Koliko zarađuje Putin?

18. studenoga 2016. Tatjana Melikjan
Zašto ruske čelnike ne zanima pretjerano visina plaće? Prvi čovjek u državi ne zarađuje mnogo u usporedbi s ostalima koji rade u Kremlju, no često se događa da "gazdu" Kremlja i ne zanima jako visina plaće.
Vladimir Putin
Izvor: Mihail Mecel/TASS

Za razliku od SAD-a, gdje je predsjednička plaća već 15 godina ista, u Rusiji se primanja šefa države stalno mijenjaju.

Tako je 2013. godine plaća predsjednika Rusije Vladimira Putina iznosila otprilike 306 000 rubalja mjesečno (9500 dolara). Za dvanaest mjeseci on je dobio 3672 milijuna rubalja (115 000 dolara). Već sljedeće godine su mu se prihodi naglo povećali i premašili 640 000 rubalja (16 000 dolara) mjesečno (ili 7,7 milijuna rubalja, odnosno 193 000 dolara godišnje).

Međutim, u proljeće 2015. godine, u kontekstu naglih skokova nacionalne valute, Putin je smanjio sebi plaću za 10%. Pa ipak je 2015. godine zaradio 8,9 milijuna rubalja (137 000 dolara), tj. oko 740 000 rubalja (11 500 dolara) mjesečno. Smanjenje plaće trebalo bi se odraziti u sljedećem izvješću za tekuću 2016. godinu.

Prvi čovjek u državi ne zarađuje mnogo u odnosu na ostale koji rade u Kremlju. Međutim, često se događa da "gazdu" Kremlja i ne zanima pretjerano visina njegove plaće.

"Iskreno rečeno, ja čak i ne znam kolika mi je plaća. Donesu mi, ja uplatim na račun i čak niti ne brojim", rekao je jednom Vladimir Putin.

Prvi predsjednik Rusije Boris Jeljcin je 1997. godine obvezao dužnosnike da javno prikazuju svoje prihode, i sam je to učinio: u ožujku 1998. godine je prvi predao izvješće. Jeljcin je ocijenio da mu imovina i ukupna primanja vrijede 1 950 324 rublje (325 054 dolara). Ta brojka je dobivena sabiranjem plaće, honorara za knjigu "Predsjednikove bilješke" i postotka od štednje u Sberbanci.

Boris Jeljcin, rujan 1997. / Aleksandar Čumičev / TASSBoris Jeljcin, rujan 1997. / Aleksandar Čumičev / TASS

Ne barataju "živim" novcem

Danas povjesničari posjeduju podatke i o plaćama sovjetskih lidera.

"U prosincu 1947. godine plaća Josifa Staljina kao predsjednika Vijeća ministara iznosila je 10 000 rubalja. Nije, međutim, jasno je li u tu sumu uračunata njegova plaća kao tajnika Centralnog komiteta, a to je još 8000 rubalja", kaže Oleg Hlevnjuk koji se bavi istraživanjem Staljinovog razdoblja.

Pored toga, glavni tajnik je trebao dobivati i honorare za milijunske tiraže njegovih objavljenih djela. Poznat je slučaj kada je Staljin poslao u Gruziju prijateljima iz djetinjstva veliku sumu novca (40 000 rubalja).

Radi usporedbe: prosječna godišnja primanja sovjetskog građanina u tom razdoblju su iznosila oko 7200 rubalja, a mjesečna oko 600 rubalja. U kolhozima su ljudi 1950. godine primali manje od 100 rubalja mjesečno u prosjeku po glavi stanovnika.

Hlebnjuk, međutim, ne preporuča da se obraća pažnja na službenu plaću sovjetskih rukovoditelja. Neovisno o plaći, milijuni rubalja su trošeni na održavanje njihovih vikend-kuća, osiguranje i posluživanje.

"Nakon 1947. godine otac me ponekad pitao za vrijeme naših rijetkih susreta: 'Treba li ti novca?'. Na to sam ja uvijek odgovarala da ne treba", piše u svojim memoarima kći sovjetskog vođe Svetlana Aleluja. "Nemoj lagati, reci koliko ti treba?", govorio bi on.

"Nisam znala što da kažem, a on nije znao ni koliko vrijedi tadašnji novac, ni koliko ga ima. On je živio po svojim predodžbama iz doba prije revolucije i smatrao je da je 100 rubalja ogroman novac. Ponekad mi je davao 2-3 tisuće rubalja. Nisam znala daje li mi za mjesec dana, za pola godine ili za dva tjedna, a on mi je to davao kao da mi daje milijun..."

"Cijela njegova plaća je svakog mjeseca stizala u paketima na njegov stol. Ne znam ni je li imao štednu knjižicu. Vjerojatno nije. On sam nije trošio novac. Nije ga imao za što i gdje trošiti. Sve što je u toku dana koristio i što mu je trebalo - kuće, vikendice, posluga, hrana, odijelo - sve je to plaćala država".

Doktor povijesnih znanosti Oleg Budnjicki podsjeća da "živi" novac za ruske rukovoditelje nije imao značaja. Koliko god da je Lenjin zarađivao, bilo je krajnje teško kupiti čak i namirnice za taj novac, jer je on brzo gubio vrijednost.

O odnosu rukovoditelja prema novcu slikovito govori i slučaj koji se dogodio Jeljcinu. Boris Nikolajevič je došao na otvaranje domaće mreže brzih restorana "Russkoe bistro", odabrao što će kupiti i krenuo prema blagajni.

Međutim, u džepu, naravno, nije imao novca, pa mu ga je pružio netko od njegovih ljudi. Jeljcin neko vrijeme nije mogao shvatiti koliko treba platiti. S čuđenjem je preturao novac po rukama, jer se potpuno odvikao od takvih situacija.

Skraćena verzija teksta sa stranice Lenta.ru.

+
Like us on Facebook