Ruska baka spašava drevne zanate od zaborava

"Ovaj šešir zove se 'soroka'. Sašila sam ga na starinski način, zatim sam ga ukrasila vezom. Nosim ga svo vrijeme, jer sprečava glavobolju".

"Ovaj šešir zove se 'soroka'. Sašila sam ga na starinski način, zatim sam ga ukrasila vezom. Nosim ga svo vrijeme, jer sprečava glavobolju".

Anja Ivancova
Klavdija Sabljina iz malog grada Orenburga nastoji sačuvati stare vještine.
"Pinterest je vrlo korisna stvar. Tamo nalazim razne stvari. Također volim VKontakte (rusku društvenu mrežu, sličnu Facebooku): slušam glazbu, tražim recepte, chatam. Imam svoju grupu koja se zove 'Volim svoj posao i pretvaram ga u umjetnost'", kaže Klavdija.
Klavdija Sabljina je inženjerka. Studij je završila u Moskvi, a sada živi u gradu Orenburgu udaljenom 1460 km od prijestolnice. Radila je kao sveučilišna profesorica, ali se umorila od tog posla i otišla u mirovinu.
"Kada vidim dobre ceste, s ponosom kažem da sam građevinska inženjerka. Međutim, u Orenburgu izbjegavam to govoriti, s obzirom na to da su ovdje ceste u veoma lošem stanju".
Često šeta do obližnjeg sela Rostoši gdje se nalazi mnogo obiteljskih kuća. "Sviđa mi se ono što tamo vidim, sve je tako uredno: lijepe kuće, uređeni drvoredi".
Ova baka živi po svojim pravilima: ne zavidi drugima, radi ono što voli i živi za današnji dan.
"Izgubili smo svoje korijene. U jednom trenutku sa težeg puta prijeđemo na lakši, ali ja nikada nisam napustila teži put. Jednoga dana sve će propasti i što onda? Naši preci su sve osmislili, a mi smo to već zaboravili".
Klavdija njeguje tradicije predaka: šije odjeću u stilu one iz 15. stoljeća, veze, plete i tka. "Mislim da pravoslavna vjera nije za nas. Nekada sam išla u crkvu i na poklonička putovanja, ali danas ne. Vjerujem u prirodu. Svakog jutra molim se bogu Svarogu".
Klavdija kaže da se samo ona drži drevnih načina izrade odjeće i tekstila. Ne poznaje nikoga u Orenburgu tko radi na isti način.
"Naš grad je kao svijet u malom. Podsjeća na vrt u kojem svaki red predstavlja drugu narodnost. Ovdje imam prijatelje Bjeloruse. Prvo sam surađivala s Rusima, ali oni samo naručuju, a ne plaćaju. A Bjelorusi me jako vole i cijene moj rad".
"U životu se svašta događa. Umro mi je suprug, kasnije i kćer. Ona je bila vrlo talentirana, ali bolesna. Divno je slikala. Teško je to. Ali mora se živjeti". Klavdija vjeruje u sudbinu i misli da patnja ljude čini boljima.
Klavdija živi u dvosobnom stanu u predgrađu Orenburga. U sredini dnevne sobe stoji veliki drveni tkalački stan. "Ovaj tkalački stan je star više od 100 godina. Danas su ti tkalački stanovi vrlo skupi, a ja sam ovaj kupila za jednu pjesmu. To je sudbina".

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće