Sudbina "Crvene kapele", obavještajne mreže SSSR-a u nacističkoj Njemačkoj

7. studenoga 2016. Viktor Litovkin
Kažu da je Vladimir Putin poželio biti obavještajac kada je pogledao sovjetski film "Mrtva sezona" (1968.), posvećen radu obavještajne službe za vrijeme Hladnog rata. To je svakako vrlo odvažna odluka, pogotovo ako se imaju u vidu slučajevi koji, blago rečeno, ne potiču čovjeka da se bavi ovom profesijom. U takve slučajeve spada i kobna sudbina Anatolija Gureviča, jednog od rukovoditelja "Crvene kapele".
Red Orchestra
Komemoracija za članove "Crvene kapele", pogubljene 22. prosinca 1942. (1967, Berlin) Izvor: DPA/Vostock-Photo

Iza pseudonima "Kent" krio se agent Anatolij Gurevič. Rođen je u Peterburgu, u obitelji farmaceuta, gdje se u kući govorilo na jidišu, ivritu, ukrajinskom i ruskom.

U veljači 1939. godine, sa svojih 26 godina, Gurevič je položio zakletvu i pod spomenutim pseudonimom postao nelegalni agent Glavne obavještajne uprave Glavnog stožera Crvene armije. Prošao je obuku, a zatim je s putovnicom meksičkog umjetnika koji je posjetio Sovjetski Savez iste godine otputovao u Bruxelles, gdje se legalizirao pod prezimenom urugvajskog biznismena Vicenta Sierre.

Sierra nije znao gotovo ništa o svojoj "domovini", čak ni kako se zove predsjednik Urugvaja. Pročitao je samo ono što piše u Velikoj sovjetskoj enciklopediji - da je glavni grad Montevideo, koji se nalazi na obali zaljeva La Plata i Atlantskog oceana, te da se u Urugvaju najviše proizvode ovčja vuna, meso i roba od kože. Upravo tu "robu" je Kent trebao uvoziti u Belgiju, ali umalo je "provaljen" već prvog dana, prilikom registracije boravka u lokalnoj policijskoj postaji.

Anatolij Gurevič / a-gurevich.narod.ruAnatolij Gurevič / a-gurevich.narod.ru

Kako se kasnije ispostavilo, trebao je odsjesti u hotelu "Ermitaž" i u njemu se sastati sa svojim rezidentom Leopoldom Trepperom zvanim "Otto", ali je taj hotel tada već pet godina radio kao jeftina javna kuća, u koju je stranim biznismenima bilo ispod časti čak i svratiti, a kamoli duže boraviti u njoj. S druge strane, Gurevičev "kolega" iz obavještajne službe, pod pseudonimom Chemnitz (Mihail Makarov), nije znao ni španjolski jezik, koji se govori u Urugvaju, niti bilo koji drugi strani jezik. Chemnitz je živio kao tipični neobrazovani imigrant. Sjedio je u stanu i otud slao šifrirane poruke, i povremeno je odlazio u trgovinu. S prodavačicama se sporazumijevao pomoću gesti.

 

Brak i posao u Belgiji

Tijekom prve tri godine života u Belgiji Kent se uspio oženiti bogatom nasljednicom velike firme Simexco koja se bavila uvozom i izvozom. Već u prvim danima njemačke okupacije roditelji njegove supruge su kao češki imigranti židovskog podrijetla morali hitno napustiti zemlju.

Na Kentova pleća sručio se nasaslijeđeni biznis s podružnicama u Parizu, Marseilleu i drugim velikim gradovima Europe. Taj novac je kasnije bio dovoljan da se od njega u potpunosti financira kompletna sovjetska obavještajna mreža.

"Alpski bataljuni Wehrmachta se u planinama pripremaju za rat s Rusijom. Najviši činovnici njemačkog veleposlanstva ne skrivaju da je napad na SSSR planiran za svibanj-lipanj '41."- tako je glasila jedna tadašnja Gurevičeva dojava Moskvi.

Međutim, ispostavilo se da je Moskva ignorirala tu informaciju, kao i mnoge druge podatke koje je Kent uspio saznati o pripremi za rat protiv SSSR-a, a koje su se ticale prebacivanja fašističkih divizija na poljsko-sovjetsku granicu, njihove brojnosti, sastava i naoružanja. Navodno je bilo naređeno da se Josipu Staljinu ne kvari raspoloženje takvim vijestima.

Plakat za film „KLK an PTX – Die Rote Kapelle“ / DPA/Vostock-PhotoPlakat za film „KLK an PTX – Die Rote Kapelle“ / DPA/Vostock-Photo

U listopadu 1941. godine Kent je dobio zadatak da ode u Berlin i uspostavi izgubljenu vezu Centra s njemačkim antifašistima Schulze-Boysenom, Ilsom Stöbe i Adamom Kuckhoffom. Njihova organizacija će se kasnije nazvati "Crvena kapela" (tako se zvala operacija Gestapoa u kojoj su pohvatani sovjetski obavještajci na teritoriju okupirane Europe).

U glavnom gradu Njemačke Gurevič se sastao s izvrsnim njemačkim oficirom Harrom Schulze-Boysenom, rođakom admirala Alfreda von Tirpitza.

On je od natporučnika Luftwaffea dobio informaciju od neprocjenjive vrijednosti, koja se ticala stvarnih gubitaka Wehrmachta u bitkama kod Moskve, nedostatka goriva za tenkove, avione i vozila. I što je najvažnije, ta informacija je razotkrivala planove Hitlerovog zapovjedništva vezane za proljeće 1942. godine. Glavna ofenziva fašističkih snaga, kako je priopćio Gurevič Moskvi, neće biti usmjerena na Staljingrad, nego na Kavkaz, s ciljem da se zauzmu nalazišta nafte.

Kent je najzaslužniji za to što je Crvena armija spremno dočekala tu ofenzivu i do nogu potukla udarnu skupinu njemačkih vojski, ne dozvolivši da prodru u Baku i do delte Volge.

 

Pad "Crvene kapele"

Krajem 1942. godine briselska grupa obavještajaca uhićena je za vrijeme sastanka u Ottovom stanu. Stjecajem okolnosti Kent je sa ženom uspio pobjeći, najprije u Pariz, a zatim u Marseilles. Međutim, nije bilo moguće nabaviti druge isprave, tako da ih je francuska policija 1942. godine izručila Gestapou.

Počeo je novi period u životu, na koji je morao biti spreman svaki ilegalac, ali koji nije svatko mogao podnijeti. Kent nije prebijan i mučen, za razliku od drugih obavještajaca iz spomenute grupe. Čak mu je bilo dozvoljeno da ponekad zanoći u istoj ćeliji sa ženom, ali mu je jasno stavljeno do znanja da o njegovoj suradnji ovisi i njegov život, kao i život voljene žene. Nakon izvjesnog vremena Gureviču je priopćeno da se "u njegovo ime" Moskvi šalju telegrami različitog sadržaja.

"Kako god okrenete, vi ste za Moskvu već izdajnik", rekao je Anatoliju general Gestapoa.

Mnogo godina kasnije će Sovjetskom Savezu postati dostupan podatak da Gurevič nije izdao nijednog čovjeka kojeg je poznavao, niti je priopćio Gestapou bilo što od onoga što fašisti nisu prije toga znali. Čak im nije rekao ni svoje pravo prezime.

Štoviše, dok se nalazio u zatvoru (od studenog 1942. do lipnja 1945.), Anatolij Gurevič je uspio vrbovati svoje "savjetnike i čuvare" i uvjeriti ih da će "sovjetska vlast znati cijeniti njihov rad u korist Crvene armije".

Tijekom posljednje godine svoje "radio drame" on je Centru slao vjerodostojne podatke iz njemačkog Glavnog stožera, a poslije kapitulacije Njemačke doveo je u Moskvu fašističkog generala s ljubavnicom i koferom punim tajnih dokumenata. Gurevič tada nije znao što ga čeka kod kuće.

 

Cijena "olakšica" u njemačkom zatvoru

Čim je u lipnju 1945. došao u Moskvu, on je odmah zatvoren u zgradu Lubjanke, gdje mu je uskoro priopćeno da su mu žena i sin, koji je rođen u njemačkom zatvoru, poginuli u bombardiranju, a 1947. godine je poslan na 20- godišnju robiju "zbog veleizdaje". Amnestiran je 1955. godine zajedno s ostalim obavještajcima koji su se vratili u SSSR. Već 1958. godine Gurevič je počeo tražiti pravdu, tj. pisati pisma različitim instancama s molbom da ga rehabilitiraju.

Međutim, opet se odmah našao iza rešetaka. Ponovno je oslobođen tek nakon dvije godine.Anatolij Gurevič / a-gurevich.narod.ruAnatolij Gurevič / a-gurevich.narod.ruAutor ovog materijala imao je priliku susresti se u Sankt-Peterburgu 2003. godine s 90-godišnjim Anatolijem Gurevičem.

"Ne znam zašto se to događa. Možda zato što čast službe, koja je u ratnim godinama napravila gomilu pogrešaka, za pojedine generale uvijek ima veći značaj od časti pojedinca. Možda zato što sam ja, nažalost, ostao živ. Kao svjedok tih pogrešaka i kao živi prijekor", rekao mi je tada Kent.

Zaista, očito je nonsens kada obavještajac čudom ostane živ u kazamatima Gestapoa, kada čak uspije vrbovati generala ove njemačke službe i poslije rata ga dovesti u svoju zemlju sa strogo povjerljivim dokumentima. Ali to je nonsens samo za one koji svakog čovjeka tretiraju kao potrošni materijal, pa čak i onoga koji učini podvig.

+
Like us on Facebook