Lokotarove babuške

Kada sam čuo za nju bila je babuška, da bi se poslije u mom hrvatskom uhu čiji mozak-šef ne zna ruski fonetski-asocijativno pomladila i postala matrjoška.

Ne znam točno kada su babuške postale matrjoške, kada je taj rusizam koji u domaćem uhu zvuči kao hipokoristika iščeznuo i prepustio mjesto matrjoškama, majkama, onima koje su reproduktivno sposobne, koje mogu začeti dijete. Antropolozi tvrde da se menopauza kod žena i pojavljuje baš zato da bi majka postala baka, ne u strogo reproduktivnom smislu, jer događa se da i bake još mogu rađati, nego funkcionalno, stoga što je netko trebao brinuti za brojno mlado potomstvo. Baki je priroda namijenila ulogu tete u vrtiću.

No, ne želimo pričati o menopauzi, o pojmu generacije, obitelji i njezinoj ekonomiji, nego o igračkama. O babuškama koje se danas zovu matrjoške, jer danas su babuške u prvom redu lijepe srebrne ribe s dosta kostiju, vrsta karasa.

U matrjoškama se radi samo o umanjenome istome, o nizu koji, zbog svoje istosti dosta snažno otvara pitanje beskonačnosti. Teško je ne zapitati se zašto u najmanjoj matrjoški nije još jedna, manja, a u njoj još manja, i tako isto na drugu stranu, zašto najveća nije u još većoj, a ova u još većoj, pa tako u nedogled, u beskonačnost s obje strane, male i velike... Granice matrjoške nam sugeriraju pitanje granica svemira, i o tome, čini mi se, nema zbora, osim unisonog

Danas bismo matrjošku marketinški mogli opisati sloganom: Sve na jednom mjestu. Ili: Kupiš 1, dobiš 8! Kako slogani bez slike ne rade, dužni smo je i opisati. Matrjoška je oslikana i lakirana drvena figurica žene koja u sebi krije još jednu manju figuricu iste te žene, a koja u sebi krije još jednu istu samo opet manju figuricu, pa tako do standardnog broja lutaka koji se obično kreće od pet do 12. Nekada su matrjoške sadržavale figurice i muškaraca i žena, da bi, u klasičnom razdoblju razvitka figurice, od njihova pojavljivanja na svjetskoj sceni, u Parizu 1900. do tržišno-postmodernističkog pritiska koji možemo omeđiti s 1990-ima i padom Zida, ostale samo – žene.

Ima nešto perverzno u tom ponavljanju i umanjivanju obrasca. U matrjoškama se radi samo o umanjenome istome, o nizu koji, zbog svoje istosti dosta snažno otvara pitanje beskonačnosti. Teško je ne zapitati se zašto u najmanjoj matrjoški nije još jedna, manja, a u njoj još manja, i tako isto na drugu stranu, zašto najveća nije u još većoj, a ova u još većoj, pa tako u nedogled, u beskonačnost s obje strane, male i velike... Granice matrjoške nam sugeriraju pitanje granica svemira, i o tome, čini mi se, nema zbora, osim unisonog.

Nadalje, ta njezina uporna tvrdoglavost i ponavljanje je esencijalističko. Entitet kao da se tumači nečim konačnim, samo manjim, i još istim, tim očito nerazloživim, atomskim. U smislu argumentacije, kao i svaki esencijalizam, matrjoška je svojevrsna tautologija, možda čak mucanje. Njezina je situacija potpuno neprirodna, dakle ova je igračka vrlo kulturna, vrši nasilje nad prirodom. Istodobno je arhetipska, priča o rađanju, o ženi koja u sebi nosi biće, ali ne drugo, nego isto. Ona je kao dobar modernizam, dijelom krši tradiciju, dijelom je podupire, a ne dira u arhetip, jer je to – arhetip, a arhetip nije slučajan ni proizvoljan.

Matrjoška predstavlja red, stabilnost, pouzdanost. U njoj iz istoga proistječe isto, niže se od većeg prema manjoj, ciklus se ponavlja. U toj cikličnosti kao da je ostalo nešto od budističke kozmologije i matrjoškina prapretka budističkog mudraca Fukurumua. Matrjoška je očito i ciklična i beskonačna. Po svojem otvaranju niza na beskonačno malene i beskonačno velike je čista trotočka, a po tome što je puritanski uvijek ista je ciklična.

U tom isključivanju muškog roda, u tom prisvajanju umnožavanja, mimo muškarca, u tom samokloniranju, nalazim potencijal ženske emancipacije s prstohvatom feminizma. Svijeta od žena, svijeta u kojemu, da riskiramo i radikaliziramo tezu „žena može sve što i muškarac, jedino što on ne može roditi dijete“.

Matrjoška je čvrsto uspostavljen poredak za vječnost, neka vrsta od drva trajnijeg matrijarhata, za koji smo dosta sigurni da ga je proizveo patrijarhat. Iz nje izvire disciplina, jer zahtijeva strpljenje i malo pažnje pri rastavljanju i pospremanju. U suprotnome će se pretvoriti u zvečku: izgubite li koju od matrjoški, u njoj će druge moći klepetati, i tada će matrjoška postati igračka za one malo mlađe. U slučaju kada je cjelovita, to je igračka koja u prvom redu veseli curice. Djevojčica je strpljivo, pažljivo da ne ošteti igračku, odvrnula matrjošku i iz nje izvadila drugu, a ovu prvu zavrnula. Onda je odvrnula drugu i iz nje izvadila, treću, pa iz nje četvrtu, tako sve do one zadnje u kojoj nema iduće. Onda ih je rasporedila, stavila u odnose. Premda iste vanjštinom, već to što su različite veličinom djevojčicu potiče da neke proglasi djecom, neke odraslima. Tako priča počinje, a dalje je nosi poplava mašte koja uključuje i susjede, zmajeve i drveće.

Volumenom, matrjoška je ovalna, zapravo skulpturom puno prije babuška: trbuh i bokovi su najširi dio volumena, njezina statura ne poznaje grudi ni struk, a da struk poznaje ne bi dragi bog u jednu ubacio drugu. Trbuh joj je i iz tehničkih i reproduktivnih razloga dominanta, jer u njemu se kriju, kao što znamo, njezine umanjenice. Više je jajastog nego falusoidnog oblika. Ipak ta igračka potječe s kraja 19-og stoljeća, iz doba carske Rusije i nacionalnog preporoda, iz kulture koja je reprodukciju pretpostavljala užitku.

Likovna potvrda vrišti da je upravo tako. Matrjoška je ruska seljanka jake građe, crvenih obraza, zamotana u maramu i obučena u narodnu nošnju, obično s cvijećem u rukama – nepriznati stub društva. Malo izgleda kao da je u skafanderu, kao kakva Valentina Terješkova, kozmonautica. Boje su joj živahne, premda ne i kričave, a tradicionalno dominira crvena. Naravno, varijacije su brojne...

Kakvu tajnu krije matrjoška Svijet je za matrjoške saznao 1900. godine, kada je jedna takva lutka odnesena u Pariz na međunarodnu izložbu domaće radinosti, gdje je osvojila i medalju.

Cijela arhitektura standardne matrjoške zasniva se na ženskom, na trudnoći: u ženi je, vidi čuda, ista ta žena, samo manja, čak ne ni mlađa. U tom isključivanju muškog roda, u tom prisvajanju umnožavanja, mimo muškarca, u tom samokloniranju, nalazim potencijal ženske emancipacije s prstohvatom feminizma. Svijeta od žena, svijeta u kojemu, da riskiramo i radikaliziramo tezu „žena može sve što i muškarac, jedino što on ne može roditi dijete“. Da, naravno da danas, u onome što smo nazvali postmodernim i radikalno tržišnom dobu a omeđili ga padom Zida i 1990-ima, postoje i matrjoške koje prikazuju Obamu i Putina i Michaela Jacksona i itd... Nemoguće je ostati tradicionalan u kentaurskoj postmoderni, na tržištu koje zahtijeva inovaciju i varijaciju. Ipak, koga god prikazivale – sjećam se matrjoški-Židova iz Lavova prema kojima se nisam znao postaviti s obzirom da je Lavov imao golem geto i getocid Židova– ime im je uvijek jedno jedino, žensko: matrjoška nikada neće biti patrjoška, babuška neće postati tatuška. Barem dok je klasična evolucija i reprodukcija na snazi i stazi.