Pozdrav! Ja sam Nikola Nedeljković, rodom iz sela Ranovac, općina Petrovac na Mlavi. 1994. sam godište, završio sam ugostiteljsku školu i radim punih 12 godina kao kuhar. Radio sam u Petrovcu, Beogradu, Novom Sadu, i sada u Ufi. Volim spremati juhe, meso, ribu. Europska i američka kuhinja su mi glavne. U Beogradu su me znali po odličnim burgerima, a ovdje u Ufi po juhama, meksičkoj kuhinji, tjestenini, i naravno, mesu.
Imam dvije starije sestre i ogromnu obitelj. Svi se držimo zajedno. Nažalost, većina je otišla na Zapad. Jedino sam ja od malena želio otići za Rusiju. Mogu reći da mi je to bio dječački san. To je bio san, ali, iskreno, nisam planirao otići tamo u skorije vrijeme.
Ali u rujnu 2019. godine sve se promijenilo. Sasvim slučajno, preko aplikacije za učenje jezika, upoznao sam jednu djevojku iz Rusije. I tako, dan po dan. Ona voli jesti, ja kuham, oboje pobožni... I odlučimo da prvo ona dođe u Srbiju.
Nikola i Jelisaveta
Iz osobne arhive Nikole NedeljkovićaBila je u Srbiji malo duže nego što smo planirali, jer je tada počeo koronavirus. Ona se vratila u svoj grad, ja sam ostao u Srbiji. Došla je nakon par mjeseci ponovo, jer nismo mogli jedno bez drugog. Nakon četiri mjeseca odlučili smo otići u Ufu. Ja prije nje nisam ni znao gdje je Ufa, kakav je to grad, koliki je, koliko je zimi hladno.
Do Moskve smo letjeli avionom, a iz Moskve do Ufe odlučili smo ići vlakom. Moskva-Samara, Samara-Ufa. Mislim da je to bila jedna od najvećih grešaka u mom životu, jer sam imao temperaturu, bolove. Ali s druge strane, vlak, Rusija, breze, snijeg, ostvarenje dječačkog sna. Vlak do Samare bio je odličan, brz, udoban, hrana ukusna. A potom, do Ufe, stari vlak, neudoban, ali stigli smo.
Baškortostan je u sastavu Rusije od 1557. godine.
Iz osobne arhive Nikole NedeljkovićaSa željezničke stanice do stana bilo nam je potrebno 40 minuta. Uzeli smo taksi, koji je u Rusiji mnogo jeftiniji nego u Srbiji. Stižemo u stan. Vani snijeg, hladno. Naručujemo zapečeni sushi, svi ga obožavaju ovdje, kao kod nas pljeskavicu.
Ufa
Iz osobne arhive Nikole Nedeljkovićanavečer su došli njeni roditelji. Upoznali smo se, odmah smo "pokrili stol", što bi rekli Rusi, šampanjac, kompoti, sok od rajčice, kanapei sa sardinom, s kavijarom, sa židovskom salatom. Piletina s krumpirom, teletina s lukom i krumpirom, "haringa u bundi". Veliki izbor voća, grožđe, jabuke, banane, nezaobilazne naranče i šipak.
Što se tiče hrane, vjerujem da smo mi mnogo bolji od Rusa, tu ih pobjeđujemo. Boršč im je odličan, peljmeni također. Razna uzbekistanska, tatarska, baškirska kuhinja jako nalikuje na našu, tako da mi je to leglo odlično. Što se tiče alkohola, uh, teško, neriješeno. Radim u restoranu, promatram, tu smo negdje. Mislim da količinski pijemo isto. Samo što oni najčešće piju vikendom, nadoknađuju za čitav tjedan.
Restoran "Balkan gril"
Iz osobne arhive Nikole Nedeljkovića
Restoran "Balkan gril"
Iz osobne arhive Nikole NedeljkovićaU Rusiji sam shvatio da se može živjeti normalno ili bolje nego u Srbiji s istom plaćom. Sustav je mnogo sređeniji nego kod nas. Recimo, taksi. Preko aplikacije odmah saznaješ tko te vozi, kakva je ruta, koliko košta, sve se zna unaprijed.
U prodavaonici, marketima, prijevozu, bilo gdje, plaća se karticom. Čak i stariji ljudi koriste kartice. Svuda, i na tržnici. Gotovina se sve manje koristi. Internet je jeftiniji nego kod nas, i brži. Gorivo je mnogo jeftinije nego kod nas.
Dostava im radi odlično, bilo da je u pitanju restoran, prodavaonica, ljekarna, razne sitnice, sve se naručuje preko interneta i donosi na kućnu adresu ili na mjesto najbliže stanu.
U Ufi ima mnogo zelenila, mnogo parkova. Još jedna zanimljiva stvar: električni romobili. Možeš se kretati kroz grad brzo i jeftino.
Pogled sa žičare
Iz osobne arhive Nikole NedeljkovićaNema bojlera po stanovima, vruće vode ima u izobilju. Grijanje je odlično.
Većina ima svoju vikendicu gdje ljeti roštilja, sadi rajčice i ostalo povrće i voće.
Nažalost, ima i loših, negativnih stvari. Ljeti ima mnogo pijanih na ulici, koji su agresivni. Ceste su lošije nego kod nas. Snijeg se vrlo loše čisti, pločnici su nečišćeni. Jako me šokiralo što se ne smije piti voda iz slavine.
Baškirski nacionalni junak Salavat Julajev. Njegovo ime nose ulice mnogih gradova, njegovo ime nosi čitav grad, poznati hokejaški klub, a na njegove spomenike redovno se polaže cvijeće.
Iz osobne arhive Nikole NedeljkovićaJoš jedna stvar, veliki broj ljudi vjeruje u razna praznovjerja, kletve, dok u isto vrijeme idu u crkvu i vjeruju u Boga. Premda, tu smo slični. U svakom slučaju, to je sve samo moje mišljenje.
Crkva Rođenja Presvete Bogorodice, glavni saborni hram Ufe
Iz osobne arhive Nikole Nedeljkovića
Unutar crkve
Iz osobne arhive Nikole NedeljkovićaProblema ima, kao i svuda, ali ja uvijek gledam ljepšu stranu svega. Za ovo vrijeme tri sam puta odlazio kući, ali nešto me vuče ovamo (osim djevojke, sada već žene).
Nisam još mnogo putovao po Baškortostanu, jer sam sređivao vizu, polagao jezik, povijest i zakon Rusije. Kada sam dobio vizu, odmah sam počeo raditi.
Birsk
Iz osobne arhive Nikole NedeljkovićaMentalitet je vrlo sličan, ali i vrlo različit. Više se poštuje prijateljstvo nego obitelj, ako smijem tako reći. Opet, s Baškirima i Tatarima smo, po meni, mentalno bliži. Gostoprimstvo nam je zajedničko, topliji su.
Za većinu njih naš je tvrdi govor smiješan. Gledaju nas kao ljude sa Zapada, što je meni nekako smiješno i neugodno. Često se pitaju zbog čega ih toliko volimo kao naciju. Mladi i ne znaju puno za nas, Srbe, misle da smo bili u SSSR-u s njima. Neki misle da smo muslimani.
Džamija Ar-Rahim u izgradnji
Iz osobne arhive Nikole NedeljkovićaJezik sam učio sam, bez satova, profesora. Osnovu sam imao iz osnovne škole. Imao sam i poteškoća u prijevodu. Ali vjerujem da je to klasika. Meni je jezik generalno išao lako. Možda zbog toga što ovdje i nema ljudi s naših prostora. Još nisam upoznao nikoga. Znam da ih ima, nekoliko, ali su svi stariji od mene.
Naravno, nije lako živjeti tako daleko od svojih najbližih, pogotovo kada nisi kraj njih kada netko odlazi na vječni počinak. Moja baba Vukica preminula je na Badnjak ove godine. Jako sam je volio i cijenio. I jako sam zahvalan i baki i djedu, roditeljima Borislavu i Gordani, cijeloj obitelji Nedeljković za sve što su mi pružili, a najviše za to što su me naučili ljubavi, dobroti, humanosti i da je najbitnije biti čovjek.
Baka Vukica i djed Dimitrije. Na zidu isto oni, na vjenčanju.
Iz osobne arhive Nikole NedeljkovićaŠto reći za kraj? Da sve ima svoje dobre i loše strane. Ali, budimo iskreni, nigdje nas neće primiti tako lijepo, tako bratski i s toliko ljubavi kao u Rusiji. Preporučio bih svima, i koji su bili i koji nisu: dođite u Rusiju. Vidite, osjetite, nećete se pokajati.
Stara kuća u selu Bulgakovo, nedaleko od Ufe
Iz osobne arhive Nikole NedeljkovićaI ne gledajte samo Sankt-Peterburg i Moskvu. Rusija je mnogo više od toga. Rusija ima prelijepu prirodu, odlične, suvremene gradove i sela, crkve i kolibe kao iz bajke, raznovrsnost kultura, hrane, ljudi, jezika, religija, doslovno svega. I baš sam zbog te različitosti uvjeren da svatko može naći nešto za sebe.
Čekam vas u Ufi!
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
