Jurta na kotačima i „morževo“ žezlo

U Moskvi postoji mjesto gdje možete zakoračiti u svijet nomadskih naroda, koji je za većinu ljudi potpuno nepoznat. Nekada je cijelo čovječanstvo bilo nomadsko, a vremenom su narodi počeli trajno nastanjivati mjesta pogodna za život. Postepeno je nomada bilo sve manje, i danas se samo rijetki narodi nastavljaju seliti s jednog mjesta na drugo i njegovati posebnu, u današnje vrijeme gotovo nepoznatu nomadsku kulturu. Muzej nomadskih kultura nas na najbolji mogući način uvodi u svijet koji tako malo poznajemo.

Ovaj muzej je 2004. osnovao nastavnik geografije Konstantin Kuksin, i to u samom dvorištu škole u kojoj je radio. Prvi eksponat bila je mongolska jurta, koju je po povratku iz Mongolije podigao zajedno s učenicima. Zatim su oni počeli donositi sa putovanja jurte, „čumove“ (šatore sjevernih nomada) i „jarange“ (pokretne kolibe nomada iz sjeveroistočnog Sibira), koje su kupovali ili dobivali na poklon. Neke od ovih nomadskih kuća sami su podigli prema dobivenim uputama. U muzeju trenutno ima 20 objekta, među kojima su gostinske jurte, velika mongolska jurta „Džingis-kan“, budistički hram, šamanov „čum“, nenecki „čum“, čukotska „jaranga“, jurta u kojoj je bio smješten stožer za vrijeme bitke na rijeci Halhin Gol, beduinski šator i kirgiska jurta. U tijeku je izgradnja romske šatre, indijanskog „tipija“ (koji se češće naziva „vigvam“) i tibetanskog šatora. Dio izložbe čini i oklopno vozilo iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Neki od ovih objekta ne sadrže eksponate, već se koriste za potrebe muzeja kao knjižnica, radionica ili skladište.

Svi eksponati su se od pokretanja projekta nalazili u školskom dvorištu. Kako je izložba rasla, postepeno je zauzimala sve više prostora. Svaka jurta ili „čum“ čine postavku za sebe, i zato su posjeti mogući jedino u grupama, a svaki dvosatni posjet posvećen je jednoj od kultura koje su u muzeju predstavljene. Zbog toga mnogi dolaze ovamo po nekoliko puta da bi se postepeno upoznali sa svim eksponatima. Muzej je interaktivan, što znači da sve eksponate možete dodirnuti ili uzeti u ruke. U svakom dijelu muzeja obavezno ćete biti ponuđeni napitkom koji pripada tradiciji određenog naroda. Ako poželite, možete čak jahati konja (škola posjeduje vlastitu konjušnicu) ili se oprobati u gađanju lukom i strijelom (doduše, ne iz sedla, kao što to rade nomadi).

Jurta na kotačima 

Pomoću konstrukcije na kotačima koju je vuklo nekoliko volova, jurta se mogla premještati u cjelini, bez rasklapanja. Ova metoda je  korištena prije više stotina godina, a do danas su sačuvani samo crteži europskih putopisaca. Prema njihovim crtežima rekonstruirana je i jurta na kotačima, koja se također može vidjeti u muzeju. U naše vrijeme jurte ovog tipa su u Mongoliji ponovo postale popularne, ali prije svega kao „nepokretni“ kafići, koji svojim neobičnim izgledom privlače veliki broj turista. 

Hantska kolijevka

Pripadnici sjevernih nomadskih naroda u ovakvim kolijevkama provode prvu godinu života, dok se mogu smjestiti u nju. Načinjene su od drveta, a zimi se presvlače krznom. Kolijevku obično pravi otac za svoje prvo dijete, a zatim se ona koristi desetljećima. Događa se da djeca spavaju u kolijevci u kojoj je nekada ležao netko od roditelja. Kolijevka se u „čumu“ drži obješena tako da visi i može se ljuljati, dok je za vrijeme seobe pričvršćena za saonice. Umjesto pampers pelena sibirski Hanti koriste osušenu mahovinu.

„Kise“ – zimska obuća Hanta 

„Kise“ se šiju od vrlo izdržljivih traka od kože s nogu jelena, koje su otporne na habanje. Ispod njih se obuvaju „čiže“ – čarape od krzna. Potplate se dodatno natapaju masnoćom da ne bi propuštale vodu pri kretanju kroz snijeg. Muške i ženske „kise“ razlikuju se ne samo po veličini, već i po šarama. „Kise“ se vezuju trakama ispod koljena da u njih ne bi upadao snijeg. Fotografija prikazuje par ženskih „kisa“.  

Mongolska jurta

Za razliku odsjevernih uzgajača irvasa koji svakih 3-5 dana mijenjaju mjesto ispaše, mongolski stočari premještaju jurtu samo četiri puta tijekom godine, u skladu s godišnjim dobom. Osim drvenog namještaja, u suvremenim mongolskim jurtama često možete vidjeti televizor, a pored njega satelitsku antenu. Hranu pripremaju kako na otvorenom, tako i u samoj jurti na ognjištu koje se naziva „talga“. Za čišćenje posuđa i lonaca koriste krzna uginulih ježeva koje djeca pronalaze u stepi (jedna takva „spužva“ vidi se na fotografiji).

Čukotska „jaranga“ 

Čukotska „jaranga“ razlikuje se od neneckog „čuma“ kako po obliku, tako i po unutrašnjoj organizaciji prostora. Na Čukotki (krajnji severoistok Rusije, na granici s Aljaskom) zime su vrlo hladne, i zato je zimi mjesto stanovanja dvostruko zaštićeno: unutar jarange na potpornim stupovima postavlja se zastor, sašiven od jelenje kože. Ako ste ispod takvog krznenog zastora, pa se još zavučete u spavaću vreću od krzna (koja se naziva „kukul“), možete spavati i bez odjeće. Hrana se priprema izvan zastora na ognjištu od kamena, nad kojim se može objesiti čajnik ili lonac.

Kirgiska jurta

Kirgiska i kazaška jurta vrlo su slične i prave se od pusta (filca). Zimi se jurta pokriva trostrukim slojem pusta, a ljeti je dovoljan jedan sloj. Podovi i zidovi dodatno se oblažu tepisima kako bi čuvali toplinu. Kućno posuđe i alati čuvaju se u sanducima. Kirgiska jurta, izložena u muzeju, namijenjena je za prijem gostiju. U njoj se, također, organiziraju proslave, a uz prethodno zakazivanje moguće je u njoj obilježiti i dječji rođendan.

Žezlo čukotskog šamana

Ovo žezlo napravljeno je od materijala koji je za nas neobičan, ali za stanovnike Čukotke predstavlja nešto sasvim uobičajeno. To je „bakuljum“, kost od spolnog organa mužjaka morža. „Bakuljum“ može biti dugačak i do pola metra i koristi se kao talisman koji pospješuje plodnost i osigurava produžetak roda. Zato se ovaj materijal, ukrašen rezbarijom, i koristi za izradu šamanskog žezla. Pored žezla na fotografiji možete vidjeti i zub morža, na kome je na tradicionalan način prikazana scena iz lova na moru.   

Fotografije: Vadim Kantor.