Izvor: Georgij Krasnikov
Među najvećim gradovima iznad Sjevernog polarnog kruga na trećem mjestu je Vorkuta. To je jedinstveni grad na sjeveroistoku ruske republike Komi i najvažniji rudnik ugljena u Rusiji.
Vorkuta je podignuta tijekom 1930-ih pored ogromnog nalazišta ugljena. U grad su se slile tisuće ljudi iz različitih dijelova zemlje. Jedni su dolazili ovamo po vlastitoj volji, a drugi protiv svoje volje. Naime, od 1930-ih do 1950-ih se ovdje nalazio jedan od najvećih logora GULAG-a.
Izvor: Georgij Krasnikov
U sovjetsko vrijeme bilo je razdoblja kada je Vorkuta imala i 100 tisuća stanovnika, a sada ih ima skoro dvostruko manje - oko 60 tisuća. To je rezultat svjetske krize u kojoj se našla rudarska industrija, bar kada je riječ o ugljenu. Veći dio stanovnika ovoga grada je na neki način povezan s radom u ovdašnjim rudarskim jamama.
GULAG doprinio razvoju ruskog sjevera
"Ovdje živim od rođenja, već skoro 50 godina", kaže Viktor Filipov, inženjer u najvećoj rudarskoj jami Vorkute. "I moj otac je rođen ovdje, a moj djed je rodom iz Bjelorusije. On je bio arhitekt. Dospio je u GULAG zbog lažne dojave, a kada je oslobođen ipak je ostao ovdje raditi, pomagao je da se Vorkuta izgradi. Tu je upoznao i moju baku. Ona je bila komsomolka".
Izvor: Georgij Krasnikov
Ovakve priče nisu rijetkost u Vorkuti. Više od polovice žitelja ovoga grada su potomci ljudi koji su ovamo dospjeli zbog nedostataka u sustavu kazneno-popravnih logora, a njih je u Staljinovo doba bilo i u ovim krajevima. S druge strane, ta nevesela stranica u povijesti Rusije ipak je blagotvorno djelovala na razvoj sjevera.
"Ovdje su bili okupljeni najpametniji ljudi naše države - znanstvenici, inženjeri i arhitekti. Moj djed je poslije oslobođenja odlučio ostati u Vorkuti. Gradu je bio veoma potreban njegov talent. Djed je ovdje postao vrlo ugledna ličnost", priča Viktor. "Zbog toga i ja jako volim Vorkutu, jer je građena rukama članova moje obitelji".
Izvor: Georgij Krasnikov
Prošlost Vorkute ne svjedoči samo o pobjedi ljudskog duha nad surovom sjevernom prirodom, nego i o tome kako je nestabilan život gradova u kojima se eksploatiraju prirodna bogatstva. "U mom djetinjstvu ugljen je bio krajnje potreban Rusiji. Postojalo je čak i zasebno Ministarstvo za eksploataciju ugljena", podsjeća on. "A zatim je odozgo stiglo naređenje: ugljen nije rentabilan i štetan je za prirodu. Tada su svi počeli reducirati eksploataciju i zatvarati rudnike. Mi smo tijekom 1990-ih zatvarali po nekoliko rudarskih jama istovremeno. Ljudi su ostali bez radnih mjesta i dobrih plaća. I odmah su se selili u druge regije".
"Grad još uvijek nije 'na samrti'"
Prije nekoliko mjeseci čitavu Rusiju je potresao slučaj nesreće u rudniku "Sjeverni" blizu Vorkute, kada je nekoliko desetina rudara poginulo u ruševinama jame. "Uvijek je rizično raditi pod zemljom. U posljednjoj nesreći je poginuo moj poznanik, a i ranije sam pokapao prijatelje poginule u rudarskim nesrećama", kaže Viktor.
Izvor: Georgij Krasnikov
Njegova sestra Valentina priča: "Moj muž je rudar i svakim danom mi je sve teže ispraćati ga na posao. Jame su zastarjele i u njima je sve opasnije raditi. Na televiziji spominju samo velike nesreće, a manje se stalno događaju. Naši muževi su prisiljeni raditi pod zemljom, jer u gradu praktički nema drugog posla".
Pa ipak je Vorkuta i dalje privlačna rudarima. Na sjeveru oni dobivaju dvostruko veću plaću zbog surovih klimatskih uvjeta. Tijekom proteklih godina u Vorkutu se preselilo mnogo žitelja istočne Ukrajine koji su se na taj način pokušali skloniti od ratnih događanja. Donbas je također regija koja se bavi eksploatacijom ugljena i među njegovim stanovnicima ima mnogo kvalificiranih rudara. "Meni je jako drago što ljudi iz Donbasa dolaze u Vorkutu. Zahvaljujući njima grad je živnuo i to mu je ulilo nadu u preporod", ističe Viktor. "Ja ne bih želio da ljudi napuštaju Vorkutu, jer ovaj grad još uvijek nije 'na samrti'".
Georgij Krasnikov
Georgij Krasnikov
Georgij Krasnikov
Georgij KrasnikovS Viktorom se slaže Anton Možejko, njegov prijatelj i susjed koji je pet godina živio u Barentsburgu i prije godinu i pol se preselio u Vorkutu. "U Spitsbergenu sam zavolio Sjever svim srcem, a kada sam se vratio u Donbas nisam našao ništa osim eksplozija i razaranja. Zbog toga smo, kada mi je ponuđeno da se preselim u Vorkutu, moja obitelj i ja o tome razmišljali samo jedan dan. Ovdje ima dovoljno posla, plaće su visoke, a što je najvažnije, ljudi se na sjeveru ponašaju sasvim drukčije. Ovdje ima daleko manje konflikata i svi su spremni pomoći jedni drugima. Zbog toga mislim da ću ja s obitelji još dugo ostati u Vorkuti".
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
