Zapad uvlači Moskvu u „Hladni rat 2“

Do čega može dovesti konfrontacija Rusije sa Zapadom? Postoji li crta na kojoj će se obje strane zaustaviti kako bi počele sve ispočetka? Ne treba sumnjati da je konfrontacija sve izraženija. Ako „Hladni rat 2" još nije započeo, onda je svakako već vrlo blizu.

Dovoljno je pogledati što se događa u Ukrajini. Čini mi se da dužnosnici Europske unije podosta podcjenjuju odlučnost Kremlja i ruskog predsjednika osobno u pružanju otpora takozvanoj europskoj integraciji. S obje strane se može čuti da je to suvereni izbor ukrajinskog naroda, ali takve izjave ne treba prihvaćati zdravo za gotovo. Europski dužnosnici mogu do mile volje negodovati zbog Putinovog ponašanja: kada se oni sami pojavljuju na prosvjedima oporbe na Majdanu zajedno s Viktorijom Nuland [predstavnicom State Departmenta], onda je to za vladajuće krugove u Moskvi samo još jedna potvrda da je cijela akcija „dobro plaćena" i „usmjerena protiv Rusije".

Prema predodžbama koje o budućnosti Ukrajine prevladavaju u Kremlju, odmah nakon "europske integracije" dolazi NATO i dovlači tenkove i rakete u okolinu Belgoroda i Kurska, kao i elemente globalne proturaketne zaštite. Vjerojatno čak ni čistačice u Kremlju ne vjeruju izjavama da ta zaštita „nije usmjerena protiv Rusije".

„Gubitak Ukrajine" vladajuća klasa u Rusiji doživljava kao egzistencijalnu opasnost za našu zemlju. Ni manje ni više od toga. Drugim riječima, u pitanju je opasnost kojoj se treba suprotstaviti svim raspoloživim sredstvima, pa čak i vojnim, ako su sve druge mogućnosti iscrpljene.

Svojevremeno je Kremlj širenje NATO-a na istok preko Gruzije doživio upravo kao nedopustivu opasnost. Tada je malo tko na Zapadu ozbiljno očekivao da će Moskva s takvom lakoćom započeti ratne akcije. Štoviše, ona je tada bila spremna okrenuti se i na Tbilisi, a odnosi između Rusije i Zapada su te 2008. bili bolji nego danas.

Jesu li toga svjesni europski dužnosnici u Bruxellesu kada kažu da s Moskvom nemaju što razgovarati o Ukrajini u formatu trilateralnih sastanaka?

Putin, naravno, nije pretjerano popularan političar na Zapadu i Rusija pod njegovom vlašću ne predstavlja „utjelovljenje euroatlantskih vrijednosti".

Zapadni mediji često pišu da je Putin „zao i užasan", da je „strpao u zatvor Pussy Riot", da „ne voli homoseksualce", te da shodno tome „nema dvojbe" o kakvom se čovjeku radi. Istovremeno ih obuzima neshvatljivo oduševljenje novim iranskim predsjednikom Rohanijem. Gledajte, molim vas, Rohani se osmjehnuo! Zamislite, čuo se telefonom s Obamom i ne ponavlja svaki dan da nije bilo nikakvog Holokausta, za razliku od Ahmadinedžada! Tko bi rekao, spreman je razgovarati čak i o nuklearnom programu! Teheranu su uz osmijehe koji nikoga ne obvezuju i uz grljenje državnog tajnika Kerryja sa šefom iranske diplomacije priznali pravo na vlastiti nuklearni program.

Rezultat opozicije u Kijevu ovisi o poziciji ukrajinskog naroda Marina Gordejeva, politologinja, zamjenica dekana fakulteta povijesti, politologije i prava pri Ruskom državnom humanističkom sveučiištu izložila je rusko viđenje situacije u Ukrajini.

Nitko ne zna koliko daleko je Putin spreman ići u konfrontaciji sa Zapadom. No, logika njegovog djelovanja pokazuje da je on duboko razočaran u taj Zapad, da je na svojoj koži upoznao sve čari dvostrukih standarda i da se ozbiljno priprema za konfrontaciju. A konfrontacija će potrajati i s vremenom će biti sve veća.

Stoga i politika „suverenizacije" elite, stoga se i tolika pažnja posvećuje modernizaciji vojske. Nitko ne modernizira vojsku samo da bi stvorio nova radna mjesta i nove tehnologije. Putin u svom obraćanju 2013. nijednom riječju nije spomenuo strane investicije, ali je zato spomenuo vraćanje kapitala u zemlju. Sve više ima komponenata politike oslanjanja na vlastite snage.

Među onima koji su odgovorni za provođenje politike prema Rusiji (i Ukrajini, a i općenito prema postsovjetskom prostoru) mnogi polaze od toga da je Rusija slaba i da se njezini brojni ekonomski interesi i interesi njezine vladajuće birokracije nalaze u zemljama „potencijalnog suparnika". Oni izvode zaključak da će Kremlj upravo stoga u određenom trenutku uzdrhtati i progutati još jedan poraz, da će ponizno odšutjeti i pomiriti se s novom ulogom, a zatim će otpuzati još dalje na istok, i to će „otpuzati" u doslovnom i prenesenom značenju. Kao argumenti za takvo razmišljanjee služe racionalni ekonomski proračuni i obračuni, ali i usporedba tehnoloških mogućnosti. No što ako se ispostavi da je racionalizam u ovom slučaju irelevantan i da ti ljudi griješe?