Kako žive današnji Kumandinci - "ljudi-labudovi" s Altaja

2. siječnja 2017. Anton Agarkov
Postoji li nada za mali autohtoni narod, ili je sve već izgubljeno?
The life and times of modern Kumandins, the Swan People of Altai
Izvor: Anton Agarkov

Na obroncima Altaja postoji jezero u kojem se voda ne zamrzava ni kada je najljući mraz. Svake zime ovdje se događa čudo. Na otvorenu jezersku vodu u gustoj magli sjate se desetine labudova. Ovo jezero posebno poštuje narod po imenu Kumandinci. Oni pričaju da su nekada među običnim pticama ovamo dolijetali duhovi prirode u obliku labudova.

Legenda kaže da su ti duhovi na jezeru skidali svoja krila i pretvarali se u divne djevojke. Ljudi u to doba nisu znali ni za tajno jezero, ni za čarobne labudove. Međutim, jednom je na jezero došao lovac i slučajno vidio duhove u ljudskom obliku. I zaljubio se. I da bi duh u obliku predivne djevojke ostao s njim, lovac je ukrao i sakrio njezina krila. Djevojka nije očekivala da će pronaći krila i ponovno se pretvoriti u pticu, pa je ostala s lovcem. Tako se pojavio narod Kumandinci - ljudi-labudovi.

Izvor: Anton AgarkovIzvor: Anton Agarkov

U popisima iz sovjetskog razdoblja Kumandinci su tretirani čas kao poseban narod, čas kao Altajci. Mišljenja lingvista su također bila podijeljena po pitanju toga treba li kumandinski govor treba tretirati kao poseban jezik. Bilo je mišljenja da su Kumandinci samo jedan altajski rod koji se odvojio u samostalan narod kako bi stekao nekakve privilegije.

Sami Kumandinci su sebe uvijek doživljavali kao poseban narod. Još početkom 20. stoljeća bilo je 6334 Kumandinca. Oni su imali svoje obrede, običaje i tradiciju. Gosta su dočekivali obredom paljenja lule. Pokojnika su pratili na posljednji put tako što su tri puta nosili sanduk po kući i kadili ga zapaljenom suhom klekom, ne bi li mu se otvorila vrata donjeg svijeta. Kumandinci su imali svoju religiju i šamane "kame" koji su odlazili u gornji i donji svijet i razgovarali s duhovima. U sovjetsko vrijeme, sredinom 20. stoljeća, kada bi se neki član partije ili predsjednik kolhoza na Altaju teško razbolio, pozivan je i liječnik, ali i kam. Nekima je to pomoglo.

Izvor: Anton AgarkovIzvor: Anton Agarkov

Danas je Kumandinaca ostalo nešto više od 3000, i oni se tretiraju kao mali narod. Od tradicije su im ostala samo nejasna sjećanja starijih ljudi: "Moja baka je ovako radila... A moj djed je radio ovako..." Kumandinci su nekada bili nomadi, lovci i ribolovci. Početkom 21. stoljeća umjesto lova su počeli obrađivati vrt, a ribu mogu loviti samo prema određenim kvotama. Na pitanje gdje se može vidjeti kultura Kumandinaca u njezinoj punoći, "ljudi-labudovi" odgovaraju: "Treba se vratiti 70 godina unatrag".

Izvor: Anton AgarkovIzvor: Anton Agarkov

Teško je reći zašto ovaj narod nije mogao sačuvati svoj identitet. Sovjetski poredak je vodio nepomirljivu borbu s njihovom religijom, koja čini neodvojivi dio identiteta svakog naroda. U sovjetsko vrijeme je na kumandinsku djecu vršen pritisak da ne govore materinji jezik. "Ti si seljak, ne govoriš ruski", govorili su vršnjaci kumandinskoj djeci. Tako je ovom narodu sasječen korijen. Imale su utjecaja i etnografske ekspedicije koje su iz kumandinskih sela odnosile odijela, predmete šamanskih rituala i predmete koji su korišteni u svakodnevnom životu. Sada Kumandinci s velikim poteškoćama dospijevaju u skladišta Ermitaža u Sankt-Peterburgu kako bi vidjeli svoje vlastite nošnje. Dozvolu za rad s tim eksponatima mogu dobiti samo ljudi koji se bave obnavljanjem kulture svoga naroda.

Izvor: Anton AgarkovIzvor: Anton Agarkov

Povjesničari kažu da Kumandinci nikada nisu bili agresivni. Kada su na obronke Altaja došli ruski doseljenici, Kumandinci su ih dočekali kao prijatelje, naučili su ih opstati u tajgi i preživjeti surovu zimu. A zatim su se sami povlačili dalje u šume kako bi tamo živjeli. I s vremenom su odlazili sve dalje. "Mi nismo stigli dovoljno ojačati ako bismo stekli vlastitu državnost", uzdišu "ljudi-labudovi".

Izvor: Anton AgarkovIzvor: Anton Agarkov

Sada su ostali praktički bez svog nacionalnog identiteta, i blizu su crte iza koje nema povratka nazad. Zbog toga Kumandinci očajnički koriste svaku mogućnost. Već su praktički izgubili svoj jezik, ali pokušavaju ga obnoviti . Aktivisti etničkih klubova organiziraju ekspedicije u zabačene krajeve kod starih ljudi, zapisuju pojedine riječi i legende, a zatim na satovima u nedjeljnoj školi uče djecu kumandinski jezik.

Izvor: Anton AgarkovIzvor: Anton Agarkov

Učenici sa zadovoljstvom dolaze na ovu nastavu i hvale se pred vršnjacima svojom pripadnošću drevnom narodu Altaja. Kažu da je sada moderno biti drugačiji od ostalih. U malim seoskim kućama se navečer okupljaju starice da zajedno pripreme posebne kumandinske peljmene sa sjeckanim krumpirom, da popiju čaj s "talkanom", tj. sa proprženom pšenicom usitnjenom pomoću posebnog kamenja, da popričaju o životu i otpjevaju nešto za svoju dušu. A pjevaju obavezno na kumandinskom.

Izvor: Anton Agarkov Izvor: Anton Agarkov

+
Like us on Facebook