Ilustracija
Olesja Kurpjajeva//RGRuske snage protuzračno-svemirske obrane, dobiti će novu protuzračnu raketu-presretač velikog dometa. To je krajem kolovoza izjavio zamjenik zapovjednika ruskog ratnog zrakoplovstva, general-poručnik, Viktor Gumenij. "To omogućava protuzračnoj obrani ispunjavanje zadataka postavljenih od vrhovnog zapovjednika i ministra obrane, u predviđenom roku", - izjavio je za raduio postaju "Rosskaja služba novostji".
Nova raketa velikog dometa prvi put je spomenuta u javnosti krajem 2015. godine poslije uspješnog testiranja. Njena slika u mobilnom lansernom silosu pojavila se na kalendaru koncerna PZO "Almaz-Antej".
Ova ruska raketa je strogo čuvana državna tajna. Ne spominje se čak ni točan naziv modela. Iz otvorenih izvora se može saznati samo da je riječ o projektu koji trenutno nema konkurenciju u svijetu.
Njena elektronika se razlikuje od elektronike ostalih ruskih projekata, a motor, prema zamisli konstruktora, joj mora osigurati veću brzinu od svih raketa koje posjeduju druge vojne sile u svijetu. Po riječima zapovjednika, radi se o raketi velikog dometa. To može značiti da će u njenom dometu biti i sav obližnji svemir.
Rusija je pre 40 godina počela proizvoditi protuzračne rakete koje se mogu suprotstaviti neprijateljskim balističkim raketama i satelitima. Već tada su konstruktori išli korak ispred svog vremena i pretpostavili da se opasnost od nuklearnog potencijala vjerojatnog protivnika može potpuno neutralizirati raketnim štitom. U namjeri da spriječe čak i mogućnost narušavanja nuklearnog pariteta između dvaju supersila, SSSR i SAD su 1972. godine potpisali sporazum kojim se ograničavaju mogućnosti stvaranja nacionalnih sustava proturaketne obrane. Njihovo razmještanje je dozvoljeno samo u ograničenoj geografskoj regiji. Sovjetski Savez je nuklearnim "kišobranom" pokrio Moskvu.
Glavna raketa u tom štitu je bio model 53T6, ili po klasifikaciji NATO-a "Gazela". Funkcionirala je na istom principu kao i američke rakete, tj. bila je duga nekoliko metara, imala je nuklearnu bojevu glavu i koristila čvrsto gorivo. Međutim, sovjetski model je ipak bio pravi unikat, jer je raketa teška 10 tona imala snažan motor pomoću kojeg se za 5 sekundi podizala na visinu od 30 kilometara. Nuklearna bojeva glava snage 10 kilotona eksplodirala je u stratosferi i pogađala bojeve dijelove neprijateljskih balističkih raketa. I što je još važnije, konstruirana je tako da ima veliki potencijal za dalju modernizaciju. Na tome se radilo i u sovjetsko doba i u postsovjetskom razdoblju, tako da je danas raketa 53T6 ubitačna za satelite u niskoj orbiti, uključujući i one koji osiguravaju globalnu navigaciju.
Pa ipak, kada se radi o uništavanju satelita spomenuta raketa nije najefikasnije oružje. Naime, u mnogim situacijama mogu biti efikasnija sredstva koja ne unišatavaju objekt, nego ga samo onesposobljavaju. U takva sredstva spadaju nazemni instrumenti za gušenje signala. To su metalne konstrukcije na automobilskoj šasiji sa elektronikom koja je smrtonosna za satelite. Ruski sustav za radioelektronsku borbu namijenjen suprotstavljanju satelitskim sustavima na niskoj kružnoj orbiti ima posebne antene, tj. na specijalan način montirane primopredajnike. Oni pogađaju mrežu niskoorbitalnih satelita pravo u "Ahilovu petu". Ako sustav uspije ugušiti samo nekoliko slabih signala, time onesposobljuje cijelu mrežu satelita.
Najnovija testiranja su pokazala da je ovaj projekt Moskovskog znanstveno-istraživačkog radiotehničkog instituta efikasniji nego što su očekivali njegovi tvorci. Ako bi taj sustav bio razmješten na ruskom Arktiku, mogao "zatvoriti" svemir iznad većeg dijela sjeverne polutke. U svakom slučaju, borba za svemir ulazi u aktivnu fazu i zahtijeva sve savršenije tehničke inovacije.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
