Vožgora - najhladnija točka europskog dijela Rusije

23. ožujka 2017. Ilja Jelisejev
Klasično putovanje kroz vrijeme tamo gdje nema mobilne veze, gdje sva hrana živi u šumi, i gdje je -45 stupnjeva Celzija odlična prilika za ribolov.

 / Getty Images / Getty Images

Život u teško pristupačnim selima Arhangelske oblasti malo se promijenio tijekom proteklih stoljeća. Ljudi tamo i dalje žive u zatvorenim zajednicama i rijetko kontaktiraju s vanjskim svijetom. Jedan od istraživača Ruskog Sjevera, Andrej Tutorski, doktor povijesnih znanosti na Povijesnom fakultetu Moskovskog državnog sveučilišta, već deset godina odlazi u ekspedicije u Arhangelsku oblast, gdje proučava surovu svakodnevicu žitelja Sjevera. Jedno od takvih mjesta je naselje Vožgora.

Kako doći u Vožgoru i kako se iz nje izvući?

Tijekom ljeta putovanje iz Arhangelska do Vožgore traje 16-17, a zimi samo 11 sati. Vožnja cestama Arhangelske oblasti je veliko iskušenje i za automobil i vozača. Svi putevi su zemljani, mostovi iz sovjetskog doba nisu više upotrebljivi, a skela nema mnogo. Mještani preko rijeke plove u "mezenkama", čamcima od ručno istesanih dasaka na koje se montira motor na benzin. Na istim takvim čamcima su plovili i njihovi preci prije 500 godina, samo što su koristili vesla.

 / Andrej Tutorski / Andrej Tutorski

Ako od Arhangelska do sela Vožgora putujete automobilom, morate prevaliti 750 km po lošem kolskom putu i triput prijeći rijeku Mezenj skelom. Zimi je lakše voziti, jer se rupe s vodom zamrzavaju a utabani snijeg formira ravnu površinu puta. Kako kažu ovdašnji stariji ljudi, "zimi Djed Mraz krpa puteve".

 / RIA Novosti/Vladimir Vjatkin / RIA Novosti/Vladimir Vjatkin

Tijekom ljeta za prijevoz služe skele, ali nije lako pronaći skelara. "Blizu Vožgore se nalaze dvije skele - žuta i plava. Svi stanovnici sela znaju da žuta pripada Andreju, a plava Bobrecovu. Međutim, problem je u tome što nigdje nisu istaknuti brojevi njihovih telefona, a njih je teško pronaći na radnom mjestu. Ovdašnji žitelji napamet znaju svih 200 telefonskih brojeva koji postoje u selu, a slučajni gosti krajnje rijetko borave u ovom kraju. Ako putnik namjernik želi prijeći rijeku, morat će dugo tražiti vlasnike skela", priča Andrej Tutorski.

 

Sva hrana živi u rijeci i šumi, samo je treba uhvatiti

 / Andrej Tutorski / Andrej Tutorski

Žitelji sela Vožgore, kao i drugih udaljenih naselja ruskog Sjevera, žive od ribolova, lova i vlastitog vrta. Nezaposlenost u ovoj regiji je postala uobičajena pojava poslije raspuštanja kolhoza (kolektivnih kućanstava) i šumskih industrijskih kućanstava, a to se dogodilo odmah nakon raspada SSSR-a 1991. godine, tako da su se ljudi morali vratiti tradicionalnim zanimanjima svojih predaka i sami sebi osiguravati hranu . U selima ljudi drže krave, kokoši i ovce, vrt im daje povrće, a u šumama love i beru šumske plodove i gljive.

 / Andrej Tutorski / Andrej Tutorski

Ribolov im omogućuje da osiguraju hranu za cijelu godinu. Najčešće se lovi pijor (Phoxinus phoxinus). To je riba veličine inćuna. Ona se lovi specijalnim, vrlo sitnim mrežama. Ribu pijor jedu i ljudi i stoka. U godinama kada je ulov dobar ova riba se dodaje kravama u sijeno kao vitaminski dodatak.

 / Andrej Tutorski / Andrej Tutorski

U Vožgori se najčešće jede bodorka (Rutilus rutilus). "Obično ribolovac dnevno ulovi od 10 do 20 ovih riba. Ali ponekad se dogodi da ulov bude vrlo bogat. Tako smo mi jednom za 20 minuta ulovili mnogo riba - 150 po čovjeku", priča Andrej Tutorski. Ima i većih riba. To su lipljen, štuka i grgeč. One se usoljavaju i čuvaju u salamuri u bačvama od 40 litara te služe kao zimnica tijekom godine. Svaka obitelj u Vožgori ima od 5 do 10 takvih bačvi u podrumu.


Monograd Mirni - "dijamantna prijestolnica" Rusije

U selu se smatra da su losos i "grbavac" (vrsta lososa) "kraljice trpeze". One dolaze iz Barentsovog mora u rijeku Mezenj kako bi se mrijestile. Za vrijeme mriještenja cijelo naselje ostavlja sve poslove i ide loviti ribu. Od lososa i "grbavca" se ovdje pravi "ribnik", tradicionalno sjeverno rusko jelo. Najprije se riba stavi u zemljani lonac, napunjen uljem i vodom u jednakoj proporciji. Zatim se to dan i noć drži u ruskoj peći. Riba se krčka na tihoj vatri na temperaturi od 90 stupnjeva. Kad joj se kosti potpuno skuhaju njome se pune pite koje se zovu "ribnici".

U selu nema mnogo posla. Najveću plaću primaju učitelji. Pojedini od njih mjesečno primaju i po 85 000 rubalja (1443 dolara), dok je obična plaća između 12 000 i 23 000 rubalja mjesečno (203-390 dolara). Plaća se uglavnom čuva za odlazak u grad. Putovanje automobilom u jednom smjeru do Arhangelska košta 3500 rubalja (59,42 dolara), a avionom 8500 rubalja (144,31 dolar).

 

Ako je vani -40 - pravo je vrijeme za ribolov!

 / TASS/Vladimir Smirnov / TASS/Vladimir Smirnov

Selo Vožgora se nalazi u najhladnijem području europskog dijela Rusije. Najmanja zabilježena temperatura ovdje bila je -62 stupnja Celzija, a -45 stupnjeva je nešto uobičajeno. Kad se temperatura "popne" na -40, muškarci idu u ribolov, dok se -20 u veljači tretira kao toplo vrijeme i posljedica globalnog zatopljenja.

 / TASS/Vladimir Smirnov / TASS/Vladimir Smirnov

Ponekad su mještani imali i koristi od ovakve hladnoće. Do 1986. godine u cijelom rajonu je postojao samo jedan televizijski toranj i on je bio udaljen 150 km od sela. Signal se hvatao samo kada se temperatura spuštala na -50 stupnjeva Celzija, na kojoj zrak postaje dobar vodič. Tih dana je cijelo naselje ostavljalo svoje poslove i provodilo vrijeme ispred televizora.

Sada tu ulogu igra wi-fi stanica u seoskom klubu. U selu nema dometa za mobilne telefone, tako da se mladi okupljaju u ovoj zgradi ili pored nje kako bi otišli na društvene mreže i kontaktirali sa svojim vršnjacima.

 / Getty Images / Getty Images

+
Like us on Facebook