"Divni novi svijet" koji su mnogi nestrpljivo očekivali po završetku Hladnog rata nikada nije nastupio. Umjesto harmonije, suradnje i dijaloga sve je više nasilja i kaosa. Mnogi ljudi stječu dojam da se vratilo doba "tvrde sile", kada se države i narodi moraju fizički boriti za mjesto pod suncem.
Američka oporba optužuje predsjednika Obamu za nedostatak odlučnosti, a pojedini Europljani smatraju da se inzistiranje na privlačnosti europskog projekta vraća kao bumerang u vidu migracijskih problema i neefikasnosti u sferi "prave politike". Mnogi se utrkuju u zahtjevima da se "demonstrira sila" jer će, tobože, vodeću ulogu u svijetu igrati oni koji to rade bez oklijevanja.
Mislim da je to zabluda, kao što bi bila zabluda i suprotno rasuđivanje, tj. uzdanje isključivo u sredstva "meke sile" (soft power). Taj princip u izvjesnoj mjeri funkcionira jer u jednim zemljama privlačnost Europe pobuđuje želju da se živi "kao kod njih", a u drugim želju da se živi "kod njih", tj. izaziva masovne migracije. Međutim, u strateškom smislu taj princip nije dovoljan i upravo je zbog toga ideja "meke sile" kasnije dorađena i pretočena u koncepciju "pametne sile", koja u odgovarajućoj proporciji predstavlja spoj "mekih" i "tvrdih" elemenata.
Ali zemlje Zapada čak i u svojim "najtvrđim" potezima nijednog trenutka ne odustaju od ideje da sve što rade - rade u ime civilizacijskih vrijednosti i protiv onih koji tobože dovode u pitanje te vrijednosti (a ne interese dotičnih zemalja Zapada). To je, po svemu sudeći, veoma važan trenutak za shvaćanje situacije i uloge nematerijalnih faktora u sadašnjoj situaciji.
Jer bitka za ljudsku svijest ne prestaje čak ni kada pucaju topovi. Štoviše, u 21. stoljeću smo se iznenada suočili s nevjerojatnom reideologizacijom međunarodnih odnosa. Ideje "jedino ispravnih" učenja i religija, razgovori o posebnoj naciji, rangiranje ostalih naroda, "izvoz revolucija", i tome slično - sve to stalno figurira i u govorima političara, i u analizama političke situacije. I svima su potrebni uzvišeni motivi za obrazlaganje čak i najneuglednijih i najbrutalnijih poteza. U ranijim stoljećima je bilo dovoljno objaviti rat, a današnji imperativ je djelovanje radi općeg dobra i u ime privlačnih humanističkih ideja, a ne u ime nekakvih sebičnih nacionalnih interesa.
Nije slučajno što se rade pokušaji da se gotovo sve konfliktne situacije novijeg razdoblja prikažu kao borba za ljudske vrijednosti, bilo da je u pitanju kosovski, gruzijski, ukrajinski, sirijski ili neki drugi sukob. Jer, jedno je sukob geopolitičkih ili ekonomskih interesa, a drugo je sukob "ispravnih" vrijednosti s "pogrešnim" vrijednostima, tj. u suštini borba očiglednog dobra s očiglednim zlom.
Točno je da aktualni događaji zaista imaju veze s demokracijom. Danas je mnogima očito da je multipolarni sustav zapravo autoritarni sustav, s izrazitim centrom i periferijom kojoj su ograničena prava i resursi. Ono što se danas događa u planetarnim razmjerima u suštini je upravo demokratska revolucija. "Obojena revolucija", ako hoćete. Hoće li se ona realizirati isključivo mirnim putem - ovisi u velikoj mjeri od toga kakve oblike suprotstavljanja će izabrati Zapad koji sada dominira. Činjenica da sadašnje zapadne zemlje imaju demokratsko ustrojstvo uopće ne jamči da predstojeće promjene neće biti nasilne.
Međutim, sve što se događa u manjoj mjeri je vezano za opće ljudske vrijednosti. Prije svega, većina svakako poštuje te vrijednosti. Ne polazi svima za rukom da ih u praksi ispoštuje, ali teško da bi netko, izuzev očiglednih marginalaca, na riječima odbacivao važnost temeljnih ljudskih prava i sloboda. Pa ipak, to uopće ne znači da oni koji poštuju ljudske vrijednosti nemaju svoje interese i svoje resurse, i da se ti interesi i resursi ne moraju braniti od uzurpacije izvana.
Postoji poznata teza da demokracije, navodno, ne ratuju jedna protiv druge. To se doživljava kao opravdanje "uvođenja demokracije" i samim tim uspostavljanja mira. Točno je da demokracije ne ratuju jedna protiv druge, ali ne zato što su demokracije, nego zato što konkretne države imaju podudarne geopolitičke interese i ne pokušavaju jedne drugima uzurpirati resurse ili druga dobra, njihovi građani imaju jednak životni standard, a njihove vlasti ne demoniziraju jedna drugu, i svi pokazuju političku volju da se ujedine i zaborave povijesne nesuglasice. Jednostavno rečeno, više im se isplati da budu zajedno nego jedni protiv drugih. Ako su, recimo, SAD i Europa čak i tijekom 90-ih imali bolje odnose sa Saudijskom Arabijom nego s Rusijom, to ne znači da su Saudijci bliži euro-američkim idealima demokracije (u protivnom bi ti ideali neizbježno bili dovedeni u pitanje).
U kontekstu ljudskih vrijednosti ključno je to što su one vrlo zgodno i univerzalno opravdavanje za praktički sve poteze na međunarodnoj političkoj sceni. Čak i za potpuno kontradiktorne poteze, kao što je podrška separatizmu u jednom slučaju i podrška teritorijalnom integritetu u drugom. Dvostruki standardi, iza kojih se zapravo krije podrška strani koja spada u kategoriju "naših", opravdava se jednostavnom tvrdnjom da "naši" uvijek imaju najbolje namjere, a "njihovi" - najgore. Praktički u svakoj diskusiji sa zapadnjacima naići ćete na nepremostivu prepreku u vidu njihove uvjerenosti da su oni nesumnjivo dobra i ispravna strana.
Zašto se, primjerice, Kosovo može odvojiti, a Krim ne može?
Zašto je Europska unija dobra stvar, a euroazijska integracija obnavljanje carstva i nesumnjivo zlo?
Zašto SAD može prodavati oružje drugim zemljama, a kada ga Rusija prodaje - onda je to ugrožavanje mira u svijetu?
Zašto je bombardiranje bolnice od strane Amerikanaca slučajnost i greška, a bilo koja civilna žrtva u vojnoj operaciji Rusije ili proruskih snaga nije drugo do očita zla namjera i brutalnost na genetskom nivou?
Zašto Zapad može podržavati jednu stranu u svakom unutarnjem sukobu u trećim zemljama, a Rusija ne može? Kako to da je političar (stranka, pokret) koji je orijentiran na Zajednicu nezavisnih država "plaćenik Kremlja", i to što radi nije sloboda i nisu općeljudske vrijednosti, a političar koji je orijentiran na Zapad radi to slobodno i iskreno?
Zašto jedni (Majdan) imaju pravo na pobunu, a drugi (Donbas) nemaju?
Zašto su sankcije dobre, a kontrasankcije nisu?
Na sva ova pitanja ili nećete dobiti odgovor, ili ćete na kraju u argumentima vašeg sugovornika sagledati jednu nedvosmislenu tvrdnju: "Zato što smo mi dobri". Zašto smo dobri? Zato što su naši građani sretni i imućni, i to nam daje moralno pravo da prekrajamo svijet i pojedine zemlje.
Ovaj model, u kojemu je skupina država uzurpirala pravo da određuje što je dobro, a što zlo, i da nameće vlastiti sustav kažnjavanja nepokornih, danas na naše oči sve više blijedi. Ali on ne blijedi zbog toga što je Rusija "ustala" protiv Sustava. Sam Sustav je nepravedan, autoritaran i u izvjesnoj mjeri čak rasistički (jer dijeli narode na bolje i lošije). On se već više ne uklapa u realnost novoga svijeta, što je i dovelo do klasične situacije u kojoj su eliti vezane ruke, a narodu je dozlogrdilo. Zbog toga, kada predsjednik Rusije za govornicom UN-a kaže da "bit nije u ambicijama Rusije,... već u tome da se više ne može trpjeti stanje koje nastaje u svijetu", to nije izazov nego objektivna konstatacija.
Dakle, najvažnije je osigurati postupni prelazak s jednog modela svjetskog poretka na drugi. Potrebno je što delikatnije i bezbolnije pomoći Sjedinjenim Američkim Državama i cijelom Zapadu da se uključe u multipolarni svijet koji upravo nastaje i da postanu njegov organski dio. Kao što ističe Jacques Sapir, voditelj istraživanja Visoke škole za društvene znanosti u Francuskoj, "nesposobnost Amerike da poštuje sporazume s drugim zemljama kao ravnopravnim partnerima ometa njezinu integraciju u svjetsku zajednicu u 21. stoljeću, a ta integracija se ogleda u povratku na ideje suverenih nacija i na neophodnu suradnju među njima". Naravno, to nije jednostavno učiniti, ali bez toga se ne može riješiti većina globalnih i lokalnih problema.
Zemlje koje su danas, da tako kažemo, u trendu, koje su osjetile svjetske tendencije i nastupaju kao nositelji tih tendencija i kao idejne vođe, postaju upadljivo privlačnije od ostalih. To je, po mom mišljenju, vrlo važan izvor "meke sile" suvremene Rusije. Ona se našla pod jakim pritiskom "starog" centra svjetske sile, ona je oklevetana i demonizirana u svim pravcima, opkoljena je vojnom infrastrukturom i umjetno odgojenim rusofobičnim režimima, ali i u takvoj situaciji ne samo da nije popustila kada je riječ o principijelnim pitanjima, već naprotiv, praktički diktira nove opće svjetske trendove i oni sve više privlače nezapadni svijet.
Treba naglasiti da je Rusija u svakoj fazi signalizirala da je spremna za razgovor i dogovor, naravno, pod uvjetom da su strane u tom razgovoru ravnopravne i da podjednako uvažavaju jedna drugu. Govor V. V. Putina na Generalnoj skupštini UN-a bio je posvećen upravo tome, a nikako ne "objavi rata", kako se to nekome moglo učiniti. On se obratio cijelom svijetu s pozivom na dijalog, na zajedničko djelo, i nije poučavao "nerazumne" s pozicije "posebne nacije" kao što je to prije njega učinio američki predsjednik. Govori dvojice predsjednika bili su različito intonirani, čime je istaknuta i razlika u modelima kojih se pridržavaju. Svijet je to primijetio.
Državama koje imaju slične političke sustave zaista je jednostavnije postići međusobni sporazum. Međutim, novi globalni model se sastoji u tome da sve države bez izuzetka imaju jednake mogućnosti za razgovor i da se svijet ne dijeli po kriterija ideološko-vrijednosne "podobnosti", kao i ekonomske ili demokratske uspješnosti. Ljudske vrijednosti i načela trebaju biti univerzalni, a ne geopolitički determinirani. Ljudi na Krimu, u Pridnjestrovlju ili Južnoj Osetiji ne trebaju imati manje prava od ljudi na Kosovu. Ubijanje djece u Donjecku nije ništa manje šokantno od ubijanja djece sirijskih izbjeglica. Suprotstavljanje državnom prevratu nije manje legitimno od suprotstavljanja režimu.
Rusija se zalaže za jednaka prava svih naroda i za poštivanje tih prava, ali ne u smislu suprotstavljanja pravu individuuma nego u smislu poštivanja prava koja su neodvojivi dio prava tog istog individuuma. Ona u svom zalaganju ne predstavlja samo sebe i nekakve svjetske "revizioniste", već novoformirani stav sve šireg kruga država i naroda. Taj stav su donedavno umjetno marginalizirali ideolozi i praktičari globalne monopolarnosti.
Kako je nedavno napisao šef njemačke diplomacije Hans-Dietrich Genscher, "mi živimo u doba globalizacije, i kao nikada ranije zavisimo o suradnji između različitih zemalja. Politika konfrontacije koja funkcionira po principu 'tko je jači - taj je u pravu' sada je već zastarjela".
Doba u kojem je vladalo "pravo jačega" zaista se bliži kraju, i to ne zvuči paradoksalno čak ni u kontekstu raketiranja i artiljerijskih plotuna. To je tako zato što se za svaku silu sve češće nađe druga sila koja joj se može suprotstaviti, što znači da rješenje nije u sili. Zbog toga je bolje dogovarati se prije nego što se primjeni sila (naravno, s onima s kojima je moguće postići dogovor, i za koga rat nije modus vivendi). Nijedan čovjek zdravog razuma ne želi rat, i ne postoje apriori "pokvareni" i "zli" narodi. Svatko želi i ima pravo živjeti u miru, određivati put kojim će ići, graditi vlastiti politički sustav i rukovoditi se vlastitim uvjerenjima, vjerom i tradicijom. Treba osigurati to pravo, a ne silom satjerivati sve ljude u zajednički "rezervat" istih vrijednosti i sustava. To je istinski zadatak svjetske zajednice i njezinih čelnika, među kojima će biti upravo oni koji će svijetu ponuditi optimalna rješenja, a ne oni koji će uzurpirati vlast zahvaljujući svojoj vojnoj ili ekonomskoj nadmoći.
Konstantin Kosačov je predsjednik Odbora Vijeća Federacije za međunarodna pitanja.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
