Mihail Gorbačov: Protiv sam bilo kojeg zida

1989. godina je godina pada Berlinskog zida. No taj pad dogodio se tek u studenom. Još u ljeto iste te godine upitali su vas na press-konferenciji nakon vaših pregovora u Bonnu s njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom: ''A što ćemo sa zidom?!'', a vi ste tad odgovorili: ''Ne postoji ništa vječno pod Suncem. [...] Zid bi mogao nestati, kad nestanu preduvjeti zbog kojih je nastao. Ne mislim da je to veliki problem''. Kakav razvoj događaja ste tad očekivali?

Mihail Gorbačov: Naravno, ni ja, ni Helmut Kohl u ljeto 1989. nismo očekivali da će se dogoditi sve tako brzo, nismo očekivali da će zid pasti u studenom. To smo, uzgred rečeno, odmah potom i priznali. Ne želim da me nazivaju prorokom.

To se događa u povijesti: ona ubrza svoj tijek. Kažnjava one koji kasne. No još jače kazni one koji pokušavaju biti na njezinom putu. Bila bi velika greška pridržavati se ''željezne zavjese''. Zbog toga nismo s naše strane vršili pritisak na Njemačku Demokratsku Republiku.
Kad su se događaji počeli razvijati s takvom brzinom koju nitko nije očekivao, sovjetska vlast donijela je jednoglasno odluku – to hoću svakako naglasiti – o tome da se neće miješati u unutarnje procese koji su se događali u Njemačkoj Demokratskoj Republici, te da se naša vojska ni u kojem slučaju neće maknuti s mjesta na kojem se nalazila. I danas sam uvjeren da je to bila ispravna odluka.

Što je naposljetku utjecalo da se prevlada podjela Njemačke, tko je, prema vašem mišljenju, odigrao odlučujuću ulogu u procesu mirnog ujedinjenja?

Mihail Gorbačov: Odlučujuću ulogu u ujedinjenju Njemačke odigrali su sami Nijemci. Ne mislim samo na njihove masovne demonstracije za ujedinjenje, nego i to da su u postratnim desetljećima istočni i zapadni Nijemci dokazali da su naučili lekcije iz prošlosti, da im se može vjerovati.

A Sovjetski Savez je, mislim, odigrao odlučujuću ulogu u tome da je to ujedinjenje bilo mirno, da taj proces nije doveo do opasne međunarodne krize. I mi u sovjetskoj vlasti znali smo da Rusi, svi narodi Sovjetskog Saveza, razumiju težnju Nijemaca da žive u jedinstvenoj, demokratskoj državi. Želim istaknuti da su, osim SSSR-a, i drugi sudionici procesa konačnog reguliranja njemačkog pitanja pokazali promišljenost i odgovornost. Govorim o državama antihitlerovske koalicije: SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj. Sad više nije tajna da su François Mitterrand i Margaret Thatcher jako sumnjali u brzinu ujedinjenja. Ipak je rat ostavio dubog trag. No kad su svi aspekti tog procesa bili regulirani, potpisali su dokument koji je konačno stavio točku na hladni rat.

Na vas je pala uloga rješavanja sudbonosnog problema svjetskog razvoja. Međunarodno reguliranje njemačkog pitanja sa sudjelovanjem velikih država pokazalo je visoku odgovornost i visoku ''kvalitetu'' političara te generacije. Pokazali ste da je to moguće ako se rukovodi – kako ste vi to definirali – ''novim mišljenjem''. Koliko su suvremeni lideri velikih država u stanju rješavati mirnim putem suvremene probleme te kako su se u posljednjih 25 godina izmijenili pristupi pronalaženju odgovora na geopolitičke izazove?

Mihail Gorbačov: Ujedinjenje Njemačke nije bila izolirana pojava, već dio procesa zaustavljanja hladnog rata. Put k njemu otvorila je perestrojka i demokratizacija u našoj državi. Bez njih Europa se još desetljećima mogla nalaziti u podijeljenom i ''zamrznutom'' stanju. A izlazak iz tog stanja bilo bi, uvjeren sam, puno teže.

Mihail Gorbačov: Želju Krima da bude s Rusijom možemo opisati kao sreću Nakon spornog referenduma na Krimu, gdje je velika većina stanovništva izrazila svoju želju za vraćanjem poluotoka u sastav Rusije, bivši predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov, kojeg mnogi okrivljuju za raspad SSSR-a te za gubitak Krima, podijelo je svoje mišljenje o događajima.

Što znači to ''novo mišljenje''? To je priznanje da postoje globalne prijetnje, a tad je postojala opasnost od nuklearnog sukoba koji se mogao ukloniti samo zajedničkim naporima. Dakle, trebalo je izgraditi odnose na novi način, voditi dijalog, tražit put kojim se mogla zaustaviti utrka u naoružanju. Priznati slobodu izbora čitavim narodima, a istovremeno uzimati u obzir međusobne interese, izgraditi suradnju, uspostavljati veze da sukobi i ratovi u Europi postanu nemogući.
Ti principi udarili su temelje Pariške povelje (1990.) za novu Europu, najvažnijeg političkog dokumenta koji su potpisali sve države Europe, SAD i Kanada. A potom je potrebno bilo razvijati, konkretizirati njegove teze, stvarati aktivne strukture, preventivne mehanizme, mehanizme suradnje. Recimo, tad se predlagalo osnivanje Vijeća sigurnosti za Europu. Ne želim suprotstavljati tadašnju generaciju lidera i buduću. No činjenica ostaje činjenicom: to nije bilo napravljeno. Europski razvoj dobio je jednostran karakter, čemu je, treba reći, doprinijelo i slabljenje Rusije u devedesetim godinama 20. st. 

Danas se mora konstatirati: prisutna je kriza europske (i svjetske) politke. Jedan od razloga, iako ne i jedini, svakako je nepostojanje želje zapadnih političara da uzmu u obzir gledište Rusije, legalne interese njezine sigurnosti. Usmeno su čestitali Rusiji, posebno tijekom Jeljcinovog razdoblja, a zapravo nisu računali s njom. Tu prije svega mislim na širenje NATO-a, planove širenja proturaketne obrane, djelatnost Zapada u važnim regijama za Rusiju (Jugoslavija, Irak, Gruzija, Ukrajina). Doslovno su ovako govorili: to se vas ne tiče. Potom je nastao čir koji je puknuo.

Savjetovao bih zapadnim liderima da sve to temeljito proanaliziraju umjesto toga što Rusiju krive za sve. Trebaju se prisjetiti kakvu smo Europu uspjeli izgraditi početkom 90-ih i u što se ona, na žalost, pretvorila posljednjih godina.

Jedno od glavnih današnjih pitanja o događajima u Ukrajini je širenje NATO-a na Istok. Ne mislite li da su vas zapadni političari prevarili prilikom razrade daljnjih planova u Istočnoj Europi? Zašto niste inzistirali na pravnom uzakonjenju obećanja koje su vam dana, konkretno, obećanja državnog tajnika SAD-a Jamesa Bakera o neširenju NATO-a na Istok? Citiram ga: ''Neće doći do ekspanzije jurisdikcije i vojnog prisustva NATO-a ni na jedan pedalj u istočnom smjeru''.

Mihail Gorbačov: Pitanje o ''širenju NATO-a'' tih se godina uopće nije razmatralo niti se postavljalo. To govorim sa potpunom odgovornošću. Ni jedna istočnoeuropska država ga nije postavljala, uključujući i nakon prestanka postojanja Varšavskog sporazuma u 1991. Nisu ga postavljali ni zapadni državnici.
Raspravljalo se o drugom pitanju koje smo postavili: o tome da se nakon ujedinjenja Njemačke ne dogodi pomicanje vojnih struktura NATO-a i širenja dodatnih oružanih snaga alijanse na teritorij tadašnje Njemačke Demokratske Repubike. U tom kontekstu dana je izjava Jamesa Bakera koju ste citirali u vašem pitanju. O tome su govorili Kohl, Genscher.
Sve što se moglo i što je bilo potrebno napraviti za jačanje te političke obveze, bilo je napravljeno. I ispunjeno. U sporazumu o konačnom reguliranju s Njemačkom bilo je rečeno da se u istočnom dijelu države neće osnivati nove vojne strukture, širiti dodatna vojska, neće stavljati oružje za masovno uništenje. To se poštuje svih ovih godina. Tako da ne treba prikazivati Gorbačova i tadašnju sovjetsku vlast kao naivne ljude koje su vješto prevarili. Ako je postojala naivnost, onda se dogodila poslije, kad je i nastalo to pitanje, a Rusija isprva ''nije reagirala, nije prigovarala''. Odluka SAD-a i njihovih saveznika o širenju NATO-a na istok konačno se donijela 1993. To sam odmah nazvao velikom greškom. Bez svake sumnje, to je bilo kršenje duha i atmosfere onih izjava i uvjeravanja koje su nam dali 1990.  Što se tiče Njemačke, odluke su bile pravno utemeljene te su se i poštivale.

Za svakog Rusa Ukrajina i odnosi s njom su danas bolna tema. Pa i vi, kao čovjek pola Rus-pola Ukrajinac, u pogovoru svoje knjige Nakon Kremlja govorite da sve ono što se danas događa u toj državi proživljavate s velikom boli. Što vi mislite, koji su putevi izlaska iz ukrajinske krize i kako će se u sljedećim godinama razvijati odnosi Rusije s Ukrajinom, državama Europe, SAD-om u svjetlu posljednjih događaja?

Mihail Gorbačov: Za sljedeće razdoblje sve je više ili manje jasno: treba poštivati sve što je zapisano u minskim sporazumima od 5. i 19. rujna. Zasad stvarna situacija izgleda jako krhka. Obustava vatre stalno se krši. No posljednjih dana stvara se utisak da je ''krenuo proces''. Stvara se zona razdvajanja vojski, odvodi se teško oružje. Stižu OESS-ovi promatrači, uključujući i ruske. Ako se uspije sve to sačuvati, učvrstiti, to će biti veliko postignuće. No to je samo prvi korak.

Hoće li se suditi Gorbačovu za raspad SSSR-a? Ruski zastupnici tražili su od Državnog tužiteljstva da prouči zakonitost procedure raspada SSSR-a u 1991. Prema njihovom mišljenju, tadašnja vlast Sovjetskog Saveza dopustila je niz kršenja koje su imale za posljedicu raspad države. Zastupnici traže da se pozove na odgovornost predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov.

Treba priznati da je u odnosima Rusije i Ukrajine nanesena velika šteta. Ne treba dopustiti da se to pretvori u međusobno otuđenje naših naroda. Ovdje je ogromna odgovornost na liderima – predsjedniku Putinu i Porošenku. Oni moraju pokazati primjer. Treba smanjiti usijano stanje. Poslije ćemo vidjeti tko je u pravu, a tko je kriv. Trenutno je najvažije uspostaviti dijalog o konkretnim pitanjima. Normalizirati život u područjima koja su najviše nastradala, zasad ostaviti probleme statusa i slično. Ovdje bi i Ukrajina, i Rusija, i Zapad mogli pomoći, pojedinačno i zajedno. Ukrajinci moraju napraviti jako puno da bi u državi nastalo primirje, da bi se svaki čovjek osjećao kao građanin, čija su prava i interesi pouzdano zajamčeni. Stvar čak nije toliko u ustavnim, pravnim garancijama, koliko u stvarnom svakodnevnom životu. Zbog toga bih savjetovao da se, osim izbora, što prije započne organizirati ''okrugli stol'', na kojem će biti predstavljene sve regije, svi slojevi stanovništva. Na kojem će se razmotriti svako pitanje.

Što se tiče odnosa Rusije s državama Zapadne Europe i SAD-a, to je prvi korak – potrebno je izaći iz logike uzajamnih optužbi i sankcija. Mislim da je Rusija već napravila takav korak, odustavši od uzvratnih mjera nakon posljednje runde zapadnih sankcija. Sad su na redu partneri. Mislim da prije svega moraju odustati od takozvanih osobnih sankcija. Kako se može uspostaviti dijalog, ako ''kažnjavate'' ljude koji donose odluku koja će potom utjecati na politiku? Oni moraju međusobno razgovarati. To je aksiom, koji su potpuno besmisleno zaboravili.

Uvjeren sam da čim se dijalog obnovi, nastat će nove dodirne točke. Dovoljno je samo pogledati oko sebe – svijet je napet, postoje zajednički izazovi, masa problema koji mogu biti riješeni jedino zajedničkim naporima. Razdvojenost Rusije i EU šteti svima, slabi Europu u onim trenucima kad globalna konkurencija raste, kad jačaju drugi ''centri sila teže'' svjetske politike.
Ne treba spuštati ruke. Ne smije se ući u novi hladni rat. Zajedničke opasnosti za našu sigurnost nisu nestale. U posljednje vrijeme pojavili su se novi, krajnje opasni ekstremistički pokreti, takozvana Islamska Država. Sve su aktualniji problemi ekologije, siromaštva, imigracije, epidemije. Zbog tih općih izazova možemo ponovno naći zajednički jezik. To neće biti jednostavno, no ne postoji drugi put. 

Ukrajina namjerava izgraditi zid na granici s Rusijom. Što mislite, zbog čega je tako ispalo da naši narodi, koji su oduvijek imali prijateljske odnose i koji su živjeli u jednoj te istoj državi, u jedan tren se mogu posvađati te biti odvojeni ne samo političkim, nego i materijalnim zidom?

Mihail Gorbačov: Na to pitanje jako je jednostavno dati odgovor: protiv sam bilo kojeg zida. Neka oni koji planiraju takvu ''izgradnju'' promijene svoje mišljenje. Mislim da se naši narodi ipak neće posvađati. Suviše smo bliski u svakom pogledu. Među nama ne postoje razlike i problemi koje se ne bi mogli prevladati. No puno toga ovisit će o inteligenciji i masmedijima. Ako oni i dalje budu radili na odvajanju, zapodijevanju svađe i produbljivanju sukoba, neće biti dobro. Imamo poznate primjere. Zbog toga pozivam intelektualce da se ponašaju odgovorno.