5 sovjetskih proizvoda koje možete naći u Zagrebu

Ako su vam kojim slučajem dosadile namirnice koje svakodnevno konzumirate, uvijek možete otići u zagrebačku trgovinu Ruske delicije te tamo pronaći egzotične proizvode koji će razbiti monotoniju u vašoj prehrani.

U Rusiji vole slatkiše i u to će se uvjeriti svatko tko dođe Rusima u goste. Na stolu, uz posluženi čaj ili kavu, čekat će ih bomboni, čokoladice ili torta medovik. No ipak postoji jedna poslastica za koju će svaki Rus reći da je najreprezentativniji slatkiš – sguščonka (rus. сгущенка).

„Sguščonka“ - koncentrirano mlijeko sa šećerom, koje se u svijetloplavim malenim konzervama, čiji se dizajn kao brend čuva već desetljećima. Fotografija iz slobodnih izvora.

Sguščonka je kondenzirano mlijeko, obično sa šećerom. Ona se jede s palačinkama, maže na kruh i ostala peciva, dodaje se kao krema u različite torte, a postoje i oni koji je, kao Nutellu, hrabro jedu žličicom. Taj slatkiš bio je izuzetno popularan u Sovjetskom Savezu, iako njegovi korijeni sežu još puno dalje. Naime, Amerikanac Gail Borden patentirao je sredinom 19. stoljeća kondenzirano mlijeko i tako stekao svjetsku slavu.

Snježna metafizika ruske kuhinje Iskonsku rusku kuhinju formirale su vrlo duge zime i obilje drva za ogrjev: moglo bi se reći da cijela kuhinja proizilazi iz tradicionalnih „pećki“. Druga važna ideja je kiseljenje. Isprepletene, ove dvije ideje su na svijet donijele šči i kaše.

Zanimljiva je činjenica da taj renesansni čovjek (bio je novinar, izdavač, mjeritelj i uzimitelj) nije isprva znao na koji način bi mlijeko moglo ravnomjerno ispariti i ne zagorjeti, no kad se upoznao s iskustvom malene religiozne sekte Shakersa, koja je kondenzirala voćni sok pomoću vakuuma, došao je do svojeg otkrića. Prva tvornica ''zgusnutog'' mlijeka u Rusiji izgrađena je 1881. u okolici Orenburga. Sguščonka se u sovjetsko vrijeme desetljećima pakirala u malenim konzervama, sa svijetlo-plavim papirnatim etiketima. Taj dizajn se i danas koristi kao svojevrsni brend. A suvremeni ruski pisac Dmitrij Bikov smatra da je sguščonka ''najruskija'' namirnica u svijetu, i evo zašto: ''Vjerojatno zato što u samom ruskom životu postoji nešto zgusnuto, nezamislivo skoncentrirano, do kraja zasitno. [...] Ta zgusnutost nalazi se u samom nacionalnom karakteru, u kontinentalnoj klimi pri kojoj raspon temperature dostiže sedamdeset stupnjeva. Zimi je trideset pet, a ljeti isto toliko [...] Kod nas ako je nešto gorko, onda je nepodnošljivo gorko. No ako je slatko, onda je takvo da ćeš se sav slijepiti od njega [...]''

Jedno jelo prisutno je u različitim dijelovima Zemljine kugle i nosi različite nazive. U Italiji se naziva ravioli, u Japanu gjoza, na Tibetu momo, u Kini vontoni, u Njemačkoj Maultasche, a u Rusiji, pretpostavit ćete, peljmeni (rus. пельмени). Radi se, naravno, o komadićima beskvasnog tijesta punjenim sjeckanim mesom ili ribom. U nazivu krije se izgled peljmena koji podsjeća na ušnu školjku. Naime, riječ etimološki dolazi od dviju udmurtskih riječi – ''uho'' (''pelj) i ''kruh'' (njanj), koja je potom srasla u peljmeni. Jelo je isprva imalo ritualno značenje povezano s prinošenjem stoke bogovima. Zato su zapravo klasični uralski peljmeni smjesa triju faširanog mesa: goveđeg, ovčetine i svinjetine. U to se dodaje jako malo papra, sitno nasjeckanog luka, malo svježeg kupusa, naribane rotkvice i sitno sjeckanog korijandra.

Peljmeni su staro sibirsko jelo. Mljeveno meso, riba ili povrće uvijaju se u tijesto i zatim skuhaju. Izvor: PhotoXPress

Obično se smatra da je peljmen kuhan, ako ispliva s dna lonca. No to nije u potpunosti točno, ako se uzme u obzir prava tradicija pripremanja peljmena. Sibirci bi u nadjev dodali malo ledene vode, a potom, nakon što bi ih oblikovali, stavljali ih na ciču zimu. Ledena voda jamčila je nježnost i sočnost mesa prilikom kuhanja. A onda bi – eto ti pravog iznenađenja! - takav ''ledeni'' peljmen dvaput isplivavao na površinu!

Dimljena riba (rus. копченная рыба) iznimno je popularna u Rusiji. Dimljenje je uobičajeni način konzerviranja ribe putem soljenja, sušenja i obrađivanja proizvoda nepotpunim sagorjevanjem drveta, a riba pritom dobiva posebnu aromu, miris i boju.

Izvor: Lori/Legion Media

U staroj Rusiji ribu su počeli dimiti jako davno, budući da se tako obrađena i pripremljena mogla dugo čuvati u uvjetima ruske klime a da se ne pokvari. Razlikuje se tri tipa dimljenja: a) vruće (od 80 do 170°С), b) hladno (ne više od 40 °С), c) poluvruće (50—80 °С). Kvaliteta dimljene ribe provjerava se isprobavanjem njezinog okusa i po izgledu. Dimljena riba visoke kvalitete ima ugodan miris, nježno, donekle prozirno meso te ne jako slani okus. Posebno su popularne vrste dimljene ribe: sleđ (rus. селедка), skuša (rus. скумбрия) i losos (rus. горбуша). Dimljena riba ide jako dobro uz svijetlo pivo, kuhani krumpir i, naravno, votku!

Sovjetski šampanjac (rus. Советское шампанское) аsociraju Rusi sa značajnim događajima i praznicima: vjenčanjem, obljetnicom, svečanim otvaranjem kompanije... Naravno, on je i jedan od simbola, zajedno sa ruskom salatom i mandarinama, dočeka Nove godine u Rusiji. Boca se otvara za novogodišnjim stolom dok kremaljski sat otkucava.

Izvor: Lori/Legion Media

No Sovjetski šampanjac nije samo popularna i poznata marka pjenušavog vina, to je čitava povijesna etapa u životu ''postsovjetskih'' država. Kad je završila Oktobarska revolucija, pjenušava vina nestala su zajedno s ostalim obilježjima buržujskog života. No 1924., nakon što je ukinut ''suhi zakon'', sovjetska vlast došla je do zaključka da mora napraviti ''pristupačno vino za široke slojeve radnika''.

Državi je, dakle, bio potreban vlastiti brend te je Anton Frolov-Bagreev, iskusni kemičar i šahist, ''otkrio'' pjenušavi napitak koji je poslije bio poznat pod markom Sovjetski šampanjac. A 1936. sam Josif Staljin naredio je da se u najvećim gradovima Sovjetskog Saveza izgrade tvornice za pravljenje Sovjetskog šampanjca. Iako se danas po dućanima u velikim ruskim gradovima, posebno u Moskvi i Sankt-Peterburgu, mogu naći različite vrste šampanjca, Rusi zbog gore navedene tradicije ipak biraju najprije dobro im poznati Sovjetski šampanjac. Taj brend uživao je veliku popularnost i kod mnogih redatelja SSSR-a. Marka Sovjetski šampanjac prilično često se pojavljivala u sovjetskim filmovima kao što su, recimo, Briljantska ruka, Ironija sudbine, ili nazdravlje vam kupanje!, Karnevalska noć.  

Borodinski kruh (rus. Бородинский хлеб) je jedan od najčešćih vrsta raženog (''crnog'') kruha na teritoriju Rusije i bivših država Sovjetskog Saveza. U sastav tijesta, osim običnog raženog i pšeničnog brašna, kvasca, soli, ulazi i slad, šećer, melasa i korijandar. Taj kruh sadrži vitamine B1 i B2, a kruh se priprema zakuhavanjem (pareni kruh). Zanimljiva je činjenica da se ne zna odakle dolazi sam naziv kruha.

Postoji nekoliko verzija nastanka imena, od kojih je jedna vrlo romantična. Margarita Nariškina, kćerka poznatog ruskog plemića, zaljubila se na prvi pogled u pukovnika Aleksandra Tučkova, koji je 1812. poslan u selo Borodino boriti se u odlučujućoj bici protiv Napoleona. No Aleksandar gine u bici, a Aleksandra odlazi tražiti muževljevo tijelo. Potom na mjestu voljenog supruga podiže crkvu, koja je ubrzo pretvorena u Spaso-borodinski manastir, pored kojeg je izgrađena pekara.

Izvor: Lori/Legion Media

Upravo u toj pekari nastao je recept kruha od raženog brašna s kimom, koji je dugo vremena ostajao mekan jer u sebi nije sadržavao konzervanse. Druga verzija govori da je kruh iz Italije donio poznati kompozitor i znanstvenik Aleksandr Borodin. A prema trećoj verziji – onoj najčudnijoj – tijekom Borodinske bitke granata francuske vojske pala je u kola s brašnom i kimom, u eksploziji su se namirnice smiješale i tako je ispečen ovaj kruh! Prilikom pravljenja kvasa, pravog nacionalnog ruskog pića, također se kao jedan od sastojaka koristi borodinski kruh, izmrvljen u sitne komade.