Americi ne treba rat protiv Rusije, nego "proglašenje pobjednika"

18. listopada 2016. Dmitrij Jevstafjev
Vojni sukob između Rusije i SAD-a ne djeluje kao nešto što će se stvarno dogoditi, premda se pojedini događaji zaista mogu interpretirati kao priprema javnog mnijenja za direktan oružani sukob s Rusijom na lokalnom sirijskom ratištu. Naime, Ministarstvo vanjskih poslova Velike Britanije tražilo je 13. listopada da se razmotre "vojne varijante" rješenja sirijskog pitanja.
POGLED
Ambassador Yakovenko column on Syria
Izvor: Dmitrij Divin

Jesen 2016. godine obilježilo je nekoliko čudnih događaja, počevši od američke mistifikacije bombardiranja humanitarnog konvoja UN-a, tj. pokušaja Amerikanaca da za to bombardiranje optuže Rusiju, pa sve do krajnje opasne situacije s manevrima ukrajinskog putničkog aviona na nebu iznad Sirije. U toj najnovijoj medijskoj erupciji oko "genocida civilnog stanovništva u Alepu" ima suviše mnogo sličnosti s "raketiranjem sarajevske tržnice" u travnju 1995. godine, nakon čega je počelo bombardiranje bivše Jugoslavije.

 

Uzroci mogućeg vojnog sukoba SAD-a i Rusije

Situacija svjedoči o političkoj, pa i psihološkoj spremnosti Zapada za prelazak na otvorenu konfrontaciju. Štoviše, može se dogoditi da državni vrh zapadnih zemalja jednostavno bude uvučen u vrtlog događaja koje će organizirati "aktivisti na terenu". Utoliko prije što je krajnje očigledno da administracija SAD-a sve više gubi kontrolu nad vojnim vrhom i "partnerima". Doduše, možda ona samo dobro glumi da se događaji odvijaju bez njezinog znanja.

Takva situacija nije posljedica niza slučajnosti. Ona je proizvod "stapanja" navike vođenja kolonijalnih ratova i američke političke kulture nastale nakon Drugog svjetskog rata, posebno poslije rata u Indokini. To je dugoročni fenomen u njihovom ponašanju i on se, nažalost, ne može "neutralizirati" samo na političko-propagandističkoj razini.

Lako je objasniti privlačnost Sirije kao poligona za vojnu konfrontaciju između Rusije i Zapada. Smatra se, naime, da Rusija nema neke veće interese u Siriji, što znači da će se konfrontacija moći ograničiti na lokalno ratište, i da će trajanje oružane faze biti svedeno na minimum. Drugim riječima, ruski kontingent možda i neće biti potučen do nogu, jer bi to moglo izazvati nekontroliranu reakciju Kremlja, ali će Moskva svakako biti prisiljena povući svoje oružane snage bez ikakvih političkih uvjeta.

To je najmanje što se može postići. Nakon toga Amerikanci mogu prijeći na svoj omiljeni format "političke trgovine", tj. preporučiti Moskvi da žrtvuje "nešto malo" kako bi mogla zadržati "mnogo toga".

Međutim, američka elita i njezin savjetnički aparat, koji se sastoji od struktura nacionalne sigurnosti, ne sagledava notornu činjenicu da Rusija već odavno tretira Siriju kao fragment "velike cjeline" i kao kritično važan test u kojem ona treba dokazati svoje pravo na status "velike sile ".

"Ulog" koji je Rusija stavila na "sirijsku kartu" mnogo je veći nego što se misli. Možda je veći čak i od onoga što je rusko rukovodstvo uložilo u situaciju oko Krima.

 

Strateški proračuni Washingtona

Postoje dvije karakteristike sadašnje situacije u odnosima između Rusije i SAD-a.

Prije svega, i Sjedinjene Američke Države su svjesne da Rusija ima dovoljno mogućnosti za eskalaciju konflikta praktički u svim dijelovima svijeta. Amerikanci to doživljavaju kao opasnost, ali smatraju da će se Rusija odlučiti za eskalaciju samo u već "formiranim" pravcima, koji, govoreći jezikom cinizma, "odgovaraju" Americi. To su crnomorsko primorje i Ukrajina, i vjerojatno baltičke zemlje (ukoliko dođe do maksimalnog zaoštravanja situacije), jer Amerikancima "nije jako stalo" do njih. SAD čak i ne razmatra mogućnost da Rusija izađe iz tog prostora, "obilježenog američkim zastavicama".

Drugo, Amerika polazi od toga da rusko javno mnijenje, koje formiraju mediji i elita putem propagande, nije stabilno i da će lako "splasnuti" poslije prvog moćnog udarca, nakon čega se već može preći i na razbijanje konsenzusa u ruskoj eliti (Washingtonu je bila neugodna i sama činjenica da je taj konsenzus stvoren).

Zapad ne dopušta mogućnost da upravo rusko javno mnijenje utječe na ponašanje elite i kanalizira ga. Ta ideja njima zvuči kao nešto potpuno "suludo".

U tome se vjerojatno i krije uzrok čitavog niza čudnih poteza koje Zapad regularno poduzima kada je riječ o ruskoj javnosti. U takve poteze, primjerice, spadaju nedavna "obraćanja narodu Rusije" državnog tajnika SAD-a Johna Kerryja ili Georgea Sorosa.

Strategija SAD-a u domeni vojne prisile krajnje je jednostavna: izazivanjem incidenata ili serije incidenata stvaraju se propagandistički legitimne osnove za primjenu instrumenata prisile protiv Rusije, i to u željenim razmjerima na lokalnoj razini. A to će dalje stvoriti povoljne uvjete za političko manipuliranje skupinama ruske elite koje su naklonjene ili potencijalno naklonjene Zapadu.

Amerika je uvjerena da se ruska elita plaši čak i ograničene primjene sile daleko od granica Rusije, te da će kao takva biti sasvim prihvatljiv instrument za postizanje političkih ciljeva - samo je potrebno "sugerirati" joj što treba učiniti.

Američka politika primjene sile prema Rusiji ne predviđa bilo kakvu stvarnu vojnu pobjedu, čak ni "na bodove". Washingtonu će biti dovoljno "proglašenje pobjednika", tj. nespremnost Moskve da nastavi s konfrontacijom na zadanom nivou.

Autor je stručnjak za politologiju, profesor Nacionalnog istraživačkog sveučilišta "Visoka škola ekonomije".

http://dl2.joxi.net/drive/0008/1533/525821/151027/a101450784.jpg
+
Like us on Facebook