Pravo kozačko naselje u Rusiji

Jekaterina Filipovič
Nekrasovci su svojedobno prognani iz Rusije, zatim su proveli dvjesto godina u emigraciji, i na kraju su se vratili na suncem obasjani Kavkaz. Nose odijela jarkih boja, kao rajske ptice, i pjevaju o slobodi.

Kozaci su u carskoj Rusiji bili ljudi koji su se u potrazi za slobodom i boljim životom, a često i bježeći od vlasti, nastanjivali blizu granica carstva i dobivali mogućnost da se slobodno bave zemljoradnjom, a zauzvrat su imali obvezu braniti sebe i državnu granicu od vanjskih neprijatelja. U početku su se kozaci pojavili na teritoriju današnje Ukrajine i južne Rusije, a zatim i duž Volge i Urala, u Sibiru i na ruskom Dalekom istoku. Znanstvenici još uvijek raspravljaju o tome može li se smatrati da su kozaci zaseban etnos ili je to ipak specifična etničko-staleška zajednica.

U suvremenoj Rusiji kozački etnos praktički ne postoji (ne računajući pojedine entuzijaste na jugu Rusije koji pokušavaju obnoviti kozačke vojsku i slične elemente ranijeg života). Pa ipak, danas je moguće vidjeti pravo kozačke naselje u Rusiji, jer postoje zajednice koje su prije revolucije emigrirale, a kasnije se vratile u Rusiju (kod njih je kozačka kultura na neki način konzervirana). Takvi su, na primjer, kozaci Nekrasovci (ime su dobili po predvodniku Ignatu Nekrasovu). Prije 250 godina Nekrasov je, bježeći od progona u carskoj Rusiji, odveo svoje kozake u Tursku (gdje su se naselili blizu jezera Majnos).

Tek 1962. godine se 215 kozačkih obitelji vratilo u Rusiju. Nastanili su se u Stavropoljskom  kraju, u naselju Novokumski (1400 km južno od Moskve).

Potomci doseljenika i dalje žive u NovokumskomPotomci doseljenika i dalje žive u Novokumskom

Seoski život kozaka

Naselje u kojem žive Nekrasovci toliko je malo da se ne može naći na karti. Nalazi se negdje u stepi na granici s Dagestanom, najjužnijom kavkaskom republikom Ruske Federacije.

Na putu prema Novokumskom nailazimo na spaljena polja i jata proždrljivih skakavaca koja momentalno uništavaju usjeve, kao što pirane za tren oka oglođu tijelo životinje.

I pored surove kontinentalne klime, u ovim krajevima uspijeva grožđe. Od njega ovdje prave oporo vino s okusom stepskog ljeta. Upravo su prvi doseljeni Nekrasovci počeli uzgajati vinograde, jer u sovjetsko vrijeme u novim kućanstvima nije bilo dovoljno radnika.

"U Turskoj su nam prisilno skidali križeve s grudi... Sanjali smo o tome da se vratimo na Don, na veliku vodu. Ponudili su nam da se preselimo, a onda su nas dovezli u stepu, gdje nema nijedne, čak ni najmanje rječice", priča Varvara Gorina, predstavnica nekrasovskih kozaka. Sa svoje 24 godine ona se zajedno sa sinom i mužem preselila u Rusiju. Sada je već prevalila osamdesetu. Sada se prisjeća tih vremena:

"Bilo je jezivo kada smo napuštali ognjišta. Stoka riče, psi laju, kokoši kokodaču... Kao da znaju da se više nećemo vratiti. Jako smo strahovali da će nas prisiliti da platimo prelazak skelom preko rijeke. Mi tada uopće nismo imali novca. Kada smo došli ovamo svaka obitelj je dobila po jednu sobu, a kasnije su nam napravili i kuće."

Sve kuće liče jedna na drugu. Krovovi od slame i zidovi od gline ostali su u Turskoj.

Varvara Gorina se u mladosti vratila iz Turske u RusijuVarvara Gorina se u mladosti vratila iz Turske u Rusiju

Ignatov zalog

Nekrasovci su izvan Rusije živjeli izolirano, kako ih je svojedobno naučio predvodnik Ignat Nekrasov, koji ih je prije 250 godina odveo u tuđinu. Taj njegov zalog prenošen je usmenom predajom. Nikada i nigdje nije zapisan.

"Mi smo nepismeni, ne znamo čitati. Ali smo pamtili da se muškarci mogu ženiti samo djevojkama od našeg roda, da nam se krv ne miješa s tuđinom", kaže baba Varvara. "Vjerojatno smo zato i opstali".

Etnografi također smatraju da je samobitna kultura Nekrasovaca sačuvana zahvaljujući izolaciji. Mali narod je za dvije stotine godina daleko od domovine uspio sačuvati svoje običaje u onom obliku u kojem su postojali u carskoj Rusiji.

Zbog toga je u Novokumskom i podignut prvi i jedini muzej povijesti Nekrasovaca, a pored njega je etno-selo u kojem je prikazan njihov način života prije revolucije.

Etno-selo se sastoji od par kućica s tradicionalnim interijerom jarkih boja. Radi rijetkih turista i gostiju Nekrasovci dolaze u te kućice i oblače nacionalnu nošnju.

Nekrasovski kozaci
Nekrasovski kozaci
Nekrasovski kozaci
 
1/3
 

Narodna nošnja i vjera

Narodna nošnja Nekrasovaca liči na perje tropskog papagaja. Rukavi i skutovi  su puni neobičnih kombinacija zelene, zlataste, grimizne, narančaste, plave i ljubičaste boje.

To je svečano odijelo. Ove čudne ptičice duginih boja ne lete svakoga dana, ali kada dođe nedjelja ili vjerski blagdan cijelo naselje se zašareni. U selu je, doduše, ostalo samo dvadesetak obitelji Nekrasovaca, ali se zato svi vide izdaleka.

"Uvijek smo se tako svečano oblačili, kao i naši preci u Turskoj. Žene vežu marame i kite se svježim cvijećem", priča Viktorija.

Od bisernih kuglica i žice ona pravi nakit koji se s obje strane kači na maramu. Ne stavljaju ih samo udovice i žene koje su u žalosti.

"Vidite li ove lutke? Obučene su kao i mi", priča Viktorija i pruža mi obilato ukrašenu krpenu lutku s izvezenim licem". "To je nekrasovska lutka. Zovemo je 'harjuška' ('njuškica'). Svaka žena ima svoju lutku".

Nekrasovska lutkaNekrasovska lutka

"Vi pravite lutke, pričate s turistima... A čime se bave vaši muževi?"

"Mlađi su otišli u grad zaraditi nadnicu, a stariji su odavno pod zemljom, i mi se molimo za njih".

U kulturi ortodoksnih Nekrasovaca žena je potčinjena muškarcu.

"Ako sretneš na putu muškarca, bez obzira koliko ima godina, trebaš mu se pokloniti i pričekati da prođe. Čak i ako nosiš nešto teško. Tako nas vjera uči."

Nekrasovci su vatreni staroobrednici. Čim su se preselili u Stavropoljski kraj, od svog su novca podigli mali staroobrednički hram, gdje idu na misu i na ispovijed.

"Kada ulazimo u sobu uvijek se križamo", uvjerava nas Aksinja Lušečkina, a zatim dugo netremice gleda u kut s ikonama.

Aksinja je u selu "zadužena" za priču. Ona otegnutom intonacijom čita molitve i priča priče o zlim vodenim i dobrim šumskim duhovima, o pticama koje neposlušnu djecu odnose na jug i o vješticama s kojima je bolje ne imati posla.

"Svoju djecu nisam imala kad uspavljivati. Radila sam u vinogradu do kasnih sati. Ljeti smo ručno brali grožđe... Zato sad unucima pričam priče. A oni me ispravljaju i kažu: 'Baba, u knjizi piše drugačije!'"

Nekrasovke uvečer pjevaju pjesmeNekrasovke uvečer pjevaju pjesme

***

Na rastanku kozaci pjevaju pjesmu o slobodnom životu na rijeci i uopće o slobodi i nesretnoj ljubavi. Staroruski jezik na kojem pjevaju žene žubori kao rijeka i uspavljuje. Čini se da je za njih potpuno prirodno da danas pjevaju isto ono što su njihovi preci pjevali prije dvjesto godina.

Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće