Pobjedu Trumpa malo je tko od analitičara ozbiljno očekivao pa je sva pažnja bila usmjerena uglavnom na vanjskopolitički tim bivše državne tajnice Hillary Clinton. Za Trumpa su samo govorili da se on, tobože, ne razumije u vanjsku politiku, a da su njegovi savjetnici za tu temu neki slabo poznati ljudi. Međutim, problem pronalaska kompetentnih savjetnika može biti riješen u kratkom vremenu. Američka stručna zajednica bogata je talentima, a broj onih koji žele prijeći (ili pretrčati) u tabor neočekivanog pobjednika najdramatičnije i najnepredvidljivije utrke u poslijeratnoj američkoj povijesti sada će biti obilan.
Istovremeno američki predsjednik tradicionalno daje veliki osobni pečat vanjskoj politici, u kojoj ima više moći nego u unutarnjoj. U tom smislu se očekuje da će Trumpova vanjska politika biti upadljiva. U svakom smislu. Ipak, ne toliko „upadljiva“ koliko bi se moglo pomisliti slušajući njegove zapanjujuće izjave usmjerene na predizbornu publiku. Primjerice, teško da će Trump sutra početi graditi „zid“ na granici s Meksikom kako bi spriječio pritok ilegalaca. Takva velika gradnja zahtijevat će ozbiljne novce, a pravo na iniciranje bilo kakve proračunske dodjele pripada isključivo Zastupničkom domu SAD-a. I nikome drugome. U isto vrijeme Trump će nastojati postrožiti imigracijsku politiku i sigurno neće promovirati Obamin plan za osiguravanje amnestije za onih 7 milijuna ilegalnih imigranata koji se već nalaze u Americi.
Trump neće promovirati svakojake globalne trgovinsko-integracijske planove poput Trans-pacifičkog partnerstva. Naprotiv, on će nastojati učvrstiti već skiciranu tendenciju postepenog vraćanja radnih mjesta, koju su stvorile američke korporacije, natrag u zemlju. On neće počinjati trgovinski rat protiv Kine, već će se s njom pokušati dogovoriti o kompromisima i nekim ustupcima.
Što se tiče odnosa s Rusijom, u slučaju da je za predsjednicu bila izabrana Clinton, oni bi najvjerojatnije bili osuđeni na, u najboljem slučaju, stagnaciju, a u najgorem na daljnju degradaciju i čak opasnu eskalaciju. Izbor Trumpa daje šansu da do te eskalacije neće doći. Po svojoj osobnosti se ekscentrični ekstrovert Trump čini potpunom suprotnošću „zatvorenom“ introvertu Vladimiru Putinu. Međutim, čini se da je bivšem pukovniku KGB-a ugodnije komunicirati s takvim tipom otvorenijih i iskrenijih ljudi (čak i ako se pritom radi o suprotnim stavovima), nego s takvima poput Hillary Clinton. Nju mnogi ne samo u Americi, već i u Moskvi smatraju „neiskrenom“ (blago rečeno) i licemjernom. Osim toga, sumnjaju da je upravo ona, dok je bila na čelu State Departmenta, inicirala i „platila“ protestne akcije u Moskvi u jesen 2011.-proljeće 2010. A nakon više od oštrih izjava na račun Rusije i Putina, koje je Cliton dala tijekom predizborne kampanje o tome da je Kremlj htio „onemogućiti“ izbore ili „postaviti u Bijelu kući marionetu Trumpa“, potpuno je nejasno kako bi Putin i Clinton mogli komunicirati mirno i bez međusobnog uzrujavanja. U odnosima s Trumpom nema takve „kreditne prošlosti“ i oni mogu početi s nove stranice.
Trump u tom smislu djelomično podsjeća na nekadašnjeg „glavnog europskog prijatelja Moskve“ Silvija Berlusconija. S druge strane, on je impulzivan čovjek koji nema iskustva u diplomaciji. Mogao bi nešto „bubnuti“, uključujući i osobno na račun ruskog predsjednika. On bi se kao odgovor mogao „uvrijediti“. A budući da su rusko-američki odnosi još uvijek previše vezani za osobne odnose najvažnijih dužnosnika, to bi moglo dovesti do brzog pogoršanja situacije. Po principu „od ljubavi do mržnje jedan je korak“. Trenutno je Putin jedan od prvih svjetskih lidera koji je nazvao Trumpa kako bi mu čestitao na pobjedi. No on je prvi nazvao i predsjednika Busha 11. rujna 2001. godine ako bi izrazio solidarnost u borbi protiv terorizma i sućut za žrtve terorističkih napada. Kasnije je poznat bio i "Münchenski govor", pun razočaranja u odnosu sa Zapadom uopće i posebice s Amerikom. Tako je i danas nepoznato u što će se pretvoriti Trumpov slogan „Učinimo Ameriku ponovno velikom“ . Ako se učvrsti njegov zaokret prema „neoizolacionizmu“ i smanjenju uplitanja posvuda u svijetu, to će se pozitivno odraziti na odnose s Moskvom.
Ako Trump ostane vjeran svojim predizbornim – iako ne i sasvim jasnim – obećanjima o tome da nema potrebe da se Amerika bavi poslovima Ukrajine, pa čak i da se ne interesira osobito sudbinom Krima, to će biti snažan pomak prema novom „resetiranju“. Prestanak pritiska SAD-a na Europu da ne ublažava antiruske sankcije također je važan. Iako američke sankcije Trump, čak i kad bi to htio, neće moći tako lako ukinuti ili ublažiti, - na putu će mu se naći ne pretjerano poslušna, bez obzira na stranačku pripadnost, republikanska većina, da i ne spominjemo demokrate u oba doma Kongresa. „U zamjenu“ za smanjenje potpore Kijevu Moskva bi mogla izaći ususret Washingtonu po pitanju Sirije. Ako Sirija uopće ostane u prvom planu na vanjskopolitičkom „radaru“ Trumpa.
Njegove ranije izjave o prebacivanju vojne i financijske odgovornosti unutar NATO-a na europske saveznike također se ne mogu ne sviđati Moskvi. Međutim, čak i Trump teško da će odustati od raspoređivanja sustava PRO koje uznemiruje Moskvu – to u potpunosti odgovara njegovoj „neoizolacionističkoj retorici“. No planovi novoizabranog predsjednika da ponovno pokrene vađenje nafte na Aljasci mogli bi imati štetan učinak na rusku ekonomiju, jer mogu dovesti do pada svjetskih cijena energenata, glavnog izvora prihoda od izvoza Rusije.
Trump je, iako po mnogim pitanjima „neizvjestan“, ipak nada za novo „resetiranje“ odnosa Rusije i SAD-a. U svakom će slučaju Trumpova Amerika na međunarodnoj sceni izgledati sasvim drugačije no što je to bila ona Baracka Obame, pa čak i njegovog prethodnika Georgea Busha.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
