„Samo na selu čovjek može biti stvarno slobodan“

„Jednostavno sam kupio kartu i otputovao...“

Ivan ima 30 godina, a posljednjih 8 živi na selu. Nakon završetka studija povijesti na Moskovskom državnom sveučilištu Lomonosov (MGU), Ivan je odmah iz Moskve otputovao u naselje Kinel-Čerkasi u Samarskoj Oblasti.

„Rođen sam i odrastao u Moskvi. Imao sam sretno djetinjstvo u sovjetsko vrijeme, a onda je nastupilo teško prijelazno razdoblje i godine perestrojke. Tada sam prvi put pomislio kako bi bilo lijepo živjeti u selu. Čini mi se da sam već u sedmom razredu bio siguran da neću ostati u gradu“, govori Ivan.

Duh drvene Rusije Stare drvene crkve jedan su od simbola Rusije. Osim ljepote, drvo im daje određenu krhkost i ranjivost, posebno ako znamo da je njihov najpoznatiji zavičaj - ruski Sjever. Predstavljamo vodič kroz bisere ove crkvene arhitekture.

Prema Ivanovim riječima, u današnje vrijeme život u gradu ima toliko nedostataka koje ne mogu kompenzirati ni brojne mogućnosti i privilegije grada. Najveći nedostaci gradskog života su loša ekološka situacija, brz tempo života i malo slobodnog vremena.

„Selo u čovjeku budi stvaralački potencijal, pruža mogućnost samoostvarenja i normalnog neposrednog kontakta s ljudima“, objašnjava naš sugovornik. „Osim toga, samo na selu, na svojoj zemlji, čovjek se može osjetiti zaista slobodnim. U selu nema osjećaja skučenosti i tjeskobe.“

Ivan je jednostavno kupio voznu kartu i otputovao „u slobodu“. „Kada sam završio fakultet, odmah sam otišao iz grada. Nisam se posebno pripremao za život na selu. Jednostavno sam otišao živjeti u kuću u kojoj je rođen moj otac, u selu gdje su posljednjih 250 godina živjeli moji preci. Zato je u početku sve bilo jednostavno, iako nije bilo lako srediti dosta zapuštenu obiteljsku kuću i imanje. No, na selu uvijek ima posla oko kuće i imanja, to je normalno.“

Ivanu nije bilo teško naći posao. Mladog, tek diplomiranog studenta sveučilišta Lomonosov, rado su primili kao nastavnika povijesti u seoskoj školi. Pomogla mu je i obiteljska tradicija prenošena s koljena na koljeno, zahvaljujući kojoj je ovladao različitim vještinama i zanatima. Ivanova glavna preokupacija bilo je osnivanje i razvoj vojno-povijesnog kluba. Do sada je kroz klub prošlo više od 250 djece. Najmlađi članovi imaju samo 5 godina. Mnogi članovi kluba bili su vrlo uspješni u natjecanjima u povijesnom mačevanju, poznavanju starih zanata, gađanju lukom, kao i u povijesnim rekonstrukcijama.

Elec, najdalji kraj Stare Rusije Elec, jedan od najstarijih ruskih gradova sa 226 kulturno-povijesnih spomenika, uvršten je u svjetsku kulturnu baštinu UNESCO-a. To je grad u kojem vrijeme kao da je stalo još onda kad se tamo školovao i pisao svoja prva djela Ivan Aleksejevič Bunjin, prvi ruski dobitnik Nobelove nagrade za književnost.

„Osnovni zatatak kluba je prosvjetni i obrazovni rad. Djeci pričamo o našoj herojskoj prošlosti i o načinu života naših predaka. Osim toga, pružamo im mogućnost samoostvarenja. Naime, svu odjeću, posuđe i oklope izrađujemo sami. Osim povijesne rekonstrukcije, sudjelujemo i na natjecanjima u povijesnom mačevanju i gađanju lukom. Dakle, nikada nam nije dosadno.“

Za Ivana je život u selu lak, iako je, prema statističkim podacima, životni standard na selu niži nego u gradu. No mladi povjesničar smatra da brojke ne treba uvijek prihvaćati doslovno i da životni standard u seoskoj sredini prije svega ovisi o zaposlenosti stanovništva u konkretnom mjestu. „Kao prvo, nisu sva sela ista, a ja sam imao sreće doseliti se u tradicionalno bogatu regiju, gdje su ljudi dosta dobrostojeći, i što je još važnije, vrijedno rade. Uz to, infrastruktura je dobra“, kaže Ivan.

„Kao drugo, visina zarade nije najvažniji pokazatelj dobrog životnog standarda. Naprimjer, u znanosti se pri procjeni životnog standarda kao osnovni pokazatelj uzima kvaliteta života (zdravi prehrambeni proizvodi, zdravlje i slično), a ne visina dohotka. Dakle, na selu imamo sve što je potrebno da bismo živjeli dobro: jedemo svježu i kvalitetnu hranu, udišemo čist zrak i fizički smo aktivni. Ne smije se zaboraviti da je potrošačko društvo mnogim ljudima nametnulo potrebu za komforom. Mislim da je njima teško ugoditi.“

Kozaci u selu

Prema jednoj verziji o osnutku ovog sela, naselje Kinel-Čerkasi osnovali su ukrajinski kozaci. Ako je to točno, onda su svi stanovnici ovog sela potomci kozaka. Kada se upoznao s tamošnjim kozacima, Ivan im se ubrzo priključio.

„Kozaštvo mi je vrlo razumljivo i blisko. Današnji kozaci pomažu državnim organima u održavanju javnog reda i mira, patriotski odgajaju djecu i čuvaju stare tradicije, a bave se i zaštitom okoliša. Imamo mnogo zajedničkog“, kaže nekadašnji Moskovljanin. 

Sada Ivan ima čin natporučnika Volškog vojnog kozačkog društva i bavi se patriotskim odgojem mladih. Pored toga, pokrenuo je svoj ​​blog na internetu na kojem objavljuje materijale s povijesnom i socijalnom tematikom i predstavlja svoje zanatske proizvode.

„Ne želim samo pričati ljudima o povijesnim događajima, činjenicama i datumima. Prije svega, želim ih naučiti da pravilno razumiju povijest naše zemlje, da časno i savjesno rade, jer se pravi patriotizam ne potvrđuje samo riječima, nego djelima“, zaključuje Ivan.