Sporazum o prekidu vatre u Siriji je propao

4. listopada 2016. Fjodor Lukjanov
Sporazum o prekidu vatre u Siriji je propao. Višemjesečni napori diplomata su uloženi uzalud. Strasti se ponovo uzburkavaju, a zasjedanje Vijeća sigurnosti UN-a obilježeno je demarševima i optužbama za ratne zločine, koje se sada upućuju izravno Rusiji. Već smo navikli na informacijsko-propagandističke napade, ali činjenica je da se usred raznobojnog političkog okruženja odigrava prava tragedija. Alep je i dalje klaonica u kojoj se kao taoci drže deseci tisuća ljudi. Teško je ostaviti po strani taj humanitarni košmar i hladnokrvno analizirati situaciju. Pa ipak se treba zapitati zašto nikome ne polazi za rukom da riješi situaciju u Siriji.
POGLED
Lukyanov
Izvor: TASS

Sirijska kriza je stjecište svih mogućih suprotnosti. "Arapsko proljeće" je u Siriji počelo u vidu prosvjeda nezadovoljnih skupina građana, ali za pet godina konflikt je prerastao u posredan sukob dviju vojnih supersila - Rusije i SAD-a. U međuvremenu se mnogo toga događalo. Bilo je grubih pogrešaka i neprofesionalnih djelovanja sirijskih vlasti, a došlo je i do radikalizacije konfrontacije unutar Sirije. Sve više se miješaju vanjske sile. U prvoj fazi su to bile susjedne zemlje, koje su težile tome da ostvare svoje ciljeve na račun Sirije. To se odigravalo u kontekstu preduvjerenog stava Zapada, gdje se a priori smatralo da su "težnje naroda" legitimne, a učinci legitimno priznatih vlasti nisu.

Sve je to izazvalo burnu eskalaciju regionalne konfrontacije i borbe za utjecaj, jer su nakon događaja s početka 21. stoljeća istovremeno destabilizirane tri ključne države arapskog svijeta: Irak, Egipat i Sirija. Regionalne bliskoistočne sile uspjele su "podgrijati" krizu i podignuti je na općeregionalnu razinu, pridonijevši pojavi moćnog antisemitskog terorističkog pokreta, ali nisu bile u stanju riješiti problem. Tako je red došao na krupne igrače - Moskvu i Washington. Europska unija u cjelini, i europske države pojedinačno, ne predstavljaju nikakvu samostalnu snagu u sirijskom konfliktu (premda se u početku smatralo da će one imati odlučujuću ulogu jer za njih problemi Bliskog istoka predstavljaju izazov). Kina, koja pretendira na globalnu ulogu, zasad se očito nije spremna umiješati. Tako je i došlo do još jednog rusko-američkog klinča u kojem je Sirija više ozbiljan povod za odmjeravanje snaga i mogućnosti nego glavno bojno polje.

Međusobno povjerenje je ravno nuli. Doduše, to nije plod sirijskog slučaja nego čitavog perioda koji je uslijedio nakon Hladnog rata. U takvim uvjetima je postizanje sporazuma hipotetički moguće samo u jednom slučaju: ako je svaki, pa i najmanji korak, propisan krajnje detaljno i fiksiran u dokumentima, i ukoliko se ti koraci dosljedno provode. Takav pokušaj je, po svemu sudeći, poduzet u posljednjem sporazumu (on se čuva u tajnosti). Ali problem je u broju stranica o kojima ovisi realizacija tog sporazuma. U prethodnoj fazi (primjerice, krajem prošle i početkom ove godine, prije nego što je počela realizacija prethodnog plana) najveća prepreka je bio stav regionalnih sila - Turske, Saudijske Arabije i Irana. Njih praktički nije bilo moguće uklopiti u rusko-američku jednadžbu. Sada daleko veći problem predstavlja odnos dviju supersila prema svojim klijentima unutar same Sirije.

SAD ne može razmrsiti klupko svojih veza s raznim opozicijskim skupinama, ne može definirati kriterije "umjerenosti". Granice između "odgovornih" i ekstremista su teško uhvatljive. Pokušaji da se ojačaju "dobri" i izoliraju "loši" daju suprotan rezultat. Rusija ima drugu dilemu. Asadove snage su iscrpljene, i čak i uz moćnu vanjsku potporu ne uspijevaju obaviti svoj dio posla, ni u vojnom, ni u političkom smislu. Poznato je da se ruska politika u Siriji i na Bliskom istoku (i ne samo na Bliskom istoku) zasniva na jednom osnovnom postulatu, a on glasi da je stabilizacija nemoguća bez jačanja legitimnih vlasti, kakve god da su, jer se samo na takvom temelju može graditi usavršena državnost. Ali što da se radi ako vlasti nemaju dovoljno resursa, ako se više ne mogu učvrstiti onoliko koliko je potrebno?

Dovoljno je pogledati na kartu grada Alepa gdje su ucrtane izmiješane zone koje kontroliraju različite skupine da bi se shvatilo kako linija razdvajanja, koja se sada treba ucrtati, uopće i ne može biti definirana. Takav slučaj smo već imali na istoku Ukrajine prije dvije godine: da bi se obustavila borbena djelovanja potrebno je da obje strane shvate, prvo, da novonastale "granice" nije moguće "poboljšati" silom, i drugo, da su one dovoljno čvrste i mogu se braniti. Ako takvog shvaćanja nema, onda će se pokušaji korekcije položaja u svoju korist neizbježno nastavljati u nedogled i sabotirati sve sporazume.

Zadatak sukobljenih grupa je da se vanjski partneri dovedu u takvu situaciju da više ne mogu odstupati. Međutim, ako su sami pokrovitelji iznutra podijeljeni, kao što je sada slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama, onda nema nade da se može postići bilo kakav dogovor. Nema svrhe očekivati ​​nekakav jasniji stav sve do formiranja nove administracije Bijele kuće (a to će biti najranije u proljeće iduće godine). Sve što slijedi poslije toga je nepredvidivo, neovisno od tome tko će pobijediti na predsjedničkim izborima u SAD-u. Amerika generalno gledano ne zna što da radi s Bliskim istokom. Jedno se može reći sa sigurnošću: svakom američkom predsjedniku odgovara da Rusija duboko i trajno zaglibi na tom području. Mi, međutim, nikako ne bismo željeli da im pružimo to zadovoljstvo.

Fjodor Lukjanov, glavni urednik časopisa "Rossija v globaljnoj politike", predsjednik Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku, direktor za znanost u klubu "Valdaj".

http://dl2.joxi.net/drive/0008/1533/525821/151027/a101450784.jpg
+
Like us on Facebook