25 godina neovisnosti Pridnjestrovlja

Nepriznata Pridnjestrovska Moldavska Republika (PMR) obilježila je 2. rujna 2015. godine 25. godišnjicu svoga postojanja. Povijest PMR počela je od trenutka kada je Drugi izvanredni kongres zastupnika svih razina Pridnjestrovlja (održan u Tiraspolju) proglasio osnivanje Pridnjestrovske Moldavske Sovjetske Socijalističke Republike.

Je li Pridnjestrovlje dio ruskog svijeta? RBTH objavljuje intervju sa zamjenikom ministra vanjskih poslova Pridnjestrovlja Igorom Šornikovom

Za 25 godina, koliko je prošlo od tog događaja, s karte svijeta je nestao Sovjetski Savez, a države koje su se pojavile na njegovim ruševinama požurile su odbaciti nasljeđe „real-socijalizma” i proglasiti svoju privrženost tržišnoj ekonomiji. Granice stvorene u sovjetskom razdoblju osporene su i revidirane (slučaj Abhazije, Južne Osetije i Krima). Pridnjestrovlje je tada opstalo, ali ono već više nije bilo ni sovjetsko, ni socijalističko.

„Biti lider nepriznate države je nezahvalan posao... To znači da on ne dobiva nikakve pozive na međunarodne sastanke, i da UN ne odgovara na njegova pisma. Kada posjeti strano veleposlanstvo, ne prima ga veleposlanik, nego prvi tajnik”, ističe Thomas de Waal, poznati britanski stručnjak iz centra Carnegie.

Mora se priznati da su argumenti koje navodi stručnjaci vrlo jaki. Zaista, zakoni koje donose nepriznate republike po pravilu se ne tretiraju kao legitimni dokumenti van granica njihovih teritorija (što znači da ne vrijede ni imovinski sporazumi sklopljeni po tim zakonima, i uopće, ne vrijedi njihovo krivično, administrativno i građansko zakonodavstvo).

Nepriznatim republikama je otežano održavanje međunarodno-pravnih odnosa s članicama UN-a. Strani diplomati većinom dolaze na teritorij takvih entiteta samo s posredničkim inicijativama. Pa ipak, i pored svih nabrojanih posebnosti, takvi entiteti i dalje postoje, iako formalno gledano nisu države.

S obje strane Ukrajine: Pridnjestrovlje kao prototip budućeg Donbasa

Danas u svakoj raspravi o etnopolitičkim konfliktima na teritoriju bivšeg SSSR-a Pridnjestrovlje stoji po strani kada je riječ o općim ocjenama i analitičkim zaključcima. Prvo, Pridnjestrovska Moldavska Republika, za razliku od drugih nepriznatih entiteta, u trenutku svoga osnivanja (a zatim i tijekom sukoba s Moldavijom) nije imala političko-pravni subjektivitet u okviru SSSR-a. Abhazija je bila autonomna republika u sastavu Gruzije, a Čečeno-Ingušetija u sastavu RSFSR-a, dok su Južna Osetija i Nagorni Karabah bili autonomne oblasti Gruzijske, odnosno Azerbejdžanske SSR. U rujnu 1990. godine nije postojala nekakva „Pridnjestrovska autonomna sovjetska socijalistička republika”, „Pridnjestrovska autonomna oblast” ili nešto slično.

Drugo, sukob na Dnjestru, za razliku od „žarišta” Južnog Kavkaza, nema jasno izražen etnički karakter. O toj tezi se tijekom 1990-ih i 2000-ih mnogo raspravljalo. Ona je služila kao dokaz „posebnosti” moldavsko-pridnjestrovske konfrontacije. Rusi su bili na strani PMR (uključujući i državni vrh republike), ali je na njenoj strani bilo i Ukrajinaca i Moldavaca.

Međutim, u tim raspravama je zanemarena činjenica koja nije nevažna, a to je odsustvo konsenzusa unutar same Moldavije kada je riječ o nacionalnom identitetu njenih građana. Još uvijek se lome koplja oko toga postoji li zasebna zajednica koja se zove „Moldavci”, ili je to samo jedan dio većeg rumunjskog etnosa.

Posljedica je očigledna: konkurencija postoji između Kišinjova i Tiraspolja (tj. između metropole i provincije koja se od nje odvojila, što je prisutno i u konfrontaciji između Tbilisija i Suhumija, Bakua i Stepanakerta, Tbilisija i Chinvalija, a tijekom devedesetih i između Moskve i Groznog), ali i između dvaju nacionalnih državotvornih projekata koji bi se mogli nazvati „moldavanizam” i „unionizam” (ili „ruminizam”).

Treće, neponovljivost pridnjestrovskog slučaja nije samo u povijesti konflikta i pokušaja njegovog rješavanja mirnim putem. Sadašnji tijek ovog sukoba je takav da se on upadljivo razlikuje od drugih postsovjetskih etnopolitičkih konfrontacija. I u Nagornom Karabahu, i u Abhaziji, Južnoj Osetiji i na jugoistoku Ukrajine vidimo sukob između „matične države” (kojoj formalno-pravno pripada sporni teritorij) i nepriznatog entiteta, koji uživa podršku države-pokroviteljice, bilo da je to Armenija ili Rusija.

U Pridnjestrovlju, međutim, danas ta konfrontacija nije u prvom planu. Štoviše, postoji čak i određena razina interakcije (pa neka je ona svedena i na minimum) između dviju obala Dnjestra (tj. između Tiraspolja i Kišinjova). Daleko ozbiljniji čimbenik je stav treće strane. U našem slučaju je to Ukrajina.

Pridnjestrovlje nakon Krima? Poslije događaja na Krimu veliku pažnju svjetske zajednice privlači Pridnjestrovlje, regija Moldavije u kojem stanovništvo govori ruski i koji je svoju neovisnost proglasio još 1990., a de facto je stekao nakon oružanog konflikta 1992. Kako se situacija u Pridnjestrovlju ocjenjuje u Moskvi i Kišinjevu nakon kijevskog Majdana i pripojenja Krima Rusiji?

Do 2014. godine ta zemlja je, kao i RF, bila jamac rješavanja pridnjestrovskog sukoba mirnim putem (između ostalog i zbog toga što trećinu stanovnika Pridnjestrovlja čine etnički Ukrajinci, a mnogi od njih imaju i ukrajinsko državljanstvo). Međutim, poslije događaja s Krimom i konflikta u Donbasu Kijev tretira Pridnjestrovlje kao isturenu poziciju Rusije i pokušava blokirati nepriznatu republiku svim raspoloživim sredstvima.

Zahvaljujući svim tim čimbenicima pitanje povratka Pridnjestrovlja pod okrilje Moldavije vrlo je problematično. Nema odgovora na najvažnije pitanje: „Gdje se trebaju vratiti stanovnici te nepriznate republike?” Gruzini nude Abhazima i Osetinima „najviši status” u gruzijskoj državi. Azerbajdžanci pozivaju Nagorni Karabah da sudjeluje u azerbajdžanskom nacionalnom državotvornom projektu sa „širokom autonomijom” (kao uzor se mjestimice navode Baškirija i Tatarstan).

Ali što može ponuditi Kišinjov? Može ponuditi jedinstvenu moldavsku državu u periodu najvećeg uspona „moldavanizma” (u legislaturi trećeg predsjednika Moldavije Vladimira Voronjina). Međutim, poslije debakla „Memoranduma Dmitrija Kozaka” (2003), koji je predviđao ulazak Pridnjestrovlja u sastav jedinstvene federativne države, očigledno je ponestalo privlačnih projekata za stanovnike lijeve obale Dnjestra.

Europska ideja, koja je toliko popularna na desnoj obali, u Pridnjestrovlju se doživljava ne toliko kao privlačan projekt demokratizacije, nego više kao instrument za svođenje ruskog utjecaja na minimum. Ukrajinska kriza je u velikoj mjeri doprinijela diskreditaciji te ideje (upravo kao sredstva koje bi trebale osigurati dominaciju Zapada na postsovjetskom prostoru).

Uostalom, nije ništa manje važno i drugo pitanje, koje se već postavlja, a to je stvarna (a ne deklarirana) spremnost Bukurešta za „ujedinjenje” s Moldavijom, barem i u njenoj „skraćenoj” verziji. Ni po tom pitanju nije sve tako jednostavno, kako se ponekad prikazuje u ruskim medijima. Rumunjska nije najbogatija zemlja EU, pa da može brzo i bezbolno „prevariti” najsiromašniju zemlju današnje Europe. Tu činjenicu isto treba uzeti u obzir u razmišljanjima o budućnosti Pridnjestrovlja. Dokle god nema odgovora na ta pitanja, „otcijepljena” republika i dalje postoje, bez obzira na sve ekonomske i političke poteškoće, i evo uskoro će napuniti tridesetu.