"Ljudi kula": Kako žive Inguši

15. studenoga 2016. Anastasija Stepanova
Inguši su poznati po visokim kulama koje su na Kavkazu gradili za svoje obitelji; preživjeli su Staljinove represije, oružani sukob sa susjednom Osetijom i čečenski rat, osnovali su brojne dijaspore u europskim i velikim ruskim gradovima, no još uvijek nisu savladali ni obrt ni trgovinu.
The Caucasus Mountains
Planina Kavkaz. Izvor: Mihail Japaridze / TASS

Džejrahski rajon Ingušetije je planinsko područje na kojem nadmorska visina varira od 1,2 do 2 tisuće metara iznad razine mora. Ove planine o Ingušima mogu ispričati više no što to može bilo koja enciklopedija.

Upravo se ovdje nalaze poznate inguške obiteljske kule. U Džejrahskom rajonu nalazi se otprilike 200 mjesta na kojima možete pronaći ove srednjovjekovne kule: najveći kompleks je Egikal koji broji 40 kula. Osim toga, ove planine pomogle su Ingušima da prežive mongolsku invaziju na Sjeverni Kavkaz u 14. stoljeću. U to su vrijeme Inguši bježali iz ravnica u planine i tamo gradili obiteljske kule, pored njih kuće, a u blizini i obiteljske grobnice.

Još je jedan povijesni događaj ostavio neizbrisiv trag na sudbinu inguškog naroda - deportacija u sjeverni Kazahstan 1944. godine. Unatoč tome što su i drugi kavkaski narodi bili osuđeni za suradnju s Nijemcima i deportirani, vjeruje se da su tim događajem najviše bili pogođeni Inguši, jer su po povratku i rehabilitaciji 1957. godine njihovu zemlju djelomično okupirali Oseti. Krvavi inguško-osetijski sukob koji je uslijedio 1992. godine doveo je do toga da su se i bez toga malobrojni Inguši morali raspršiti po drugim republikama i naseliti se u velikim ruskim i europskim gradovima.

Isropil Čanijev (rođen 1940. godine), jedini stanovnik farme u blizini povijesno-arhitektonskog kompleksa kula Pjaling u Džejrahskom rajonu Ingušetije. / Said Carnajev / RIA NovostiIsropil Čanijev (rođen 1940. godine), jedini stanovnik farme u blizini povijesno-arhitektonskog kompleksa kula Pjaling u Džejrahskom rajonu Ingušetije. / Said Carnajev / RIA Novosti

Inguške dijaspore

"Gotovo svaki Inguš ima rodbinu u Moskvi. U Magadanskoj oblasti postoji velika dijaspora - u sovjetsko doba i u '90-ima predstavnici našeg naroda tamo su radili u rudnicima zlata i obradi drveta. Mnogi Inguši rade na sjeveru Rusije u naftnoj industriji", kaže Hasan Naljgijev, Inguš, poduzetnik i osnivač humanitarne zaklade "Tešam".

Hasan Naljgijev / Press-photoHasan Naljgijev / Press-photo

Trenutno na svijetu ima oko 700 tisuća Inguša, a samo njih 375 tisuća živi u rodnoj Ingušetiji. Nema otvorenih podataka o tome koliko Inguša živi u europskim zemljama, no lokalni stanovnici kažu da je jedna od najpopularnijih destinacija za emigraciju Inguša Belgija. Najveća inguška dijaspora u inozemstvu je Turska - tamo ima 85 000 Inguša.

 

Ni trgovina ni obrt

"Inguši i danas odlaze - ovdje postoji problem visoke nezaposlenosti (preko 30%, najviši postotak u Rusiji) i plaće su male", kaže Ramzan Curov, pisac, autor inguške himne i turistički vodič po Džejrahskom rajonu.

"To također ima veze i s nacionalnim karakterom: mi nismo dobri u trgovini poput Armenaca ili Azerbajdžanaca. Nemamo niti predominantni zanat... Ovdje u republici najbolje je razvijen poljoprivredni sektor", nastavlja Curov.

Ramzan Curov / Press-photoRamzan Curov / Press-photo

Većina Inguša uvijek je bila siromašna, kaže on. No uvijek im je pomagalo njihovo jedinstvo.

"Imamo velike obitelji, mnogo rođaka, svi pružaju podršku jedni drugima. Primjerice, Inguši, kao i mnogi drugi koji žive na Sjevernom Kavkazu, vole velike kuće. Pitajte me što bih odabrao: odmor na Tajlandu ili nova vrata? Naravno, nova vrata! Kuću može graditi cijela obitelj - od djece do starijih osoba. I izgradnja može trajati godinama. Da nema tog jedinstva - ne bismo preživjeli..."

Curov kaže da je deportacija u vrijeme Staljina teško pogodila naciju.

"U egzilu je umro značajan dio ljudi. Oni koji su se vratili zauvijek su se promijenili. Postoji jedna tužna šala o tome kako je delegacija Inguša otišla u Kremlj s peticijom: "dva hroma, jedan bez ruku". Općenito govoreći, ljepota našeg naroda izgubljena je zbog represija, no danas se rađaju nove generacije koje, nasreću, nemaju taj 'bolni ožiljak'."

 

Ne znaju kako raditi u uslužnim djelatnostima

Džejrahski rajon je nada turističke industrije Ingušetije. Ovdje je nedavno izgrađeno skijalište "Armhi" zajedno s desetak hotela za turiste. Priljev turista u republiku raste, od početka 2016. godine Ingušetiju je posjetilo 39,4 tisuća turista, što je 24% više nego u 2015. Paradoksalno, postoji manjak ljudi koji su voljni raditi u uslužnom sektoru.

"Naši muškarci ne vole i ne znaju raditi u sektoru uslužnih djelatnosti", kaže Curov. "To je stvar principa. Mi na to nismo navikli. Biti vozač ili zaštitar je u redu, ali biti konobar nije. U našim kafićima i hotelima kao konobarice često rade žene iz Osetije, a kao kuhari Azerbajdžanci. Događa se da čak i nezaposlen čovjek odbija ova radna mjesta. 

Ramzan Curov otkriva još jednu neobičnu osobinu Inguša, koja im je i pomogla da stvore impresivno povijesno naslijeđe - obiteljske kule.

"U našoj je prirodi 'ne biti lošiji od drugih'", smije se Curov. "Primjerice: "Moj je susjed izgradio kuću s prekrasnim vratima - moja ne smiju biti lošija." Tako su se podizale i obiteljske kule: težak je to bio posao, nositi to kamenje uz planinu. Danas nisu sačuvane sve obiteljske kule, no nekoć je svaka obitelj imala svoju."

Ingušetija je najmanja republika Sjevernog Kavkaza - njezina površina iznosi samo 3685 kilometara kvadratnih. Glavni grad Ingušetije je Magas. Magas je najmlađi glavni grad neke ruske regije - to je postao tek 2000. godine.

Inguši su, kao i većina naroda Sjevernog Kavkaza, muslimani. U prijevodu s nacionalnog jezika na ruski "Inguši" znači "ljudi kula".

+
Like us on Facebook