Kako je Korejac na Uralu pokrenuo farmu lubenica?

Sim Oira /

Sim Oira /

Stanislav Šahov
63-godišnji poljoprivrednik Sim Oira naučio je kako uzgajati lubenice iz Južne Koreje u nepovoljnim klimatskim uvjetima na jugu Urala.

Danas poljoprivrednik Sim Oira, porijeklom Korejac, uzgaja velike i slatke lubenice u Baškiriji, najvećoj poljoprivrednoj regiji u srcu Rusije, u blizini Urala.

"U licu sam Korejac, odrastao sam u Uzbekistanu, a u duši sam Rus. U biti sam svjetski čovjek, tako i napiši", upućuje me poljoprivrednik Sim Oira.

Na zidu njegove kuće visi zastava Južne Koreje, na stoliću za kavu leži svežanj 'Korejskih novosti' a u dvorištu se nalazi luksuzna verzija automobila 'Hyundai Equus'. Prijatelje i poznanike moli da ga zovu Oleg, kako se ne bi morali mučiti s izgovorom njegovog imena, neobičnog za rusko uho.

63-godišnji poljoprivrednik Sim Oira / Izvor: Stanislav Šahov63-godišnji poljoprivrednik Sim Oira / Izvor: Stanislav Šahov

Preci prognani u uzbečke stepe

Sim Oira ove će godine napuniti 64 godine. On se rodio i odrastao daleko od domovine svojih predaka – u Taškentu. Njegovi pradjedi su krajem 19. stoljeća napustili teritorij suvremene Koreje i naselili se na Dalekom istoku, majka je odrasla u Habarovsku, a otac u Ussurijsku. 1937. godine njegovu su obitelj deportirali u Uzbekistan.

U Taškentu se Sim Oira školovao za ekonomista i počeo raditi u Glavnoj upravi vodnoga gospodarstva za središnju Aziju te je postepeno napredovao do voditelja uprave. "Po starim sovjetskim standardima je to bilo mjesto zamjenika ministra poljoprivrede", kaže Oira.

Zatim je u zemlji počela perestrojka, "parada suvereniteta". Njegova je obitelj, kao i tisuće drugih, morala ostaviti sve i preseliti se u Rusiju. Odlučili su se zaustaviti u Baškiriji – tu je živjela rodbina Olegove žene, također Korejke po nacionalnosti.

Danas Sim Oira ima rusko državljanstvo. Po riječima poljoprivrednika, kada je započinjao biznis u Rusiji, nije se susreo s etničkom diskriminacijom. To objašnjava time da u Baškiriji živi mnogo narodnosti, u regiji ima najviše Tatara, Baškira i Rusa.

 

80 tona lubenica u jedno ljeto

Još je 1990-ih godina poljoprivrednik u zakup uzeo 100 hektara u blizini Ufe (1360 km istočno od Moskve) – tu je uzgajao za to mjesto tradicionalni krumpir, kopar, peršin, kupus i druge uobičajene kulture. Tako je nastao kolhoz "Koreana". 2014. godine je Oira odlučio savladati za to područje još neviđeni pravac – uzgoj lubenica na industrijskoj razini.

Sjemenje tvrtke 'Sakata' poduzetnik naručuje u Koreji. "Sorta je specijalno izabrana uzimajući u obzir karakteristike tla i prirodne uvjete", kaže Sim Oira. Jedno sjeme košta 35 rubalja (oko 50 centi), a za dva hektara koji su predviđeni za dinje i lubenice ih je potrebno 16 tisuća. "Ukupni sezonski troškovi iznose oko 10-11 tisuća dolara, ne uzimajući u obzir plaće radnicima, a ima nas oko 20, komunalne naknade i najam opreme", govori poljoprivrednik o ekonomiji poduzeća.

Svako sjeme za kratku sezonu da oko 40 kilograma ploda. U sezoni smo na farmi prikupili više od 80 tona lubenica. Prodaju se za 15 rubalja po kilogramu (oko 25 centi) u susjednim trgovinama, na sajmovma i u susjednim gradovim. Nekoliko tona slatkih lubenica poljoprivrednik je poklonio dječjim domovima i razdijelio prijateljima. Bez obzira na to, uzgoj lubenica postao je za poljoprivrednika glavni izvor prihoda.

Kako mu je to uspjelo, s obzirom na to da je u Baškiriji puno hladnije nego u Uzbekistanu s njegovom suhom suptropskom klimom? Sve je u tehnologiji: sjemenje se pokriva folijom i raste bez pristupa zraka. Rupe u foliji se buše tek kada mladica ojača. Lubenice se zalijevaju centralizirano – pod korijen, što znatno povećava prinos. Kako tvrdi poljoprivrednik, uz takvu je tehnologiju za dozrijevanje lubenica dovoljno +18 stupnjeva Celzija. Izgledom i okusom one se nimalo ne razlikuju od onih koje se uzgajaju u tradicionalno toplim regijama,  ponekad su čak i ukusije. Lokalni supermarketi isprva su ih uzimali nevoljko, no sada je obrnuto – uvezene se prodaju kao lokalne.

Sim Oira / Izvor: Stanislav ŠahovSim Oira / Izvor: Stanislav Šahov

Snovi o Koreji i Rusiji

Ispričavši sve o lubenicama, Sim Oira na najmanje četrdeset minuta razgovor prebacuje na svoju omiljenu temu – kako povezati njegove dvije velike domovine, Koreju i Baškiriju.

U selu Bulgakovo, u kojem se nalazi njegova farma, Oira je otvorio "Korejski kulturni centar". Htio je o svom trošku otvoriti korejsku školu, organizirati razmjenu studenata, učenje korejskog jezika za sunarodnjake i sve koji to žele. Roditelji su Oiru naučili korejski, no on ga danas malo koristi i djelomično ga je zaboravio.

Na svojoj zemlji, oko koje je, usput rečeno, trenutno na sudu s lokalnim vlastima koje mu je žele oduzeti, Oira kasnije planira, kada se spor završi, otvoriti zajedničko rusko-korejsko poduzeće za preradu vlastitih poljoprivrednih proizvoda. "Imam prijatelje u Hyundaiju, u Samsungu, bilo bi sjajno otvoriti ovdje proizvodnju tehnike", kaže on. "Nikad nisam od vlade tražio niti novčića, sve sam napravio sam svojim rukama. Ni sada mi ne treba pomoć, samo mi je potrebno da me ne ometaju", dodaje poduzetnik.

Sada se gotovo čitava njegova obitelj preselila u Moskvu, djeca već imaju vlastiti biznis. Međutim, Sim Oira je uvjeren da će oni njegov posao nastaviti ne u glavnom gradu, već na baškirskom tlu.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće