Donedavno su glavni internetski negativci u američkim medijima bili kineski hakeri, koji su po prostranstvima svjetske mreže kopali u potrazi za industrijskim tajnama. No danas se Kineza gotovo nitko više ne sjeća, zasjenili su ih dosjetljivi cyber-napadi ruskih hakera u uniformama.
Neki od dokaza koje su izložili američki stručnjaci, međutim, ukazuju da to da ili u ruskim obavještajnim agencijama rade sasvim nekompetentni ljudi, ili hakeri pod njima (tko god oni bili) imaju vrlo nevješt stil. Jedan od dokumenata objavljenih sa servera demokrata promijenio je korisnik pod imenom „Feliks Edmundovič“. U nekoliko drugih dokumenata sačuvane su bilješke na ruskom jeziku.
Bilo kako bilo, Hillary Clinton javno je za hakiranje servera svoje stranke optužila ruske vlasti, izjavivši da na taj način Kremlj pomaže republikancu Donaldu Trumpu. Međutim, uskoro su se i republikanci požalili da su i njihove računalne mreže pretrpjele cyber-napade.
U Moskvi su izjavili da nemaju nikakve veze s incidentima. Vladimir Putin je uvjeravao kako „o tome“ ne zna „ništa“. „Danas ima toliko hakera koji djeluju toliko suptilno i toliko diskretno, koji mogu na pravom mjestu u pravo vrijeme ostaviti svoj trag ili čak tuđi trag, i zakamuflirati svoju aktivnost kao aktivnost nekih drugih hakera iz drugih zemalja. To je apsolutno teško provjerljiva stvar, ako se uopće i može provjeriti. U svakom slučaju, mi se na državnoj razini time ne bavimo“, rekao je on u intervjuu za Bloomberg.
Iz njegovih je daljnjih riječi postalo jasno da on dobro zna što se dogodilo. Pritom je ruski predsjednik pozvao na to da se više pažnje posveti tome „što je izneseno javnosti“, umjesto bavljenja „manje bitnim pitanjima vezanim uz to tko je to učinio“.
No američki su političari počeli pozivati Ruse na odgovornost i htjeli protiv Moskve uvesti nove sankcije.
Najveći napredak na putu usvajanja cyber-kodeksa za države postignut je u ljeto 2015. godine, kada je skupina vladinih stručnjaka UN-a za međunarodnu informacijsku sigurnost (koja uključuje predstavnike 20 zemalja, uključujući Rusiju, SAD i Kinu) postavila temelje za neku vrstu globalnog pakta o elektroničkom nenapadanju. U skladu s postignutim sporazumom zemlje su se obvezale da će cyber-tehnologije koristiti „isključivo u miroljubive svrhe“. Između ostalog se pretpostavlja da zemlje neće napadati objekte kritički važne infrastrukture (nuklearne elektrane, banke, sustave upravljanja prijevozom itd.), da će prestati umetati zloćudne softvere u IT produkciju koju proizvode i tako dalje.
Spomenute norme imaju bitan nedostatak – one su isključivo dobrovoljnog karaktera. Uz to, za odobravanje tih pravila koje nikoga ni na što ne obvezuju trebalo je nekoliko godina.
U nedostatku bilo kakvih ograničavajućih faktora i uzimajući u obzir kronično nepovjerenje glavnih igrača svi se i dalje nastavljaju naoružavati.
Takva je situacija opasna i zbog toga što su vodeće cyber-države, uključujući Rusiju i SAD, službeno izjednačile cyber-napade s tradicionalnim vojnim djelovanjem, izjasnivši se o svom pravu da na njih reagiraju kao na čin agresije. A s obzirom na to da je iznimno teško pratiti izvor napada u cyber-prostoru, ne možemo isključiti mogućnost da bi neka treća strana mogla pokušati „nahuškati“ Moskvu i Washington jedne na druge.
Sva nada leži na „vrućoj liniji“ koju su Putin i Obama uspostavili u lipnju 2013. godine. Tada je radi sprečavanja toga da cyber-napadi prerastu u pravu krizu između Moskve i Washingtona uspostavljena 24-satna linija razmjene informacija – analogna izravnom kanalu komunikacije za smanjenje rizika u nuklearnoj sferi koji je pokrenut u sovjetsko vrijeme. Od tada, ako, recimo, netko putem računalne sabotaže onesposobi branu u Americi, što rezultira velikim brojem žrtava, a tragovi napada vode do Moskve, Amerika neće odmah pribjeći uzvratnom napadu. Zahvaljujući otvorenoj „vrućoj liniji“ moraju prvo barem zatražiti objašnjenje. Najvažnije je da se u Moskvi netko javi na telefon.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
