su prava rijetkost. Činovnici nisu uopće poznavali ruski život. A Lomonosov je znao.
A sve to danas se čini tako bjelodanim. No ipak se netko tog mora prvi sjetiti. Neobično je to da je bio prvi gotovo u svemu. Recimo, Lomonosov je u Rusiji sam radio ono što je u Francuskoj radio čitav kolektiv prosvjetiteljskih enciklopedista. Filozofi, znanstvenici, ekonomisti. U Rusiji nije bilo nikakvog kolektiva u 18. stoljeću. Postojao je samo jedan Mihailo Lomonosov.