Na samom kraju svijeta: Život na granici između Rusije i SAD-a

Ramilj Gumerov

Usred Beringovog tjesnaca između Čukotke i Aljaske stoje dva stjenovita otoka. Na njima su morževi, bijeli medvjedi i rakovi, magle i ekstremni mrazovi. Da nije pogranične službe, tu ljudska noga ne bi imala razloga kročiti. Ako negdje postoji kraj svijeta, onda su to ovi otoci. Nema ni trgovačkih centara, ni kina, ni kafića - nema ničega sličnog. Jedina zanimljivost je vremenska razlika - za samo 10 minuta plovidbe ste na teritoriju gdje je još uvijek jučerašnji dan.

Desno (u zadnjem planu) otok Veliki Diomed. Lijevo (u prvom planu) otok Mali Diomed na Aljasci.

AP

Veliki Diomed (Ratmanovljev otok) pripada Rusiji, a Mali Diomed (Kruzenšternov otok) Sjedinjenim Američkim Državama. Otoci su udaljeni 3,8 km jedan od drugog, a među njima je vremenska razlika 23 sata. Upravo između Velikog i Malog Diomeda prolazi linija promjene datuma i rusko-američka demarkacijska linija. Zato se zovu Otok Sutra i Otok Jučer. "To je kao vremeplov. Ono što smo gledali svojim očima, zapravo je već bilo jučer", priča za portal Russia Beyond 40-godišnji Ramilj Gumerov. On je služio u vojsci dvije godine, počevši od 1995. Od toga je više od godinu dana proveo u jedinici na otoku gdje danas pored vojne baze postoji samo polarna stanica i karaula.

Razlika u datumu i šamanovo prokletstvo

Odlazak vojnika na drugi otok, u drugu zemlju i jučerašnji dan je "čista fantazija". "Mogli smo samo maštati o tome", kaže Gumerov.

Samo Eskimi kao autohtoni žitelji mogu slobodno prelaziti s otoka na otok. Oni su ovdje živjeli kada je do otoka doplovio prvi Europljanin, ruski moreplovac Semjon Dežnjov. To se dogodilo u 17. stoljeću, i od tada su 150 godina dva otoka, udaljena 35 km od Čukotke i Aljaske, bila dio Rusije.

Ramilj Gumerov

Među njima je povučena državna granica 1867. godine kada je Rusija prodala Aljasku Sjedinjenim Američkim Državama. Tada se i autohtono stanovništvo našlo u nesvakidašnjoj situaciji. Naime, na otocima je bilo isto vrijeme, ali različiti datumi. U odnosu na Ratmanovljev otok, Kruzenšternov je uvijek u prošlosti. Za Eskime važi bezvizni režim kako bi mogli posjećivati svoje bližnje, premda na ruskom otoku već odavno ne žive civili.

Početkom 20. stoljeća Eskimi su se preselili na Mali Diomed (na otoku u malom naselju još uvijek živi 135 Eskima), a ostali su otišli na veliko kopno. Vlasti su preuzele brigu o otoku dugom 9 kilometara koji je najistočnija kopnena točka Sovjetskog Saveza. Ovdje se 1941. godine pojavio odred prvih graničara.

Ramilj Gumerov

"U Vladivostoku je brzo napravljena baraka sa šest soba, a ujedno i skladište i parno kupatilo. Sve je to zatim razmontirano i u dijelovima utovareno u parobrod, zajedno s odjećom, hranom i oružjem za tri godine, i prevezeno na otok", priča Gumerov.

Kažu da je lokalni šaman došao na otok kada su ga napustili Eskimi i prokleo ga. I od tada, navodno, ljude na ovom otoku vreba smrt. Gumerov na to kaže: "Svuda ljudi ginu i umiru, pa ni taj otok nije iznimka. Ne znam jesu li to nesretni slučajevi, sile prirode ili šamanovo prokletstvo".

Kao u filmu "Beskrajni dan"

Na otoku je surova klima - devet mjeseci je zima. Mrazovi su jaki i puše snažan vjetar. Otok je 300 dana u godini pod gustom maglom i zato helikopter ovamo dolazi rijetko, 2-4 puta mjesečno, i donosi namirnice i poštu. Gorivo se obično dovozi tankerom. Gumerov je došao ovamo služiti s juga ruske Baškirske Republike.

Danita Delimont

"Ovdje se čovjek umara od bijele boje. Uvijek je snijeg, svuda je snijeg - sve do horizonta. U moje vrijeme smo nosili staru odjeću i obuću, a hrana je bila oskudna, tako da smo uvijek bili pomalo gladni. Čak i za spremanje hrane i kupanje morali smo topiti tone i tone snijega. Nije bilo ni televizije, ni novina, ni telefona. Imali smo mnogo posla i obveza u službi. Kupali smo se jednom tjedno. Svaki dan je bio isti, kao u filmu 'Beskrajni dan'", sjeća se Gumerov.

Sada se, kaže on, mnogo toga promijenilo nabolje. U jedinici služe samo vojnici po ugovoru, imaju flaširanu vodu, televizor, telefon i "ostale blagodati civilizacije".

Ramilj Gumerov

"Ja se ne žalim, samo pričam kako je bilo. Nikada se nisam pokajao što sam tamo otišao. Imao sam sreće. Gdje sam još mogao vidjeti pseću zapregu, sobove, tisuće ptica na visokim liticama, ždralove koji u proljeće lete u Euroaziju, a u jesen se vraćaju u Ameriku, kitove ubojice kako love morževe, i ostale kitove, polarne lisice i bijele medvjede? Prava divljina, brodovi, zimi polarna svjetlost, ljeti polarni dan. Bio sam i na Kamčatki. Vidio sam Rusiju dok sam vlakom putovao od Ufe do Habarovska. Tamo je posebno mjesto. Tamo se križaju posebne pojave. Tamo sam ja postao drugi čovjek".