Donbas: Rusija neće ostati po strani

Povremena paljba iz artiljerijskih oruđa i lokalne borbe u Donbasu svakodnevna su pojava, iako je na snazi primirje. Naročito je opasno na području Širokina, donjecke zračne luke i naselja Peski, u Gorlovci, gdje skoro svaki dan ima poginulih među borcima s obje strane. Pa ipak, situacija je i pored toga daleko bolja nego prije sklapanja Minskog sporazuma 12. veljače.

Sada stambene četvrti u velikim gradovima stradaju daleko manje i gotovo da nema žrtava među civilima. Istina, stanovništvo regije koji su najbliži liniji razdvajanja i dalje živi u atmosferi svakodnevnog raketiranja. U naselju Oktjabrsko na području Trudovskog rudnika stanovnici se još uvijek plaše izaći iz skloništa, ponovno se čuju kanonade na Kijevskom prospektu u Donjecku, a nekoliko puta su projektili pogađali stambene četvrti u Gorlovci. I pored toga, lokalno stanovništvo i promatači OESS-a kažu da je situacija neusporedivo bolja nego tijekom borbi u siječnju i početkom veljače.

Misija OESS-a nije nemoguća: može se postići primirje

Borbe češće provocira ukrajinska strana. To priznaju čak i promatrači OESS-a koji se obično trude demonstrirati „izbalansiranost“ u svojim ocjenama. Međutim, vrlo je teško zabilježiti „aktivnost s obje strane“ kada se sami promatrači nađu na udaru raketa ispaljenih s ukrajinskih pozicija ili kada su bili prisljeni napustiti svoj promatrački punkt u Širokinu zbog napada ukrajinskog dobrovoljačkog bataljona Azov. 

Upravo su ukrajinski dobrovoljački bataljoni posebno aktivni u provociranju druge strane. Oni napadaju bez ikakvog taktičkog smisla i vojne logike. Manje grupe od po 20-30 boraca nekoliko su se puta za vrijeme primirja pokušavale probiti u sam Donjeck i, naravno, nailazile su na otpor i bile su prisiljene povući se ostavljajući za sobom ubijene, ranjene i zarobljene suborce. Zarobljeni vojnik bataljona OUN-a („Organizacija ukrajinskih nacionalista”) nije mogao objasniti cilj napada, bio je spreman umrijeti samo da ne bude zarobljen, pa je bio zapanjen kada mu je ukazana skupa medicinska pomoć na račun proruskih snaga Donbasa.

Izvor: AP

Postoje dvije verzije ovakve aktivnosti nacionalističkih odreda. Prva je da oni na taj način protestiraju protiv vlastitog integriranja u regularno vojno zapovjedništvo. Oni su zaista krajnje nedisciplinirani i u konfliktu su s regularnim oružanim snagama. „Desni sektor“ (ova organizacija je u Rusiji zabranjena – op. expert.ru) krajem travnja je protestirao ispred zgrade administracije predsjednika u Kijevu, što je bio odgovor na pokušaj da se pojedini njegovi odredi razoružaju. Međutim, ova verzija, općenito gledano, nije dovoljno argumentirana. Kad bi to uvijek bilo tako, moralo bi se priznati da oružane snage Ukrajine uopće ne kontroliraju liniju razdvajanja. Prije će biti da ukrajinske vlasti koriste žrtve takvih borbi kako bi na taj način u diplomatskoj igri imale argumente koji demonstriraju neučinkovitost misije OESS-a. Kijev na sve moguće načine pokušava izbjeći obveze koje mu nameće Minski format, smatrajući da je potpisao primirje pod pritiskom Rusije i EU. Najnoviji pokušaj u tom smislu je da se u pregovore ubaci i tema mirovnih snaga.

Rusija i i dvije republike (DNR i LNR) polaze od toga da je OESS u stanju u potpunosti sprovesti mirovnu misiju ukoliko mu se ukaže tehnička i sva druga pomoć. Zbog toga se u Donjecku i Lugansku, za razliku od Kijeva, ne može čuti kritika ove misije. U „normandijskom formatu“ ovo pitanje se razmatra upravo na taj način: treba jačati misiju OESS-a, a ne uvoditi bez potrebe nove komplicirane teme u dijalog i time podrivati ionako nestabilno primirje.

Minski sporazum je dobar temelj za mir i odgovara republikama

Svaki novi dan mira u interesu je obiju republika i Rusije, i taj mir je svakako u interesu stanovništva Donbasa. Može se reći da je potpisivanjem primirja konkretno „oštećena“ samo aktualna vlast u Ukrajini, jer je upravo Minsk-2 prvi put službeno i u međunarodnom formatu konstatirao potrebu za neposrednim dijalogom između Kijeva i Donbasa, i to ne samo po pitanju rata i mira, nego i po čitavom kompleksu pitanja političkog reguliranja, a to su i format lokalnih izbora, i ustavne reforme u samoj Ukrajini, i pitanja ekonomske obnove. Sve to podriva vlast u Ukrajini, koja se poslije Majdana drži na nacionalističkoj i vojnoj mobilizaciji i gonjenju političkih protivnika.

Minsk-2 je bio primjer radikalne diplomacije. Pregovori su trajali 16 sati. Uzrok takvog dramatizma u pregovorima bilo je to što je Kijev odbijao priznati svoj vojni poraz i voditi dijalog neposredno s proruskim snagama Donbasa. Međutim, naporima Rusije, Francuske i Njemačke Kijev je ipak bio prisiljen potpisati redakciju sporazuma koja je u najvećoj mogućoj mjeri išla u prilog Donjeckoj i Luganskoj Narodnoj Republici.

Po povratku iz Minska u Kijev predsjednik Petar Porošenko je odmah pokušao dezavuirati sporazum. U travnju je ukrajinski parlament usvojio amandman koji je suprotan duhu sporazuma u Minsku, a odnosi se na izmjene zakona o posebnom statusu regija koji su pod kontrolom Donjecka i Luganska. Umjesto toga je trebalo početi sa sprovođenjem tog zakona, kao što je Angela Merkel i zamolila Porošenka. Zakonom su označeni teritoriji na kojima u skladu s Minskim sporazumom vrijedi poseban status, ali je važenje samog zakona odloženo na neodređeno vrijeme, i sada se veže za lokalne izbore o kojima se još uvijek ništa ne zna. Nijemci i Francuzi nisu očekivali tako drsku obmanu i zbog toga su bili ljuti (ova informacija je procurila u listu Le Monde koji ju je objavio pozivajući se na predsjednika FrancuskeFrançoisa Hollandea). Naši izvori u pregovaračkoj grupi isto priopćavaju da su Europljani bili nezadovoljni.

Novi rat će Kijevu donijeti nove teritorijalne gubitke

Kijev neće dobrovoljno prihvatiti mir. Dva „Minska“, tj. sporazumi od 5. rujna i 12. veljače, moguća su samo kao rezultat činjenice da je Kijev pretrpio dva vojna poraza. Odmah poslije pobjede Petra Porošenka na izborima 25. svibnja 2014. godine Rusija i lideri EU predlagali su da se pokrene dijalog s proruskim snagama Donbasa. Tada još nije bilo ni ogromnih žrtava, ni nezadovoljstva čitavog stanovništva. Činilo se da je Porošenko, koji je došao na vlast putem izbora (makar i bez sudjelovanja Donbasa), a ne putem prevrata, sposoban uzeti u obzir argumente lidera Europe i Rusije te otpočeti mirovni proces. U svakom slučaju njegove predizborne izjave su ulijevale takvu nadu. Međutim, pritisak američkih predstavnika prisilio ga je da se odluči za ratnu opciju. Nakon toga je 26. svibnja 2014. godine prvi put od vremena Drugog svjetskog rata Donjeck bio bombardiran iz zraka, uništen je donjecki aerodrom, poginulo je mnogo civila i počeo je pravi rat.

Izvor: Reuters

Krajem kolovoza je Ukrajina pretrpila težak poraz na svim frontovima i u svim pravcima. Porošenko se našao u bezizlaznoj situaciji, i u opasnosti od daljeg napredovanja proruskih snaga Donbasa na zapad i jug. Zato je bio prisijen brže-bolje potpisati Minski protokol od 5. rujna.

Minski protokol o liniji razdvajanja dviju strana ulio je nadu da će možda biti pokrenut i politički proces pomirenja. Kijev je, međutim, postupio upravo suprotno i brutalno: de facto je uveo ekonomsku blokadu Donbasa, zatvorio je banke, obustavio rad državnih institucija, škola i bolnica, obustavio isplate mirovina i plaća iz budžeta, a kasnije je uveo i propusnice za stanovnike Donbasa koji žele prijeći na drugu stranu, što u biti znači da je uveo unutarnju granicu. Nemajući mogućnosti da pobijedi na bojnom polju, Kijev je objavio rat stanovništvu Donbasa s ciljem da ih odvrati od podrške koju pružaju proruskim snagama. I to se završilo fijaskom: Ukrajina je izgubila Debaljcevo i druge teritorije.

Iz svega toga Kijev nije izvukao nikakvu pouku. I dalje se čine pokušaji da se odugovlačenjem razvodne Minski sporazumi i da se ne ispunjavaju uvjeti primirja. Ako se tako nastavi, vrlo je vjerojatno da će pod nekakvim izgovorom biti obnovljene ratne akcije, ali će u tom slučaju Ukrajina neminovno opet izgubiti dio teritorija.

Glupost Kijeva može čitavu Europu gurnuti u duboku krizu

Sadašnje stanje se znatno razlikuje od jeseni 2014. godine u tom smislu što su sada Francuska i Njemačka postale sponzori mirovnog procesa. Po svemu sudeći, lideri ovih zemalja su shvatili da je eskalacija rata opasna po čitavu Europu i da je stvarni rizik od takve eskalacije konflikta toliki da se požar može prenijeti i u njihovo vlastito dvorište. Prema tome, sada su na snazi dva vektora koji vrše pritisak na Kijev u istom pravcu: jedan je opasnost od vojnog poraza, a drugi je diplomatski pritisak Europske unije. U posljednje vrijeme su se pojavile izvjesne naznake da je otpočeo politički proces. Naime, poslije odugovlačenja i uslijed pritisaka Europljana ipak su počele s radom četiri komisije (za sigurnosna, ekonomska, humanitarna i politička pitanja). Upravo u okviru tih komisija treba se voditi neposredan dijalog između Kijeva i Donbasa.

Postoje, međutim, i suprotni signali. Kijev nastavlja s blokadom Donbasa, organizira oružane provokacije na liniji razdvajanja, ili ih ne spriječava, i obmanjuje suprotnu stranu u procesu razmjene ratnih zarobljenika.

Razmjena zarobljenika je očigledan primjer visoke razine nepovjerenja između sukobljenih strana. Ispostavilo se da nije moguća razmjena po principu „svi za sve“ koju predviđa Minsk-2, i pored niza simboličnih gesta DNR i LNR, koje su samoinicijativno, bez ikakvih zahtjeva sa strane, oslobodile preko 200 boraca ukrajinskih jednica. Međutim, nije uslijedila nikakva uzvratna gesta. Štoviše, umjesto da oslobodi proruske snage Donbasa u skladu s dobivenim dokumentima, Ukrajina na razmjenu dovodi nasumično izabrane ljude koji su često namjenski uhapšeni „za separatizam“ u raznim regijama zemlje. Taj proces može trajati beskrajno dugo, jer je samo u Odesi i samo u prvoj polovini svibnja uhapšeno na desetine ljudi – i aktivista proruskih pokreta i običnih slučajnih prolaznika. Napretku dijaloga ne doprinosi ni to što se zarobljeni dobrovoljci Donbasa vraćaju s očiglednim tragovima mučenja i maltretiranja, tako da razliku u fizičkom stanju između zarobljenika jedne i druge strane mogu da primijetiti i novnari koji prisustvuju tim razmjenama. 

Kijev, vjerojatno, nije još uvijek u potpunosti postao svjestan da se pauze primirja završavaju njegovim vojnim porazima i povlačenjem. Štoviše, ako u pregovorima nema napretka, teško da će dobrovoljci Donbasa stajati u mjestu, bez obzira na sav utjecaj Moskve. Situacija nije stabilna, teritoriji DNR i LNR su mali, mogu se presjeći automobilom za sat-dva i za njih je ponekad napad zaista pitanje odbrane. S druge strane, potpuno je jasno da sada ne treba odustajati od Minskog mirovnog procesa jer on ima samo jednu alternativu – rat velikih razmjera. To je jedina relativno legitimna „mapa puta“ političkog rješenja krize. Krah Minskih sporazuma izazvao bi vrlo duboku krizu u cijeloj Europi.

Autonomija ili neovisnost? Ovisi o Kijevu 

U samim republikama raspoloženje nije homogeno. Jasno je da ni proruske snage, ni većina stanovništva ne vide svoj život s Kijevom. Suviše mnogo krvi je proliveno, suviše mnogo stradanja je Kijev donio stanovništvu Donbasa – i bombardiranjem, i ponižavanjem, i ekonomskom blokadom. Među liderima proruskih snaga ima i onih koji bi bili spremni da uz poštovanje primirja ostanu u današnjim granicama koje važe u toku primirja. Ali oni su spremni na to uglavnom ne zato što su te granice zadovoljavajuće za DNR i LNR, nego što su ljudski životi i očuvanje Donbasa od konačnog uništenja važniji od teritorija. Posljednja etapa ofanzivnog rata je pokazala da proruske snage Donbasa moraju već i sami raketirati vlastite gradove, tj. zapravo svoje kuće. Predstavnici proruskih snaga se trude, kako kažu, svesti na minimum žrtve među civilima, ali je nemoguće te žrtve u potpunosti izbjeći, s obzirom na veliku količinu artiljerije koja se primjenjuje, a tu ima dosta zastarjele tehnike i municije s ukrajinskih skladišta kojoj je prošao rok.

Izvor: Reuters

Uz sve to, lideri republika se povremeno izjašnjavaju da bi trebalo preuzeti kontrolu nad čitavim teritorijem Donjecke i Luganske oblasti, pa čak i nad cijelom Novorusijom, koja zahvaća jugoistočne oblasti sve do Odeske oblasti. Ponekad se čuju i mišljenja da treba preuzeti kontrolu nad čitavom Ukrajinom. Te izjave, naravno, odražavaju raspoloženje jednog dijela proruskih snaga. Mnogi od njih su rodom iz Slavjanska i drugih mjesta Donbasa koje kontrolira Kijev, a ima ih iz Odese i drugih gradova Ukrajine.

Razlika u prioritetima lidera dviju republika zapravo odražava razinu povjerenja tijekom pregovora s Kijevom, a ne njihovo pravo raspoloženje. Lider DNR, Aleksandar Zaharčenko, u trenutku napretka prilikom stvaranja kontaktnih grupa izjavio je da teoretski postoji mogućnost ulaska DNR u sastav Ukrajine, ali s najvećom mogućom razinom autonomije. Međutim, čim su se tijekom pregovora pojavile nove prepreke, počeo je inzistirati na potpunoj neovisnosti DNR kao države.

Izjave lidera dviju republika treba shvatiti kao dio procesa primoravanja Kijeva na istinske pregovore. Dokle god Zaharčenko sam ne počne vjerovati nekome u Kijevu, dotle ga čak ni Moskva neće moći uvjeriti u mogućnost političkog pomirenja. Nitko neće „gurati“ Donbas u Ukrajinu, a tako nešto uostalom nije ni moguće.

Prolazi doba neregularnih dobrovoljačkih odreda u Donbasu

Niz promatrača smatra da DNR i LNR još uvijek nisu u punoj mjeri države, i to je u izvjesnom smislu opravdano. Ali one su sada već u većoj mjeri države nego sadašnja Ukrajina, bar prema jednom od ključnih kriterija, a to je monopol na primjenu sile. Kijev još uvijek ne može prisiliti na podčinjavanje nezavisne i nedisciplinirane dobrovoljačke bataljone, a u objema republikama je već gotovo završen proces centralizacije vojnog zapovjedništva. Sasvim nedavno je u Donjecku razoružano nekoliko baza neposlušnih kozaka. To su bili posljednji mali, anarhistički raspoloženi odredi koji nisu uključeni ni u policijske ni u vojne jedinice. Oni su mogli vršiti nezakonita hapšenja i ubojstva građana. Njihova pripadnost kozacima nije specifična, jer su se mnoge kozačke jedinice uspješno integrirale u vojske DNR i LNR. Oni su se više isticali po tome što se nisu htjeli odreći nekadašnje svemoći „čovjeka s automatom“. Ali sada se ta revolucionarna faza donbaskog ustanka uspješno savladava. 

DNR i LNR su u početku bile konglomerati neregularnih dobrovoljačkih odreda čiji su predvodnici imali neke lične ambicije. Svakom regijom Donbasa upravljala je lokalna naoružana grupa: Nikolaj Kozicin je proglasio Kozačku republiku, Igor Bezler je sebe doživljavao kao gazdu Gorlovke, a pojedine regije Donjecka kontrolirali su različiti neregularni odredi. Većina boraca je iskreno ratovala za svoju domovinu i svoje ideale, ali među njih se uvuklo i mnogo teškog ološa, kao što i inače biva u svakom ratu i u svakoj revoluciji. Bilo je i zloupotreba, otmica građana „za podrume“ (lokalni izraz), otimanja imovine, nasilja... Stanovništvo nije stradalo samo od rata, siromaštva, straha i neizvjesnosti, nego i od ratnih profitera i pljačkaša.

Predvodnici pojedinih neregularnih odreda u prvoj fazi donjeckog ustanka imali su ciljeve koji nemaju nikakve veze s interesima Donbasa i njegovog stanovništva. Na primjer, Igor Strelkov se nadao da će podići ustanak u cijeloj Novorusiji i postati zapovjednik u velikom europskom ratu, ali kada nije postigao te ciljeve počeo je panično širiti priče o porazu. Strelkov je u lipnju 2014. godine predlagao da se Donjeck preda, a u isto vrijeme je kijevska strana uspostavljala kontakte s dobrovoljcima Donbasa s prilično čudnim prijedlogom da predaju Donjeck, a da zadrže kontrolu nad Luganskom. Sada je Strelkov u Moskvi, vozi se u skupim automobilima i daje izjave koje diskreditiraju proruske snage Donbasa i nedvosmisleno idu u prilog Kijevu. Ima mnogo nedoumica i u vezi s djelovanjem atamana Kozicina. Te nedoumice ne bi morale izaći u javnost da nije ponavljao gdje god je stigao kako je zauzimanje Debaljceva uglavnom njegova lična zasluga. Takvo hvalisanje je razljutilo zapovjednike dobrovoljačkih odreda koji zaista uživaju ugled u republikama i oni su bili prisiljeni ispričati kako je Kozicin obećao da će na položaje Debaljceva dovesti 300 boraca, a doveo ih je manje od 30. Bilo kako bilo, faza neregularnih odreda i njihovih famoznih zapovjednika u Donbasu je završena. Tamo je u toku rađanje regularne države i sada će biti izvršena deglorifikacija čitavog niza markantnih figura ovoga rata.

Prošle godine su bile popularne prognoze o velikoj vjerojatnosti „somalizacije“ Donbasa, tj. o njegovom pretvaranju u teritorij anarhije i bezakonja. Sada je već jasno da ta strahovanja nisu bila opravdana. Problema ima mnogo, i sada se još uvijek može teško reći da su DNR i LNR države, ali krajem ove godine u objema republikama će vjerojatno već postojati regularna uprava u svim sferama života.

Izbori i stvaranje sistema državne uprave 

Do odlučnog zaokreta u pravcu stvaranja prave države došlo je na izborima 2. studenog 2014. godine. Nisu ih priznali ni Kijev ni EU, ali su ti izbori odigrali ogromnu ulogu u stvaranju građanskog legaliteta i legitimiteta vlasti u DNR i LNR. Čak je Kijev bio prisiljen priznati izabrane lidere Zaharčenka i Plotnickog za vrijeme diplomatskih kontakata, de facto priznati njihovo pravo da predstavljaju Donbas. (Doduše Kijev s neobjašnjivom upornošću ne želi čuti ni za koga drugog u ovim republikama osim ove dvojice političara). Rusija pravno nije mogla priznati ove izbore, ali na političkoj razini je priznala da su bili pošteni i da izabrani lideri predstavljaju narod Donbasa.

Izvor: RIA Novosti

Upravo posijle izbora počele su se stvarati državne institucije. Predstavnici neregularnih dobrovoljačkih odreda su mogli birati: ili ići u narodnu policiju, ili u državnu službu. Izbor karijere u građanskim institucijama označava odustajanje od rukovođenja vojnim jedinicama. To je izazvalo otpor, mnogi zapovjednici su bili navikli da sve rade sami – i ratuju, i dijele rusku humanitarnu pomoć, i baviti se usput prodajom uglja. Ali vrijeme neograničene slobode je prošlo. Stvoreni su pravosudni organi i počelo je krivično gonjenje najtvrdoglavijih predvodnika dobrovoljačkih odreda. Događa se čak da netko od njih bude i likvidiran kada pruži otpor legitimnoj vlasti. U procesu centalizacije vlasti možda ima i nepravednih optužbi i uhićenja, možda ima i nekih sukoba iz osobnih pobuda, ali u cjelini gledano, čak i nezavisni promatrači priznaju da su banditizam i ratno profiterstvo prevaziđeni i da su dobrovoljački odredi gotovo pretvoreni u regularnu vojsku.

Upravljanje državom u ekstremnim uvjetima. Život u mirnodopskom periodu

U tijeku je izgradnja državnosti DNR i LNR i ona će se nastaviti neovisno o tempu kojim se konflikt rješava mirnim putem, neovisno o ponašanju Kijeva i situacije na liniji fronta. Donbas je za aktualnu ukrajinsku vlast pitanje vlastite vlasti i vlastitog teritorija, a za obje republike i Rusiju to je pitanje života, pitanje prava i dostojanstva građana. Upravo zbog toga ne treba očekivati od Kijeva da čak i pod pritiskom brzo poduzme mjere za ukidanje ekonomske blokade. Što se tiče samih republika, socijalna sfera i poboljšanje humanitarne situacije bit će ključni test njihove državnosti.

Čak i za vrijeme intenzivnih borbenih akcija u pozadini fronta se odvijao miran život, obnavljana je infrastruktura, djeca su išla u školu, mnoga poduzeća su radila. Danas se situacija uopće ne može usporediti s onim što je bilo jesenas. Počelo je redovno isplaćivanje mirovin i socijalne pomoći, s tim što je za te potrebe stvoren potpuno nov sistem socijalnih davanja. Sada više nema redova u kojima tisuće umirovljenika čekaju svoju mirovinu, sada im novac donose poštari na ruke. Veteranima i drugim nezaštićenim socijalnim grupama uoči 9. svibnja je isplaćena prva socijalna pomoć u visini ukrajinske, ali u cjelini, a ne samo jedan njen dio kao u „kijevskoj Ukrajini“. 

Administrativni zadaci koje republike moraju rješavati daleko su složeniji nego u običnoj situaciji, tj. kada nije rat i kada nema blokade. Na primjer, liste umirovljenika su naslijeđene od ukrajinskog sistema i ne odgovaraju sadašnjoj stvarnosti. Blokada je izazvala deficit gotovine ukrajinske valute i zato je uveden multivalutni sistem, a mirovine se isplaćuju u rubljama.

Poduzeća su počela plaćati porez, pojavio se čak i budžet, koji doduše nije službeno priznat, jer je nejasan osnovni prihod, ali ipak služi kao orijentir za potrebni minimum rashoda. Postoji shvaćanje da u slučaju fiskalnih deficita republike ih mogu pokriti uz pomoć Rusije.

Ozbiljan je i problem s upravnim kadrovima. Mnogi stručnjaci su otputovali iz Donbasa, neki još uvijek nemaju hrabrosti da podrže republike, jer strahuju od buduće osvete ili konflikata koji su neizbježni prilikom izgradnje države. Ali zato oni koji su ostali u republikama rade samopožrtvovno. To su predstavnici općinskih organa, nekadašnji službenici državnih struktura, socijalni radnici, rukovodioci poduzeća gradske i općinske privrede. Primjetan je i priljev novih ljudi. Ti „novi kadrovi“ žele učiti, utoliko prije što je humanitarna pomoć iz Rusije, koja stiže u različitim oblicima, uvjetovana preporukama da se uspostavi sistem njene učinkovite raspodjele i kontrole. Jasno je da će uvijek ostati zone u kojima su moguće zloupotrebe, ali u cjelini je situacija sve bolja.

Izvor: Reuters

U Lugansku je u svibnju zatvoreno nekoliko „narodnih trpezarija“ jer je grad zasićen humanitarnom pomoći. Humanitarni konvoji iz Rusije stižu po liniji Ministarstva za izvanredne situacije (MČS), a pomažu i društvene organizacije, među kojima su „Zemljaci Donbasa“, „Pravična pomoć“ doktorice Elizavete Glinke i mnogi drugi. Tijekom čitavog rata funkcionirali su i pojedini donjecki dobrotvorni fondovi, na primjer fond „Dobrota“. U svakom, čak i manjem naselju, samopožrtvovno su radili volonteri.

Donedavno je ruska humanitarna pomoć dijeljena institucijama, ali sada je republike pokušavaju dostaviti neposredno stanovništvu. Dosada je pomoć bila neredovna, pa se prilikom raspodjele polazilo od raspoloživih sredstava: netko je dobivao proso ili rižu, a netko par konzervi s mjesnim nareskom. Sada se već uspostavlja stabilan sistem u kome će građani određenih socijalnih kategorija unaprijed znati kakvu pomoć će dobiti.

Poreski sistem je zasada u fazi stvaranja. Usvojene poreske stope, na primjer stopa socijalnog poreza, ubrzano prolaze aprobaciju, pa ukoliko budu nepovoljne ili nepodnošljive za biznis – bit će preispitane.  

Ključni socijalni problem republika danas je smanjenje prihoda stanovništva. Plaće i mirovine – tamo gdje se one isplaćuju – i dalje su ukrajinske, a cijene su već skočile na rusku razinu. Donjecki mediji su u travnju izračunali vrijednost „uskršnje trpeze“, i otkrili da su cijene proizvoda od sredine 2014. godine porasle tri-četiri puta. Sačuvana je samo cijena kruha zahvaljujući vlastitoj proizvodnji i socijalnoj raspodjeli. U republikama zasada ne postoji kompleksan odgovor na taj problem. Nagli pad životnog standarda djelimično će se kompenzirati humanitarnom pomoći, ali će se ponegdje vjerojatno i cijene morati regulirati. Na primjer, cijene benzina i plina mogu biti niže od ukrajinskih. One su već niže za komunalne službe, ali trebaju biti niže i za vlasnike automobila i za trgovce.

Prisutna je i nestašica čitavog niza proizvoda: s jedne strane Ukrajina je uvela blokadu i visoke namete za prijevoz namirnica kroz kontrolne punktove, a s druge strane – službena ruska granica sa carinom i relativno visokim cijenama na teritoriju Rusije. Na ukrajinsku stranu nije moguće utjecati, ali se zato može postići da ekonomska granica s Rusijom postane transparentnija. Promet robe ometa i bankarska blokada, ali i tu postoje putevi za rješavanje problema. Na primjer, nedavno je došlo do uzajamnog priznavanja DNR, LNR i Južne Osetije i u tijeku su pregovori o otvaranju filijala južnoosetinskih banaka u Donbasu. To je bolje nego da se očekuje dobra volja iz Kijeva ili veća hrabrost ruskih banaka, kojima se i ovako uvode sankcije.

Preorijentirati industriju na Rusiju

Međutim, opstanak i razvoj ekonomije Donbasa prije svega je pitanje krupne industrije. Republike žele je preorijentirati na Rusiju s obzirom da Ukrajinu doživljavaju kao neprijatelja i ne vjeruju joj. Postoji zadatak koji je jasan i koji se može riješiti, a to je da se ekonomski odnosi Rusije s Donbasom vrate bar na predratnu razinu. Zna se koja su velika poduzeća trgovala s Rusijom – to je sasvim konkretna lista na nekoliko listova papira tako da se zadatak ponovnog uspostavljanja veza u potpunosti može isplanirati.

Što su Rusija i Ukrajina izgubile od obustave suradnje u svemiru? Nakon događaja na istoku Ukrajine početkom 2014. i pripajanja Krima od strane Rusije suradnja dviju država u svemiru počela se zamrzavati. Koji su projekti dospjeli pod udar?

Dalje sve ovisi, između ostalog, i o raspoloženju u samoj Rusiji. Donbas može učinkovito restrukturirati svoju industriju i integrirati je u rusku ekonomiju ukoliko bude osjećao podršku ruskog biznisa i ruske vlade. 

Ovo treba činiti neovisno od toga da li će Donbas ostati u sastavu Ukrajine ili ne. Ako Kijev sa sljedećom garniturom vlasti nagovori Donbas da se vrati, to znači da će u Ukrajini postojati regija koji je vrlo tijesno povezana s Rusijom. U Minsku-2 i zakonu o posebnom statusu Donbasa koji je usvojen u ukrajinskom parlamentu (nije stupio na snagu ali je usvojen) postoji točka o pravu Donbasa na uspostavljanje vlastitih odnosa s ruskim regijama. Ruski biznis treba da shvati da će se Donbas zauvijek integrirati u rusku ekonomiju i da je sada pravo vrijeme za investiranje u Donbas.

U ovom trenutku veći dio industrije Donbasa (oko 80%) orijentiran je na Ukrajinu i na vanjska tržišta. I pored sve netrpeljivosti prema Kijevu republike su donijele racionalnu odluku da zasada ne nacionaliziraju poduzeća koja i dalje rade punim kapacitetom. Stvari drukčije stoje s onim poduzećima koja ne funkcioniraju, tj. koja de facto nemaju vlasnika. U ovom trenutku su nacionalizirana ona poduzeća koja su bila u vlasništvu ukrajinske države i od kojih se Ukrajina zapravo odrekla kada je uvela blokadu. To su stambeno-komunalni sektor, pošta, energetika i željeznica. Nacionaliziran je i najveći i najstariji rudnik Zasjadko, koji je kontrolirao njegov bivši direktor i zastupnik ukrajinskog parlamenta Efim Zvjagiljski, ali tek kada je u rudniku došlo do velike katastrofe. Holdinzi koji pripadaju ukrajinskim oligarsima i pored blokade nastavljaju s radom i uspjevaju realizirati transport uglja i metala preko linije fronta, a to zasada ide u prilog stanovnicima republika, jer zahvaljujući tome primaju plaće. Međutim, vlasnici poduzeća koja ne funkcioniraju prisiljeni su birati: ili ponovno početi s radom, ili izgubiti kontrolu nad poduzećima.

Agresivnost Kijeva će konačno rasturiti Ukrajinu

Što više Kijev zateže s političkim rješavanjem krize, na većem je gubitku. Jedini način da se Ukrajina sačuva u postojećim granicama je da u punoj mjeri prizna posebna prava teritorija koje su pod upravom DNR i LNR. Ukrajina može postati stabilna samo ako se sama promijeni. Ako se ne bude htjela mijenjati i ako nastavi uporno inzistirati na rješavanju konflikta primjenom sile, ona će i dalje gubiti teritorije.

Petar Porošenko još uvijek može gajiti iluzije da će Rusija narediti Donbasu da se vrati u sastav Ukrajine. To neće biti tako, i ako Ukrajina sama ne zainteresira Donbas, nitko ga neće gurati u nju. Ipak, Kremlj svakako ima zadatak da doprinosi mirnom političkom dijalogu u onoj mjeri u kojoj je to moguće.  

Hoće li Kijev u takvom dijalogu uspjeti nagovoriti Donbas da se vrati – to je problem Kijeva. Prvo, Ukrajina se mora promijeniti iznutra. Drugo, mora jamčiti stanovnicima Donbasa da će obvezno voditi računa o njihovim interesima i pravima. I treće, mora predložiti plan razvoja Donbasa. Jasno je, doduše, da su takva očekivanja naivna sve dok Ukrajina masovno ubija i progoni vlastite građane.

U Ukrajini i dalje postoji potencijal za složeniju politiku nego što je realizacija krajnje nacionalističkog projekta. Ukrajina je još uvijek složena zemlja. Izbori u Vrhovnu Radu (ukrajinski parlament) 26. listopada pokazali su koliko je ova zemlja složena. „Opozicijski blok“ pobijedio je čak i u Dnjepropetrovsku (gdje su dobrovoljački bataljoni na svakom koraku, i gdje su administrativni resursi i ulične grupe bili usmjereni protiv svake opozicije), da i ne govorimo o Zaporožju i Harkovu. Taj uspjeh nije samo zasluga „Opozicijskog bloka“, koji gotovo i da nije vodio predizbornu kampanju, nego stanovništva koje je glasalo protiv vlasti i protiv rata. U Odesi je na ovim izborima zabilježen najmanji odaziv glasača u čitavom postsovjetskom periodu. Tako je stanovništvo de facto sabotiralo „njihove izbore“.

Potencijal protesta je ogroman. Ukrajina ne želi biti onakva kakvu je vide nacionalisti. Svaki dan mira stavlja ukrajinske vlasti pred nova teška iskušenja: stanovništvo vidi rezultate „reformi“, pad ekonomije, smanjenje socijalnih davanja, rast cijena, političke represije i ubojstva političkih protivnika, i vidi da se u sve regije dovoze tijela vojnika poginulih u Donbasu.

Zakon o zabrani sovjetske simbolike, zabrana sjećanja na Drugi svjetski rat, glorifikacija „ratnika ’Ukrajinske pobunjeničke vojske’” – sve je to put ka daljem rasturanju vlastite zemlje. Tu se ne radi o Rusiji, nego o ukrajinskom narodu. Većina Ukrajinaca se neće miriti s ovakvom politikom i ovakvom vlašću.

Izvor: AP

Osnivač suvremene ukrajinske državnosti u 20. stoljeću, Mihail Gruševski, smatrao je da Ukrajina treba biti federativna. O tome je govorio i čuveni disident i borac za neovisnost Ukrajine, Vjačeslav Černovol. Svaka odgovorna vlada Ukrajine treba shvatiti složenost i kulturnu raznorodnost svoje zemlje.

Problem je zapravo u nezrelosti ukrajinske političke klase. Ona se tijekom svih godina neovisnosti bavila raspodjelom i preraspodjelom resursa Ukrajine, prebacujući krajnju političku odgovornost na vanjske čimbenike: povremeno na Moskvu, a sada na Zapad. Oni nisu stekli naviku da snose odgovornost za svoju državu, a sada u korak prate politiku SAD-a rasturajući tako svoju zemlju.

Rusija nema potrebu da kontrolira Ukrajinu ili da joj bude staratelj. Dovoljno je da Ukrajina ne bude čak ni proruska, nego samo neutralna, „proukrajinska”, tj. obična zemlja bez nacionalističkog bezumlja.

Zapad i „Velika igra” 

U okviru mirovnog procesa potrebno je pružiti maksimalan doprinos kontaktima Ukrajine i Donbasa. Očigledno je, međutim, da obje ove strane još uvijek nisu u punoj državotvornoj fazi razvoja, da nisu potpuno samostalni entiteti. Stabilan mir može biti postignut samo ako se Europa i Rusija međusobno dogovore. Nemoguće je zamisliti konstruktivno ponašanje Petra Porošenka ili utoliko prije Arsenija Jacenjuka ukoliko ih Europa i Rusija ne prisile na mir.

I pored svih problema za proteklih godinu dana očigledno je da Njemačka i Francuska daleko manje vjeruju Rusiji nego svojim ukrajinskim pulenima. Oni prave razliku između sfera u kojima „Rusima ne treba vjerovati” i sfera u kojima im se „može vjerovati”. Te sfere su uvijek iste, jasno su razgraničene i dobro poznate, jer Rusija ne mijenja svoje stavove svakih pet minuta. Za kijevske političare se i inače ne može reći ništa pouzdano. Oni mogu najprije obećati kako će povući naoružanje ili usvojiti zakon o posebnom statusu, a zatim zbog vlastite neodgovornosti ili nakon telefonskog razgovora s Washingtonom mogu naglo izmijeniti svoj stav. 

Europa, naravno, ima svoje fobije, ima strah od „ruske ekspanzije”, ali to je više karakteristično za stručnjačke i medijske krugove, dok lideri europskih zemalja i šefovi njihovih diplomacija shvataju da „ekspanzije” i jesu bit međunarodne politike. Europska unija sama sprovodi aktivnu politiku „partnerstva” i tijekom proteklog desetljeća se širila, a Rusija je samo pokušavala sačuvati prostor vlastite sigurnosti. Europljani shvaćaju da Rusija ne bi poduzela korake za sjedinjenje s Krimom i pružanje podrške Donbasu da Zapad nije isprovocirao konflikt. U Ukrajini je izveden otvoreni državni prevrat, i Zapad je otvoreno isprovocirao taj prevrat, slao svoje diplomate i službenike i šutio kada se pucalo na nenaoružane policajce. Posijle mnogih epizoda ciničnog nasilja usmjerenog na uzurpaciju i preuzimanje vlasti razumno je pretpostaviti da i za ubijanje na Majdanu snose odgovornost one snage koje su došle na vlast. Sve je to vrlo prljava politika. Ma koliko Europljani negodovali u javnosti, oni ipak shvaćaju da Rusija nije mogla ostati po strani.

Zapad nije jedinstven po tom pitanju. Očigledno je da Amerikanci govore o političkom rješavanju krize, a zapravo sami to nikako ne žele. Oni su daleko, njima odgovara metod iscrpljivanja Rusije tuđim rukama i resursima. Osim toga, to je za njih i pitanje časti. Ono što se dogodilo u Ukrajini u veljači prošle godine i što se još uvijek događa svakako je politika koju oni sprovode. Europljani su im asistirali, ali inicijator je bio Washngton. U pitanju su američke tehnologije i velika američka igra.Vidjevši da u okviru minskog mirovnog procesa počinje zbližavanje stavova Rusije i EU, Amerikanci pokušavaju  i sami postati sudionici procesa rješavanja krize. Međutim, najnoviji susreti američkog državnog tajnika Johna Kerryja i predsjednika Rusije Vladimira Putina pokazuju da je sudjelovanje Washingtona još uvijek uglavnom destruktivno. Za postizanje mira bi bilo korisnije da SAD prestane gurati Kijev u obnavljanje borbenih akcija javnom podrškom svih mogućih vojnih operacija Ukrajine, demonstrativnim vojnim vježbama u Lavovu, pružanjem specijalne pomoći vojnih savjetnika i tajnih službi, koje su doslovno okupirale Službu sigurnosti i Ukrajine. Umjesto toga Amerikanci zahtijevaju da Moskva obustavi pomoć republikama, i da Ukrajina uspostavi kontrolu na granici između Rusije i Donbasa još prije nego što Kijev ispuni svoje obveze. Drugim riječima, Amerika traži jednostrane ustupke, suprotne i duhu i slovu Minskog sporazuma. Ona ustvari traži kapitulaciju DNR i LNR. To je, naravno, neprihvatljivo i ne doprinosi uspostavljanju mira.

U Rusiji ne postoje dvije „stranke”. Rusija neće ostati po strani

Je li Rusija mogla ostati po strani i izbjeći uvlačenje u iscrpljujući i teški konflikt povodom Ukrajine? Još jednom, po tko zna koji put analizirajući događaje protekle godine, moramo priznati da to najvjerojatnije nije bilo moguće. Pitanje zapravo glasi je li Rusija mogla „izdati” Ukrajinu i njeno stanovništvo kome je ruski jezik maternji i koje je proruski raspoloženo, je li mogla odbaciti sadašnju politiku i samim tim izbjeći konflikt sa Zapadom.

Kopiraonica „obojenih revolucija” radi non-stop Sadašnji događaji u Makedoniji gotovo su po svemu identični s onim što se prije dvije godine događalo u Ukrajini. Sve kao da je iskopirano u dva primjerka, samo što je ovom „drugom primjerku” pridodan albanski čimbenik.

Sada je vrlo prisutno mišljenje, naročito u zapadnom tisku, da u Rusiji djeluju dvije stranke kada je riječ o Ukrajini. Jedni su „jastrebovi”, a drugi „golubovi”. Oni prvi se tobože zalažu za direktnu vojnu pomoć Donbasu, a drugi su za mir. U Rusiji, međutim, ne postoji takva mogućnost izbora, pa prema tome nema ni spomenutih „stranki”. Poznato je da se Angela Merkel žalila Vladimiru Putinu na njegov tim u Minsku koji je bio odgovoran za veze s DNR i LNR, jer pregovarači nisu htjeli izmijeniti nijednu reč. Dotle je došlo da su zapadni partneri htjeli  pomoći Kijevu bar u verziji sporazuma na engleskom jeziku, pa su zahtjev za dobivanje suglasnosti predstavnika Donbasa u ključnim pitanjima rješavanja krize htjeli zamijeniti riječju „konzultacije”, ali i to im nije uspjelo.

U Rusiji ima različitih mišljenja povodom ukrajinske krize. Izvjestan dio ekonomske elite trpi gubitke zbog sankcija i radije bi se povukao, ali u političkom rukovodstvu zemlje nema različitih stavova i „stranaka”.

Tu se ne radi o mitskim „imperijalističkim ambicijama”, niti o zauzimanju teritorija, naravno. Riječ je o tome da je zemlja, koja je Rusiji bliska i važna, uslijed prevrata ušla u fazu raspada i građanskog rata. Tamo su na vlast došle antiruske snage, koje primjenjuju neskriveno nasilje prema vlastitom stanovništvu, i to nasilje je ideološko, kulturno, represivno i vojno. Ne radi se tu o „europskom” putu Ukrajine. To je blef, jer zapadni partneri nisu spremni trošiti resurse na ekonomsku i političku stabilizaciju ove zemlje. Nitko nije ni planirao da ulaže u Ukrajinu ili je integrira u europske strukture, što znači da je rezultat Majdana mogao biti samo kaos.

Taj kaos u Ukrajini neposredno ugrožava Rusiju, njene vojnostrateške interese i, što je najvažnije, sigurnost stanovništva ruske nacionalnosti čiji je rodni jezik ruski, dakle sigurnost braće i sestara.