Operna diva Anna Netrebko: "Volim svih svojih 13 kilograma viška"

22. studenoga 2016. Marija Babalova, Rossijska Gazeta
Anna Netrebko je 16. listopada debitirala u Boljšom teatru u operi "Manon Lescaut" zajedno sa svojim suprugom, tenorom Jusifom Ejvazovim. Prije odlaska u SAD kako bi nastupala u Metu, s ruskom smo zvijezdom porazgovarali o predstavi u Boljšom teatru, omiljenim ulogama, obitelji i domaćim kotletima.
Russian opera singer Anna Netrebko
Izvor: AFP / East News

RG: Trebalo vam je 25 godina uspješne međunarodne karijere da bi debitirali u Boljšom teatru. Kako se to dogodilo?

Anna Netrebko: Ne želim misliti da su razlog tome bile nekakve spletke ili intrige. Vjerojatno je to povezno s lošom organizacijom, s pogrešnim odabirom trenutka. Davno, prije 12 godina, Vladimir Vasiljev zvao me da pjevam " Traviatu". No u tom trenutku nisam bila spremna pjevati Violettu u Boljšom, što sam mu tada iskreno i rekla.

RG: Zašto je izbor pao na Puccinijevu operu "Manon Lescaut" koja je za sopran krajnje zahtjevna?

A.N.: Kada smo zajedno s glavnim direktorom Boljšog teatra Vladimirom Urinim odlučivali kakvu operu želimo postaviti, pomislili smo da bismo se mogli pozabaviti onom koja još nije bilo u kazalištu. Tu se i rodila ideja da postavimo "Manon".

RG: Hoće li biti još izvedbi "Manon Lescaut" s vama u Boljšom?

A.N.: Mislim da ću se morati vratiti u Moskvu groz godinu, godinu i pol kako bi je ponovno još jednom pjevala, tada će već biti lakše. Iako mi se, iskreno rečeno, ne pjeva baš pretjerano ta opera.

RG: Zašto?

A.N.: To je jako teška opera, jako krvava. Uništava sve u tijelu, od glasa do duševne stabilnosti. Ne može se često izvoditi. I nakon pet nastupa na sceni Meta u New Yorku ona više neće biti u mojim planovima. No, naravno, kad u Boljšom ponovno bude igrala, doći ćemo i svakako je otpjevati, iako se pokazalo da je tamo jako zahtjevna akustika kojoj se bilo teško prilagoditi. Zvuk uopće ne leti. Imate osjećaj da izađete i pjevate ni u što. Kada smo prvi put izašli na povijesnu pozornicu, doživjeli smo pravi šok. Premda mi se predstava sviđa.

RG: Ne bojite se ljubomore Valerija Gergijeva? Još uvijek ste solistica Marijinskog teatra...

A.N.: Gergijev i ja smo jako dobri prijatelji. I on je itekako svjesan da je Boljšoj teatar – VELIKI teatar. Ako pjevači žele tamo pjevati i tamo ih pozovu, oni će tamo i pjevati. Isto je i s Marijinskim teatrom. Ja sam zapravo već duže u kazalištu samo u odsutnosti. Dolazim rijeko, jednom u sezoni ili čak jednom u dvije sezone.

RG: Najiščekivanija premijera Marijinskog teatra sljedeće godine je "Adrienne Lecouvreur" – hoćete li sudjelovati u njoj?

A.N.: Da! Predstavu će sponzorirati naš prijatelj i pokrovitelj iz Los Angelesa Robert Denzel. On obožava verizam i već barem deset godina sanja o tome da ja otpjevam "Adrienne ". I, evo, napokon sam se na to i odlučila.

RG: Zašto ponekad odustajete od projekata u kojima je vaše sudjelovanje već bilo najavljeno, poput, primjerice, Gounodovog "Fausta" ili Bellinijeve "Norme"?

A.N.: U pravilu se ugovori potpisuju nekoliko godina prije samog događaja. U tom mi se trenutku čini da će me ova ili ona uloga koju još nisam pjevala za dvije-tri godine veseliti, da ću je sa zadovoljstvom naučiti. No kad to vrijeme stigne, shvatim da se nisam zaljubila u ulogu. Tako mi, uz svu moju najbolju volju, nisu sjele niti Margarita niti Norma. Normu nisam niti jednom poslušala do kraja. Ne sviđa mi se. No nisam htjela dovesti u nepriliku ni "Covent Garden", niti sam htjela raskinuti ugovor s "Metropolitanom". Bila je to jako teška odluka, no donijela sam je. Iskreno rečeno, u tome mi je tada jako pomogao redatelj, kada sam vidjela njegov koncept. Bila je to posljednja kap i odbila sam.

RG: Predviđate li da će biti još takvih sličnih odluka u budućnosti?

A.N.: Pokušavam biti oprezna u izboru repertoara i ugovora. No, sve u svemu, ostanjam se samo na svoju intuiciju. I nadam se da će mi sve ono što me čeka, prije svega moje nove uloge, biti zanimljive i vjerujem da ću se moći nositi s njima.

Proba opere 'Trubadur' Giuseppea Verdija, nastupa Njemačke državne opere Kazališta Schiller u Berlinu. Anna Netrebko u ulozi Leonore. / Izvor: Getty ImagesProba opere 'Trubadur' Giuseppea Verdija, nastupa Njemačke državne opere Kazališta Schiller u Berlinu. Anna Netrebko u ulozi Leonore. / Izvor: Getty Images

RG: Koje su to uloge, na primjer?

A.N.: Upravo sam počela raditi na Aidi. Samo sam probala: ide ili ne ide. Tu još treba uložiti mnogo truda. U toj ću ulozi debitirati na ljetnom festivalu u Salzburgu 2017. godine. Aida je vrlo teška. Poslušala sam već puno dobrih i zanimljivih snimki. Pronašla sam prekrasnu ariju Ritorna vincitor u izvedbi Renate Tebaldi koja će mi biti uzor. I, naravno, jako dobra snimka s Mariom Callas uživo iz, čini mi se, Meksika. Kada je još bila punačka. Što god govorili: svako je mršavljenje potpuna besmislica! Kada je Callas počela gubiti na težini, počela je gubiti i svoj glas.

RG: Vi ne idete na dijete?

A.N.: Ja? Ne! Nema šanse! Volim svih svojih 13 kilograma viška, od Giuditte koja je bosonoga plesala u Baden-Badenu. Čuvam ih već sedam godina i obožavam ih. Nikome ih ne dam. To je ono što me drži. To je moja izdržljivost, moja snaga, ono na što se oslanja moj glas. Govorim, naravno, o dramatičnim ulogama, ne o lakom repertoaru.

RG: Je li dramatičan prijelaz uloga, od lakih repertoara, gotovo subreta, do najdramatičnijih uloga promijenio vaš karakter?

A.N.: Ne. Općenito sam postala mirnija, nestale su djetinjarije s prenemaganjem i imitiranjem. Već imam 45 godina. Dosadilo mi je glumiti, praviti se da sam sve ono što nisam. Puno mi je ugodnije baviti se većim, ozbiljnijim karakterima.

RG: S vašom pravom slavom dive assolute, koja svaku operu samo zbog vašeg sudjelovanja u njoj pretvara u hit, imate li kakav pogled na ruski repertoar?

A.N.: S Tatjanom u "Jevgeniju Onjeginu" jako sam se mučila dok je nisam zavoljela. Po svojoj sam prirodi bila i još uvijek jesam njezina potpuna suprotnost. No i dalje imam veliku želji nastupiti u "Pikovoj dami". Liza mi se sviđa, iako nisam sigurna da će moj glas njoj sasvim odgovarati. No ta mi je uloga zanimljiva, bez obzira na to što nije glavna u operi i što nije pobjednička. I na njoj ću trebati puno raditi. No mislim da se stvari polako mogu dogoditi. Ja sam glumica, mogu se transformirati, brišući vlastitu osobnost.

RG: Kakva je vaša osobnost kod kuće?

A.N.: Kod kuće sam najnježnija, najtiša i najposlušnija osoba na svijetu. Osobito u posljednje vrijeme, nakon udaje za prekrasnog čovjeka. U obitelji se napokon pojavio pravi muškarac, osjetila sam da kuća napokon ima gospodara, oslonac. Bio je to jako dobar osjećaj, tako sam se opustila... Uz to, bez obzira na to što je Jusuf moj suprug, on je i zaista sjajan tenor.

RG: Dva pjevača u obitelji – je li to teško?

A.N.: Ne. Mi se ne raspjevavamo zajedno. Svako ima svoje vrijeme. Prvo vježbam ja pa Jusuf ili obrnuto. Imamo dobar osjećaj jedan za drugog i znamo kada je kome potrebno dati vrijeme za vježbu ili odmor.

RG: Kako ste proslavili svoj jubilarni rođendan 18. rujna?

A.N.: Život počinje u 45. godini. Ovo nije jubilej. Jubilej je 60. ili 75. rođendan. Samo smo se okupili doma. Ja ne volim, mrzim večeri poput "Netrebko i prijatelji"... Sama sam pripremila ukusne kotlete, pečene krumpire s ružmarinom, napravila slatku američku salatu, iz odličnog azerbajdžanskog restorana naručili smo dolmu, šašlik i kutabe – bilo je jako ukusno i srdačno.

Sopran Anna Netrebko nastupa u Operi Gala u Konzervatoriju Sankt-Peterburga. / Izvor: Vadim Černov / RIA NovostiSopran Anna Netrebko nastupa u Operi Gala u Konzervatoriju Sankt-Peterburga. / Izvor: Vadim Černov / RIA Novosti

RG: Gdje je danas vaš dom? U Sankt-Peterburgu, Beču ili New Yorku?

A.N.: Vjerojatno najviše u Beču. Tamo sam rezident. Tamo plaćam porez. New York smatram našim drugim domom. Možda ćemo za godinu, dvije preseliti Tišu (Tiago Arua, sin Anne Netrebko – op. RBTH) u austrijsku školu pa će on živjeti i školovati se u Beču, ako uspijemo pronaći pravu, dobru školu. Tada će cijela obitelj ozbiljno početi učiti njemački jezik.

RG: Kako izgleda vaš savršen dan?

A.N.: Kad me svi puste na miru. Kad radim samo ono što mi se radi: ostanem doma, radim kućne poslove, provodim vrijeme s djetetom i mužem, odem u kupovinu ili u restoran. I sve to bez budnog oka fotoreportera.

RG: Utječe li aktualna politička situacija u svijetu na vašu karijeru?

A.N.: Ne. Iako cjelokupna politička situacija nije ohrabrujuća. No kazališta zaista stoje čvrsto iza umjetnika. Glavni direktor Metropolitan Opere u New Yorku, Peter Gelb, prvi je koji se uvijek zalaže za nas. Ne samo za mene, već i za Valerija Gergijeva i mnoge druge. Vjerujem u to da umjetnost treba ostati netaknuta, izvan bilo kakve politike.

RG: Pjevali ste olimpijsku himnu na otvaranju Igara u Sočiju. Biste li htjeli nastupiti u Moskvi na otvaranju Svjetskog prvenstva u nogometu 2018. godine?

A.N.: Otpjevati olimpijsku himnu u Sočiju bilo je za mene pitanje časti! S otvaranjem prvenstva je ista stvar. Ako domovina tako kaže, pjevat ću. Te su stvari od političke važnosti za zemlji. Ako oni koji su odgovorni smatraju da sam toga dostojna, tada ću, kako se kaže, dati sve od sebe za zemlju. 

Izvor: YouTube.

Skraćena verzija intervjua. Čitav intervju na ruskom jeziku objavljen je na stranici Rossijske Gazete.

+
Like us on Facebook